Kome će pripasti Agrokorova zemljišta u Slavoniji i Baranji?

Sudbina Agrokora je posve neizvjesna i neovisno o aferi e-poruka Martine Dalić.

No u sjeni svega toga ostaje pitanje što će biti s gotovo 33 tisuće hektara državnog zemljišta koje Agrokor ima u zakupu i koncesiji. Riječ je o najkvalitetnijoj zemlji u Hrvatskoj. Što će biti s njom kad završi proces nagodbe, odnosno stečajnog postupka? Hoće li upravljanje automatski prijeći u ruke novih vlasnika?

Prema podacima Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (ARKOD) Agrokor je neposredno pred odlazak u stečaj, odnosno u postupak izvanredne uprave, obrađivao točno 32.839,58 hektara državnog zemljišta. Najviše od toga otpada na Belje, koje ima u koncesiji odnosno zakupu preko polovice obradive zemlje u Baranji, 19.000 hektara.

No dodatna je komplikacija što je Agrokor pod Ramljakom založio fondu “Knighthead” imovinu vrijednu preko milijardi eura, u zamjenu za kredit od ravno pola iznosa hipoteke (hipoteka je uzeta u omjeru 1:2) koji su mu dali sudionici roll-upa, prije svega američki fond Knighthead, ali i ruska VTB banka, ZABA, i ostali. Ukoliko je Agrokor imao kakve svoje zemlje u vlasništvu ona je sad pod hipotekom, kao i svi pogoni i sve ostale nekretnine.

Iako je tih 33 tisuće hektara samo oko 2,5 posto ukupne obradive površine u Hrvatskoj, često se ističe kako na njima Agrokor proizvede čak 40 posto domaće hrane. Neki doduše spore taj podatak kao djelomično točan, poput Mate Brlošića, predsjednika Hrvatske poljoprivredne komore (HPK), koji je svojevremeni za tportal rekao: “Poljoprivrednici s kojima je Todorić u kooperativnom odnosu za njega proizvode žitarice, voće, povrće… Možda kad se svi oni zbroje dođemo do tih 40 posto. Kako god bilo, istina je ta da Agrokor obrađuje najbolju hrvatsku zemlju i bila bi tragedija da to dođe u ruke stranih vlasnika”.

Hoće li se to dogoditi? Ako je suditi temeljem dosadašnje prakse u Hrvatskoj, prodajom tvrtke koja ima koncesiju na državno zemljište koncesijski ugovor se u pravilu prenosi na novog vlasnika. No u zakonu postoji mogućnost da se ona i ne dodijeli automatski. U konačnici, ministarstvo poljoprivrede je to koje odlučuje.

Ako tvrtka ode u stečaj, to ne utječe na opstojnost ugovora o zakupu odnosno koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države. U slučaju stečaja može se primijeniti članak 35. stavak 10. Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojim je propisano da se iznimno prava i obveze zakupnika koji je pravna osoba mogu prenijeti iz ugovora o zakupu, uz suglasnost Agencije, do isteka roka na koji je ugovor sklopljen, na osobu koja je u stečajnom postupku kupila ili preustrojem stekla cjelokupnu imovinu zakupnika namijenjenu poljoprivrednoj proizvodnji.

Dakle, država može kontrolirati koga želi za novog ili starog koncesionara nad najboljom hrvatskom poljoprivrednom zemljom. Isto pravilo vrijedi i za koncesije za crpljenje vode, što je u slučaju Agrokora bitno jer Todorićeva Jamnica drži oko 70 posto domaćeg tržišta flaširane vode na osnovi dvije aktivne koncesije. Prijenos koncesije je moguć, ali uz suglasnost države.

Najveći problem je svakako Baranja, gdje su svi suglasni da bi odlaskom Belja u likvidaciju iz Baranje morali otići i svi preostali stanovnici, jer tamo desetljećima svi žive od kombinata. Njemu je već prijetila propast zbog zastarjelosti tehnologija, velikih gubitaka, i viška radne snage, no onda je dano Todoriću. On je spasio Belje od propasti uloživši 2,6 milijardi kuna koje je financirao kreditima, i oko toga postoji konsenzus, no o bivšem vlasniku Agrokora u Baranji postoje podijeljena mišljenja.

Dio Baranjaca smatra da je Todorić ogromnim ulaganjima u farme i vinograde preporodio Baranju,  modernizirao sustav poljoprivrede. Polja su bila obrađena, a njegove investicije podignule su konkurentnost. Uložio je u najmodernije farme, beljska vina postala su prepoznatljiva, a od toga su koristi imali i manji proizvođači.

Drugi dio pak tvrdi kako Belje zapošljava tek desetinu onoga broja ljudi kojeg je zapošljavalo prije rata, 1,500, a zapošljavalo je 15.000, što je posljedica uvođenja automatizacije i drukčije organizacije.  Zbog velikih farmi junadi i svinja u vlasništvu Belja, uništeni su mali proizvođači. Todoriću je država dala najbolju zemlju, dok su ostali poljoprivrednici dobili nižu kvalitetu. Agrokor, odnosno Belje, više ne ulaže u lokalnu zajednicu, kao što je to radio Belje prije rata, žalili su se gradonačelnici i političari iz Darde, Belog manastira… a najviše je žalbi bilo na to što je Agrokor mogao dobiti kredite, a mali poljoprivrednici ne. No, kad se sad vidi da je Todorić kredite uzimao s preko 10 posto kamata, možda bi mali poljoprivrednici trebali biti i zahvalni što nisu dobili kredit, jer bi s takvom kamatom posve sigurno – propali, kao i Todorić.

Tim više što Belje svake godine od 2011. radi s godišnjim gubitkom reda veličine 100 milijuna kuna, tako da je i prije bilo sigurno da Todorić nikad neće vratiti ulaganja u taj kronično gubitaški kombinat. Kome će on doći u ruke, a s njim vjerojatno i najplodnija hrvatska zemlja, ukoliko u ministarstvu ne odluče drukčije, ostaje enigma – no za sad najveće izglede ima američki fond.