Miliša: Korizma je najbolje vrijeme čišćenja od samozavaravanja

Neiscrpan je bazen ljudskih laži i (samo)obmana. Samo su rijetki svjesni moći laži, i/ili ljudskih (samo)obmana. Samozavaravanjem uvjeravamo sebe i druge u nešto što je daleko od istine, piše Zlatko Miliša.

Selektivna percepcija

Činjenica je da nitko od nas nema pravu spoznaju o sebi, već je to najčešće stvar osobne procjene ili subjektivnog doživljaja. Ljudi imaju selektivnu percepciju jer čuju, vide ili pamte samo ono što im odgovara.

Zavaravanjem samoga sebe izbjegavaju suočavanje s neugodnim spoznajama.
Pitanje vlastite procjene važno je kako bismo razgraničili naše pravo od lažnoga Ja. Kada se lažno prikazujemo drugima, postajemo onakvi kakvima se predstavljamo da jesmo. Problem nastaje kada laži postaju navike ili način života, jer “ljudskom samozavaravanju nema granica” (L. E. Shapiro).

Samoobmanivanje je vrlo često uočljivo s lažima o obiteljskoj idili. Stariji imaju nerealna očekivanja od djece ili unučadi pa su česta razočarenja, ali to sebi a još manje drugima nisu spremni priznati. Ljudi izbjegavaju govoriti o svojim problemima jer misle da štite svoj dignitet. Često čujemo da nije važno što je netko rekao, nego tko je rekao. I onda naša subjektivna percepcija zanemaruje pitanje što je netko rekao ili napisao. Na primjer, najčitanija knjiga Vedrane Rudan je “Život bez krpelja” gdje ona piše o djeci kao nametnicima, a čitatelji projiciraju da nisu sami sa sličnim problemima.

Pored toga, spremni su najgore govoriti o Rudanici kao o užasnoj supruzi i majci, ne pitajući se je li autorica namjerno pretjeruje o obiteljskim (ne)prilikama. Radije relativiziraju probleme iz svoje kuće nalazeći u toj spisateljici “metu” za ogovaranje. Takva psihološka projekcija je obrambeni mehanizam kada čitatelji vide vlastite probleme u drugima, umjesto da priznaju da imaju istu, sličnu ili znatno goru situaciju u vlastitom domu. To je samo jedan primjer selektivne percepcije.

>Miliša: Naša znanja i iskustva su rezultat učenja iz grešaka

Istine su bolne

Ljudi radije biraju tamu od svjetla. Platon je smatrao da je razlog tomu, što je istina poput sunca koje zasljepljuje one koji su naviknuti živjeti u mraku. Iako oslobađaju, istine su bolne, pa je lakše živjeti u svijetu samoobmana. U tami se skrivaju zablude, mane frustracije… Počinje sa samozavaravanjem, a onda se ide lažima prema drugima.
Laži skrivamo šutnjom. Pascal Mercier u romanu Noćni vlak za Lisabon provocira konstatacijom da sve što činimo, činimo iz straha zbog izopćenja i usamljenosti, a čija je cijena prešućivanje.

“Je li to razlog zašto tako rijetko govorimo što mislimo? Zašto se inače držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava? U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina?” (Mercier).

Paulo Coehlo opominje: “Ne gubite vrijeme na objašnjenja. Ljudi čuju ono što žele čuti.” Većina radije živi s iluzijama. Oni koji dragim osobama razotkrivaju osobne bolne istine nerijetko dobivaju uvrede ili nerazumijevanje. “Potrebno je mnogo hrabrosti da se suprotstavimo svojim neprijateljima, ali nam treba još i više hrabrosti da se ponekad suprotstavimo svojim prijateljima” (J. K. Rowling). Da bismo se pokrenuli, moramo (najprije) sebi priznati samoobmane i laži s kojima smo živjeli.

Ch. Thruman u knjizi Laži u koje uvjeravamo zaključuje: “Vrlo je lako povjerovati u laž da mi uzrokujemo svoje probleme, kao što je lako povjerovati u suprotnu laž – da naše probleme uzrokuju drugi” Jedan od čestih načina zavaravanja je kada se izigrava vječitom žrtvom okolnosti odnosno ljudi. To je još jedan dokaz da je snažnija moć samoobmane od istine

Samoobmane su okovane brojnim lažima, ali nas ponekad mogu zaštititi, na primjer kada ne možemo prihvatit gubitak bliske osobe. Kratkoročno poricanje te činjenice pomaže da se postupno ublažavaju stresna stanja. Bespomoćnost je prilika za oslobađanje od frustrirajućih situacija te (samo)obmana. To je prilika oslobađanja i za one koji žive u lažnom osjećaju (sve)moći. Benjamin Frankl upozorava kako je “bolna istina bolja od skrivene laži”.

>Zlatko Miliša: Zašto ne prihvaćam naziv Pozitivna psihologija?

Jedan djelić mog iskustva

Mnogi su u strahu govoriti o svojim padovima iz prošlosti, zaboravljajući da naše živote ne definira prošlost.

Veliki dio mog radnog staža osjećao sam se kao hrčak na kotaču. Moj identitet bio je sljubljen s pozivom sveučilišnog profesora. Prije umirovljenja bio sam neko vrijeme u krizi ne samo zbog borbe s teškom bolešću nego s pitanjem što ću raditi u mirovini. No, to je kratko trajalo jer sam našao druge izazove. Dobio sam nove produktivne forme života udaljene od formalnih druženja s kolegama s posla, shvativši koliko sam živio s vlastitim zabludama o većini njih. Fasada o srdačnim i dobrohotnim odnosima pala je kada im više nisam trebao. No, da ne bude zabune, ne krivim njih nego svoju krivu procjenu.

Izgovori za laži

Jedan od najčešćih oblika samozavaravanja je kada kažemo kako nemamo izbora. Ljudi lažu kada kažu da nemaju izbore i time prikrivaju svoju neodgovornost ili strahove od promjena. Kada smo učvrstili namjeru za promjenama tada nema mjestu samozavaravanju, a najmanje puzanju pred onima koji si uzimaju za pravo odlučivati o našim životima. “Iskustvo uči čovjeka da nakon što istu grešku ponovi dva puta, treći puta laže ako kaže da ju nije napravio.” (Terry McCormick)

Lažu i oni koji kažu da su stalno sretni. Takvi obično sumanuto jure za nekim ili nečim što će ih usrećiti, a(li) kada dođu do tog cilja u pravilu slijede razočaranja.

Jorge Bucay u knjizi Ispričat ću ti priču navodi poučan primjer suočavanja s istinom. “Neki je čovjek šetao uličicama grada… Iznenada se našao pred skromnim dućanom bez ikakva natpisa. Znatiželjan, odluči ući. Ugleda pult na kojemu je stajala tabla s natpisom: Dućan istine… Prišao je gospođici koja je stajala za pultom i upitao: ‘Oprostite, ovo je Dućan istine?’ ‘Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?’ ‘Potpunu istinu’, odgovori bez razmišljanja.

‘Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja. Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara. Čistu istinu želim.’ ‘Dobro, gospodine, ali znate li koja je cijena?’ ‘Ne. Koja je?’ ‘Ako je kupite’, rekla mu je, ‘cijena je da više nikada nećete biti mirni!’ Čovjekovim su leđima prošli trnci. ‘Hvala, hvala… Oprostite’, promucao je. Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se postiđen kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu, da mu trebaju laži…”

>Zlatko Miliša: Opsjednutost zdravljem

Zaljubljenost i zavaravanje

Samozavaravanje je najčešće u ljubavi i zaljubljenosti. U fazi zaljubljenosti mala je crta razdvajanja od očaranja do razočaranja. U tim stanjima lako je uočiti da poneseni emocijama osobe se lako odvajaju od realnog stanja. Oscar Wilde komentira da ljubav “počinje zavaravanjem samoga sebe, a završava zavaravanjem drugih.”

Oni koji odbijaju prepoznati problem(e) u svojim toksičnim vezama spremni su na samoponiženje samo da bi zadržali partnera/cu. Anthony De Mello u knjizi Svjesnost donosi iznimno provokativne teze: “Moram vam priopćiti da nikada u nikoga niste zaljubljeni. Zaljubljeni ste u svoje mišljenje o toj osobi. Prestajete biti zaljubljeni kada se promijeni vaše mišljenje o osobi u koju ste zaljubljeni, zar ne? ‘Kako si me mogao iznevjeriti kada sam ti toliko vjerovao?’, kažete nekome. Jeste li mu zaista vjerovali? Vjerujete samo svome mišljenju o toj osobi. Zašto se onda žalite? Činjenica je da u stvari ne volite priznati da vam je prosudba bila slaba. To vam baš ne laska, zar ne?”

Zaključno

Ljudi imaju selektivnu percepciju jer čuju, vide i pamte ono što im odgovara. Zato trebamo otkriti žaljenja za onim što smo propustili, a potom priznati svoje greške, (izgubljene dane, mjesece pa i godine). Tada dolazi kraj samozavaravanju. Korizma je najbolje vrijeme čišćenja od samozavaravanja.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr