Davor Dijanović: ‘Smrt Božidara Alića još jednom pokazuje da se u Hrvatskoj može biti sve, osim hrvatski nacionalist’

Božidar Alić ostao je do kraja veliki hrvatski umjetnik, a male i sitne duše u jugoslaveniziranom hrvatskom glumištu to mu nikad nisu oprostile.

Smrt velikoga glumca Božidara Alića još jednom pokazuje kako se u Hrvatskoj može biti sve, ali jedino nije dopušteno biti hrvatski nacionalist. Takve i nakon smrti razvlače po blatu. Nije Alić difamatorima ‘kontroverzan’ zbog svoga privatnog života, nego zbog svoga hrvatstva.

U prošlome broju Hrvatskog tjednika osvrnuo sam se na dvostruke kriterije u javnomu životu glede tretiranja određenih ljudi, pojava, izjava, postupaka i simbola. Latinska sentenca Quod liced Iovi, non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu) u punom se smislu može primijeniti na hrvatsku javnu scenu na kojoj postoje jednaki i jednakiji (G. Orwell). Nekima se, onima lijeve i pseudoprogresivne orijentacije, nerijetko dopušta otvoreno pozivanje na nasilje i mržnju, dok se drugima, desno-konzervativno-suverenističkih stavova, svaka izjava minuciozno gleda pod povećalom e kako bi im se pronašlo bilo što za diskreditaciju. Pomicanjem političkoga spektra u lijevo, postavljene su određene granice ‘političke korektnosti’, okviri ‘pomišljivoga mišljenja’ (N. Chomsky), čiji prelazak automatski znači napade od strane lijevo-liberalne ideološke žandarmerije. Mnogi ljudi desno-konzervativnih stavova zato jako paze da budu unutar tzv. Overtonova prozora kako im se ne bi prišile etikete šovinista, fašista, rasista, ksenofoba itd. Uslijed ovakvih odnosa, na napade lijevih jurišnika često se reagira defenzivno, reaktivno i dudekovski. Oni stalno napadaju, a mi se branimo, piše Davor Dijanović za Hrvatski tjednik.

Iskoristiti taktike ljevice protiv njih

Profinjeniji i uljudniji konzervativci nerijetko ističu kako se ne žele spuštati na razinu druge strane koja politiku doslovce shvaća kao rat, a protivnike kao mete za političku likvidaciju. I ne samo političku, nego njihovi napadi vrlo često nastoje dehumanizirati neistomišljenike. Američki pisac i filozof Edward Feser, svjestan spomenutoga načina djelovanja ljevice, ali i reaktivnoga mentaliteta druge strane, konzervativcima poručuje: ‘U borbi s ljevicom, nije dovoljno imati činjenice, logiku i moralnu pristojnost na svojoj strani; morate iskoristiti taktike ljevice protiv njih; koristiti ismijavanje, ruganje, bezobrazluk i sva druga oružja kako bi ih prokazali kao blesave, nevažne i dosadne. (…) Uljudnost je cijenjena konzervativna vrlina, rado bi da takve verbalne taktike nisu nužne; ali za ljevičare, politika je rat i bezuman je konzervativac koji to ne shvaća i koji ustraje u misli da se radi o džentlmenskoj debati o zajedničkim interesima’.

U Hrvatskoj nikada nije manjkalo onih koji nisu robovali kanonima političke korektnosti i koji su bili spremni ideološkim žandarima ‘plunuti v oko kak se šika bandi’ (J. Habdelić). Jedan od njih nesumnjivo je bio i nedavno preminuli Božidar Alić, kazališni, filmski, televizijski i radijski glumac. Velik glumac nemirnoga duha koji se držao one Starčevićeve da je od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Takav ga je habitus stajao mnogih uloga i mnogih honorara.

Ni kritičari mu nisu osporavali neupitan glumački talent

Posebno posljednjih godina, Božidar Alić, jedan od prvaka hrvatskoga suvremenog glumišta, nije mogao dobiti niti jednu filmsku ulogu iako mu čak ni njegovi najveći kritičari nikada nisu usporavali neupitan glumački talent. Uostalom, nisu to ni mogli jer se radilo o glumcu koji se nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, koju je pohađao u isto vrijeme kad i legendarni Ivo Gregurević, usavršavao i u Italiji, a budući da je glumio na trima svjetskim jezicima, postao je poznat i izvan Hrvatske. Na sceni Alić je bio izvanredan i zbog toga su s njim surađivali i oni redatelji koji su teško uspijevali izići na kraj s njegovim nepredvidljivim i nemirnim duhom. Komentirajući činjenicu da su mu sva vrata u hrvatskome glumištu postala zatvorena, Alić je pred koju godinu u Bujici izjavio: ‘Većina glumaca su polutalentirani udbašići!’. I dalje: ‘U posljednjih 15 godina dobio sam samo dvije uloge, ali zato prolaze neznalice i antitalenti, koji zadovoljavaju kriterije jugoudbaša i srbofila’. Nema nikakve sumnje da je izostanku angažmana pridonijela i Alićeva nepredvidljivost koja ga je često svadila s redateljima, ali jednako tako nema ni sumnje u to da mu njegovi jasno izražavani desni politički stavovi nisu predstavljali komparativnu prednost u Hrvatskoj, u kojoj je često rad protiv hrvatskih interesa ponajbolja preporuka za napredovanje na društvenoj i političkoj ljestvici.

Da je zatajio hrvatski habitus, sva bi mu vrata bila otvorena

Kao hrvatski branitelj, uvijek uz braniteljsku populaciju, Alić je otvoreno zastupao nacionalnu političku opciju i nije se libio političke suparnike nazvati pravim imenom. Kao glumac, činio je to često na vrlo teatralan način što je posebno žuljalo njegove protunošce. A mogao je biti omiljen, slavljen i dobro plaćen. Samo da je zatajio svoj hrvatski habitus. Tada bi mu sva vrata bila otvorena. Još je, naime, 1907. u pismu književniku Milanu Ogrizoviću Antun Gustav Matoš zapazio jednu pojavu: ‘Tu je Meštrović, ali ja se čuvam, da s njim ne dodjem u dodir. Ja sam apsolutno tolerantan za sve osim za hrvatstvo, a taj bivši čobanin baš s time trguje. (…) Baš zato što Hrvatsku iznevjeravaju ljudi velikog dara, hrvatstvo izgleda glupanima sinonim gluposti, pa ga se odriču kao svjedočbe siromaštva.’

Riječ je o pojavi da Hrvati iznimna dara, bilo umjetničkoga, književnog ili znanstvenoga, najbolje napreduju onda kada iznevjere Hrvatsku i kad se poklone stranim tutorima. Da je iznevjerio Hrvatsku, da ju je, primjerice, prokazivao kao fašističku tvorevinu, Alić bi i danas, nakon smrti, bio unisono slavljen od strane tzv. mainstream medija. Međutim, nije tako. Ni mrtvome Aliću dežurni lijevi medijski jurišnici ne daju mira pa ga prozivaju „kontroverznim“ i prekapaju mu po privatnom životu, koji, doduše, nije uvijek bio najsređeniji, ali je dio njegove intime.

U Hrvatskoj se može biti sve, ali jedino nije dopušteno biti hrvatski nacionalist

Djelovali su u Hrvatskoj književnici, umjetnici, znanstvenici, novinari itd. različitih političkih stavova i svjetonazora te različitih životnih navika: od asketa do boema. Neki od njih su, poput Miljenka Smoje, početkom devedesetih bili apologeti Slobodana Miloševića (vidi knjigu Joška Čelana ‘Spomenik izdaji’). Unatoč tomu, nakon njihove smrti tzv. mainstream mediji unisono su im donosili pristojne, ali često i neukusno pohvalne nekrologe. Čak i Miloševićevu apologetu Smoji skladali su se panegirici.

Smrt velikoga glumca Božidara Alića još jednom pokazuje da se u Hrvatskoj može biti sve, ali jedino nije dopušteno biti hrvatski nacionalist. Takve i nakon smrti razvlače po blatu. I nakon smrti u Hrvatskoj postoje jednaki i jednakiji od drugih. Oni kojima se opraštaju sve, pa i krupne mane i nedostatci i oni koje se i poslije smrti, kad se više ne mogu braniti, napada i difamira. Hrvatska je država nepravde i dvostrukih kriterija u kojoj se javno trpi sve osim bilo kakvoga snažnijeg iskaza hrvatstva. Jer, nije Alić difamatorima „kontroverzan“ zbog svoga privatnog života, nego zbog svoga hrvatstva. To je crimen u očima onih koji se hrvatstva odriču kao ‘svjedodžbe siromaštva’ i idu lakšim putem regionalizma, balkanizma, globalizma i sl.

No veliki umjetnici ostaju velikima i onda i kad im male i sitne duše to ne priznaju. Mali ostaju mali, a veliki ostaju veliki. A od velikoga oprostimo se u ovomu tekstu rečenicama još jednoga velikana kojega je pokojni Alić jako volio. Riječ je, naravno, o već spomenutomu Antunu Gustavu Matošu: ‘Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!’

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik