Miliša: Naša znanja i iskustva su rezultat učenja iz grešaka

Od grešaka učimo najvažnije stvari o životu, ali neke greške nemaju opravdanja kada njeni akteri (p)ostaju robovi grijeha. Da nije grešaka ne bi upoznali svoja i tuđa ograničenja. One su prilika za osobno sazrijevanje.

Greškama se neopravdano pripisuje negativna konotacija, kada se akterima grešaka daje osjećaj krivnje. Perfekcionisti i ljudi bez dovoljno mudrosti na greške gledaju kao na prokletstvo. Ne slažem se s onima koji tvrde da se “pametni ljudi uče se na tuđim greškama, a budale na vlastitim.” Različite su posljedice za koje plaćamo svoje greške. Zato se prvo trebamo suočiti s osobnim greškama.

Za koje greške nema opravdanja

Za neke greške nema opravdanja, kao na primjer za ljude robove grijeha, oholosti i vječite recidiviste, izvršitelje ubojstva, silovanja, pedofilije, nasilja, zlostavljanja i one koji stigmatiziraju druge zbog boje kože, vjere, tjelesnog izgleda…

>Zlatko Miliša: Zašto ne prihvaćam naziv Pozitivna psihologija?

Postoji razlika između povremenog činjenja grijeha te onih kojima je grijeh životni stil. Potonji uživaju u patnjama drugih i u stalnoj su napasti činjenja drugima zlo. To su akteri teških grijeha. Mrze Boga i sve koji im se ne pokoravaju. Indijska poslovica daje krivu poruku da je “griješiti ljudski, a praštati božanski”, jer su se robovi teških grijeha odrekli Boga i ljudske etike. Griješiti je ljudski, a(li) ustrajati na činjenju zla je obilježje demonskih sila.

Ignoriranje i skrivanje grešaka

Naša znanja i iskustva proizvod su učenja iz grešaka. Svi radimo greške, a razlikujemo se po tome kako se nosimo s njima. Problem nastaje kada greške skrivamo, ne priznamo ili ne učimo iz vlastitih i tuđih iskustava, a (istovremeno) živimo od očekivanja drugih. Ne uče na greškama oni koji ih negiraju ili se pretvaraju da ne postoje, kao i oni koji glumataju kako su žrtve tuđih grešaka. Kritizeri svoje greške ne vide ili za njih nalaze opravdanja, a(li) druge olako osuđuju.

Izbjegavanje suočavanja s neugodnim situacijama štetno je isto kao i poricanje grešaka. “Poraz je važan dio učenja” (Wendell Philips). Poraz je dio sazrijevanja a iskustvo “majka mudrosti”. Postoje ljudi koji bez sustezanja govore o glupostima za koje su sami krivi. Volim biti u društvo s osobama koje se znaju smijati vlastitim greškama.

Iz grešaka se uči i zato ih ne treba izbjegavati

Greške su važne za razvoj kognitivne i emocionalne inteligencije, na primjer kada nemamo osuđujući stav i postajemo tolerantniji na one koji se rizično ponašaju.

>Miliša: Sigurnost je varljiva, a ponekad i opasna

Greškama jačamo otpornost na buduće promašaje. One uče osobnoj odgovornosti i kako se nositi s izazovima.

Perfekcionisti i ljudi koji teže savršenstvu u greškama vide samo negativu stanu. Takvi neuspješnima dodatno ruše samopouzdanje. Greške ne gledaju kao dio iskustva nego kao dio neuspjeha. “Bojim se pogriješiti, jer nam odmalena govore da trebamo nastojati izbjegavati pogreške. To je jedna od najvažnijih lekcija kojima nas uče…, najopasnija i najštetnija (Jorge Bacay u knjizi Put mudrosti).

Stagniramo ako smo zaokupljeni kako ne učiniti pogrešku. Genijalni filozof Georg Wilhelm F. Hegel je zapisao da je “strah od greške i sam greška”.

Pogreške postaju poželjne (i onda) kada zbog njih korigiramo svoje stavove i ponašanja. “Nije bitno pravite li greške, nego što onda uradite s njima”. (Irvin D. Yalom u knjizi O sebi)
Antoine de Saint-Exupéry, autor Malog princa napisao je: „Gospodine, spasi me od naivnog uvjerenja da sve u životu mora ići glatko. Daj mi da prepoznam da su teškoće, neuspjesi, greške i zastoji dani u životu samo da bismo rasli i sazrijevali!“ Tada (i) najbolnija iskustva postaju ključ osobnog rasta i životni kompas.

Posljedice predimenzioniranja greška u odgoju i obrazovanju

Od djetinjstva nas krivo uče da pogreške znače neuspjeh, sramotu i podrazumijevaju kazne. No, greške su dio razvoja, učenja i osobnog rasta. One nisu prepreke, nego prilike za osobni rast. Od ranog djetinjstva se učimo putem metode pokušaja i pogreška.

Djeca koja dobivaju loše ocjene često osjećaju pritisak, najviše od roditelja i loših nastavnika. Loši nastavnici lošim ocjenama kažnjavaju učenike koji odbijaju mehaničko učenje gradiva.

Kada se takvim učenici upozoravaju na njihove navodne greške onda im se ruši samopouzdanje i kritičko mišljenje. Oni ne pristaju na “štrebanje” i nišu loši učenici.
Obrazovni i svaki drugi neuspjeh ne smije se tretirati kao poraz, jer je on dio škole života. Životne lekcije su životni putokazi.

U odgojno-obrazovnom procesu davanje prava na pogreške mnogi osuđuju, iako je taj pristup ispravniji od nagrađivanja školskih postignuća.

Korejska poslovica ima izvrsnu pedagošku poruku: “Zaboravite ono što vas je povrijedilo, ali nikada ono što vas je naučilo.”

Životna lekcija: kako se nosimo s greškama?

Afrička poslovica kaže: “Izgubiti se znači naučiti put.” Život je prihvaćanje teških životnih dionica kao izazova, a neživot je kada ne učimo iz njih. Izbjegavanje suočavanja s neugodnim situacijama štetno je isto kao i poricanje grešaka. Ivo Andrić je zapisao da “dobra iskustva varaju, a zla nikada nisu uzaludna.”

Kada osoba aktivno razmišlja o posljedicama vlastitih padova ona ima snažni potencijal za osobni rast. “Nije bitno da li pravite greške, već što onda uradite s njima”. (Irvin D. Yalom u knjizi O sebi)

Lekcije životnih izbora ilustrativno opisuju riječi Porcije Nelsona u Autobiografiji u pet poglavlja, jer se odnose na osobne greške i pitanje koje su naše reakcije: “Prvo poglavlje: Hodam ulicom. Na ulici je duboka rupa. Upadam u nju. Izgubljen(a) sam i bespomoćan(a). Nije moja greška. Treba mi vječnost da se izvučem.

Drugo poglavlje: Hodam istom ulicom. Na ulici duboka rupa. Pretvaram se da je ne vidim. Ponovo upadam u nju. Ne mogu vjerovati da sam opet na istom mjestu. Ali to nije moja greška. Opet dugo traje dok se ne izvučem. Treće poglavlje: Hodam istom ulicom. Na njoj velika rupa. Vidim da je još uvijek tu. Ipak upadam u nju. To je navika. Oči su mi otvorene. Znam gdje sam. To je moja greška. Odmah se izvlačim iz rupe. Četvrto poglavlje: Hodam istom ulicom. Na ulici duboka rupa. Zaobilazim je. Peto poglavlje: Hodam drugom ulicom.” Ovo su upozorenja učimo li od grešaka. Većina ide istim putem iako je stalno osuđen(a) na padanje, jer je naviknut(a) živjeti po ustaljenim obrascima, a rješenje je jednostavno – suočiti se s greškom, ne ponoviti je ili krenuti drugim putem. “Iskustvo uči čovjeka da, nakon što istu grešku napravi dva puta, treći put laže ako kaže da je nije napravio” (Terry Mccormick).

Zaključno

Od grešaka učimo najvažnije stvari o životu. U odgojnom procesu davanje prava na pogreške mnogi osuđuju, iako je taj pristup ispravniji od nagrađivanja školskih postignuća. Međutim, neke greške nemaju opravdanja, kada njeni akteri (p)ostaju robovi grijeha.
Ako ne naučimo od vlastitih grešaka i grešaka drugih, onda se vrtimo u krugu od bespomoćnosti do očaja.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr