Zlatko Miliša: Zašto ne prihvaćam naziv Pozitivna psihologija?

Pozitivna psihologija je sve popularnija grana psihologije koja se fokusira na ono što doprinosi ljudskoj sreći i emocionalnom zadovoljstvu. Usredotočuje se na snage, vrline i čimbenike koji pomažu ljudima da napreduju i postižu osjećaj ispunjenja.

Kome treba Pozitivna psihologija pored humanističke psihologije (Abrahama Maslowa) ili psihologije altruizma?

Pokret pozitivne psihologije ima svoje korijene u radu humanističkih psihologa kao što je Abraham Maslow, koji se pokušao više usredotočiti na zdravi razvoj čovjeka, a manje na patologiju, ali je zapravo nastao oko 1998. godine kada je psiholog Martin Seligman, u razmišljanjima kako da odgoji svoje dijete, shvatio da zna o tome što uzrokuje patologiju i kako to ispraviti nego što zna kako njegovati snagu, otpornost i emocionalno zdravlje te je te teme stavio u središte svog predsjedništva Američke udruge psihologa i inspirirao druge da se počnu intenzivnije baviti tim temama.

Tako i današnja pozitivna psihologija nastoji otkriti što nas čini uspješnima. U fokusu interesa stavlja pitanja: “Što doprinosi sreći?”, “Kakvi su zdravstveni učinci pozitivnih emocija?” i “Koje navike i postupci mogu stvoriti osobnu otpornost?”

Pozitivna psihologija- reakcija na tradicionalnu psihologiju

Pozitivna psihologija implicira podjelu na “pozitivno” i “negativno”. Ako postoji pozitivna psihologija onda (logično) postoji i negativna.

Društveno – humanističke znanosti po prirodi onoga čime se bave bi trebale biti isključivo „pozitivne“, inače nemaju smisla! U svim društveno – humanistički znanostima sve su vrijednosti pozitivne. Analogno tome, nema „pozitivnih” i „negativnih” emocija.

>Zlatko Miliša: Opsjednutost zdravljem

Pozitivna psihologija nastala je kao reakcija na činjenicu da u tradicionalnoj psihologiji ima neusporedivo više članaka i knjiga o negativnim nego o pozitivnim osobinama i ponašanjima. Oni koji ističu ovo kao argument (zašto je trebala pozitivna psihologija) zanemaruju činjenicu da se iz “negativnog” najbolje uči.

“Poraz je važan dio učenja” (Wendell Philips). Kada osoba aktivno razmišlja o posljedicama traumatskog iskustva, ima veći potencijal za osobni rast. Cilj nije zaboraviti ili potisnuti traumu nego se znati nositi s njezinim izazovima. Posttraumatski rast je doživljavanje i percepcija traumatskih iskustava koji poboljšavaju osobni razvoj i rast.

Dječji psiholog Den Kindlon upozorava da djeca bez bolnih iskustava nemaju “psihološki imunitet” pa roditelji djeci ne bi trebali tajiti vlastite padove, neuspjehe, boli i sl.

Edith Eva Eger u knjizi Izbor konstatirala je da “koliko god naše iskustvo bilo frustrirajuće, možemo odabrati kako ćemo reagirati na njega”.

Preispitivanje bolnih iskustava je put k otkrivanju novih izazova, koji postaju ključ osobnog rasta. “Prognanici života”, kao žrtve nasilja, rada, rata, različitih devijacija, bolesti i poroka (s kojima sam imao brojne susrete i istraživanja) šalju poruke da nikada ne treba odustati. Oni su izašli iz pakla života, pronašli smisao života i postali lučonoše života.

Otkloni od tradicionalne psihologije su započeli s pozitivističkim pristupom koji urušavaju temelje humanističke psihologije. Sve ovo se ne aktualizira u djelima iz Pozitivne psihologije.

>Miliša: Sigurnost je varljiva, a ponekad i opasna

Naziv Pozitivna psihologija sugerira da se tradicionalna isključivo bavi patologijom i problemima, dok se “pozitivna” bavi “onim dobrim”, pronalaskom smisla, zadovoljstva, blagostanja ili sreće. Međutim, povećanje kvalitete života nije u izravnoj vezi sa srećom i blagostanjem. Ne postoji validni instrument kojim bi se (objektivno) mjerio (subjektivni ili promjenljivi) doživljaj sreće. Sloboda, sreća ili blagostanje su kulturološki različiti.

Logička neodrživost pojma Pozitivne psihologije

Siguran sam da predstavnici ove znanstvene discipline nisu pitali lingviste ili logičare što misle o održivosti pojma pozitivne psihologije. Stvorili su nepotrebnu dihotomiju između pozitivnog i negativnog. Klasična psihologija nije istraživala samo devijantne ili „negativne” aspekte ljudske osobnosti i interpersonalnih odnosa.

Što (im) je trebao pojam pozitivna psihologija pored humanističke psihologije (Abrahama Maslowa) ili psihologije altruizma?

Život se sastoji od dva dijela, ali oni koji inzistiraju samo na pozitivnom pristupu uporno žele užitak bez boli, uspon bez padova ili uspjeh bez neuspjeha. “S kakvom se god situacijom u životu suočavali, možemo stvoriti pozitivno iskustvo. Kak(v)o? Zahvaljujući – moći izbora.” (J. M. Templeton)

>Miliša: Ograničenja kauzalnog zaključivanja u medicini i drugim znanostima

Velikani književnosti su izvrsni poznavatelji ljudskog roda, bolji od psihologa, sociologa, antropologa ili psihijatara. Nije znanstveno ni etički opravdano kada se na konferencijama o pozitivnoj psihologiji zovu samo kolege/ce – istomišljenike, koji govore “istim jezikom”. Tada nema kritičkog pristupa, što je pretpostavka razvoja psihologije!

Teorije o zadovoljstvu i sreći

Seligman i sur., 2006. navode kako su tri puta kojima ljudi pokušavaju ostvariti sreću: ugodan život (temelji se na hedonizmu – dobro jelo i piće, kupovina, odmaranje, ples, opuštanje…), angažiran život (temelji se na aktivnostima koje izazivaju stanje zanesenosti – čitanje knjige, poučavanje djeteta, rješavanje nekog problema, sviranje instrumenta) i smislen život (korištenje naših vrlina i sposobnosti za nešto što je veće od nas samih – znanje, pravda, opće dobro, zajednica, obitelj…).

Postoje (najmanje) dvije skupine teorija o zadovoljstvu i sreći: “uzlazne teorije” (bottom-up, deduktivni pristup) i “silazne teorije” (top-down, induktivni pristup). Prema uzlaznim teorijama sreća i zadovoljstvo posljedica su ukupnog broja pozitivnih trenutaka u životu, a osoba je sretna kad doživljava mnoštvo sretnih trenutaka. Zbrojimo li zadovoljstvo pojedinim područjima života (obiteljski život, brak, posao, financijska situacija..) vjeruju da će dobiti mjeru globalnog zadovoljstva životom. Prema silaznim teorijama ljudi imaju sklonost doživljavanja i reagiranja i na pozitivan i na negativan način.

Ako je osoba sretna bit će sretna i u pojedinim područjima svoga života, a zadovoljstvo pojedinim područjima života posljedica je opće subjektivne dobrobiti. Ove teorije često su, dakle, usmjerene na osobine ličnosti, stavove i ostale čimbenike koji djeluju na interpretaciju životnih iskustava (Diener, 1984., prema Rijavec i sur., 2008.).

Ako je točan uzlazni pristup, dobrobit ćemo povećati tako da se usmjerimo na životne situacije (bolji posao, veće prihode..-) i okolinu, a ako je točan silazni pristup napore za povećanje sreće trebamo usmjeriti na promjenu, uvjerenja ili percepcije (Rijavec i sur., 2008.). Odatle slijedi krucijalno pitanje: Je li prava sreća odgovor na pitanje koliko smo zadovoljni svojim životom općenito ili (je to) zbroj pojedinačnih emocionalnih doživljaja nekog pojedinca?

Ograničenost fokusa interesa Pozitivne psihologije

Oni koji predstavljaju pozitivnu psihologiju kažu da “tradicionalna” psihologija sadrži (naj)većim dijelom ono što je “negativno” kod ljudi (stanja, emocije, ponašanja) i nastoji to popraviti, a pozitivna traži i ono dobro i nastoji još to dodatno poboljšati. Takvi kažu i da je izvor ljudskog postojanja u stalnoj potrazi za smislom. To je prepisana misao Viktora Frankla i njegove logoterapije.

Pozitivna psihologija implicira podjelu na „pozitivnu” i „negativnu”. Sama fokusiranost (predmeta) takve psihologije na ono što je u ljudima dobro, a ne loše, govori o njenoj ograničenosti. U svakome od nas stanuje dobro i zlo, kao što u svima nama postoje potencijali moralnosti i nemoralnosti.

Nema čovjeka bez grijeha, nema osobe koja nije ovisnik o nekome ili nečemu, kao što nema osobe koja ne živi s lažima u koje vjeruje.

Laži u koje sebe uvjeravamo naziv je knjige sjajnog psihologa Chrisa Thrumana. On je jedan od rijetkih psihologa koji odbacuje tezu da su ljudi (u osnovi) dobri. Thruman to eksplicira: “Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima.

Ljudi su u osobnom životu češće sebični nego nesebični, češće neprijateljski nego prijateljski raspoloženi.” Jedan od najpoznatijih filozofa, Immanuel Kant u djelu Religija u granicama pukog uma je na temelju povijesti ljudskoga roda potkrijepio tezu da je sklonost prema zlu “ukorijenjena u samom čovječanstvu”.

Predmet istraživanja – primjer tautologije

Predstavnici i zagovornici pozitivne psihologije tvrde da se ona oslanja na tri “nosiva zida” – pozitivne osobine, vrijednosti te pozitivne institucije. Njeni promotori analiziraju pozitivne emocije, dobrobiti za razvoj čovjeka, pozitivne osobine, pozitivnu motivaciju, prijateljstvo, ljubav, dobru školu i radnu organizaciju.

Neugodne (a ne negativne!) emocije, na primjer strah, tuga i ljutnja i sl. nisu loše emocije, osobito kada imaju iskustvenu vrijednost u procesima odrastanja i razvoja emocionalne inteligencije. Kako vidimo fokus im je na dobrim stvarima, ali njeni promotori zaboraviše da (i) u fizikalnom smislu termin tama ne postoji nego je ona odsustvo svjetlosti. Pedagogija i psihologija bi trebale uvijek biti okrenute promjenama i to pozitivnim.

Isticanjem istih tzv. “posebnosti” pozitivne psihologije od različitih autora je primjer tautologije.

Sreća, blagostanje i zdravlje u središtu interesa

Poprilično je simplificiran predmet istraživanja onoga što je u ljudima dobro. Pozitivna psihologija proučava pozitivne aspekte ljudskog života, uključujući pojmove sreću i blagostanje. Sreća se ne može znanstveno istražiti.

Oba pojma zahtijevaju razmatranje utjecaja šireg konteksta, od antropoloških nalaza do kulture i društvenih čimbenika. Ne mogu se znanstveno operacionalizirati pa je iluzorno očekivati implementaciju u praksi.

Pozitivna psihologija ima svoje pristalice i među onima koji misle da će svoje probleme riješiti „pozitivnim razmišljanjem”.

Prenaglašavanje pozitivnih emocija potencijalno vodi do „tiranije sreće”, što narušava mentalno zdravlje. Umjesto jednostranog naglašavanja sreće, potrebno je naglasiti i sve negativne aspekte kada se njom manipulira. “Toksični optimizam” može dovesti do negiranja stvarnih problema.

Lažu ili žive u samoobmanama svi oni koji kažu da su stalno sretni. Takvi obično sumanuto jure za nekim ili nečim što će ih usrećiti, a(li) kada dođu do tog cilja u pravilu slijede razočaranja. Primjerice, kada se kaže “u zdravlju je sve” ili “misli pozitivno i sve će biti u redu” ne rješavaju se nego (obratno) usložavaju psihološka stanja.

Kult pozitivnog razmišljanja promoviraju tzv. popularna i pozitivna psihologija, razni marketinški trikovi wellness industrije sreće. Ograničen je govor onih koji ne vide probleme kao izazove.

Kritika popularne i pozitivne psihologije nije “ocrnjivanje psihologije”. To je isto kao i kada bi ja prozvao sve psihologe da šute o raznim tzv. life coach-ima i raznim psihoterapeutima koje i uz blagoslov nekih psihologa “izbacuju” takav kadar kao na lančanoj traci. Psihoterapeute obrazuju putem (onilne) tečaja uglavnom psiholozi i to za polaznike bez elementarnih znanja iz psihologije, pedagogije itd. Tako se potkopavaju temelji struke.
Naravno da popularna psihologija nije i ne mora biti isto što i “self-help” psihologija. Međutim, s procesom popularizacije pozitivne psihologije dolazi do “industrije samopomoći”, gdje se iskrivljuju znanstvene spoznaje, a psihologija kao znanost relativizira.
Pretjerana usmjerenost na osobno zadovoljstvo vodi prema kultu zdravlja, blagostanja i sreće. Takva navodna briga o zdravlju i pozitivnim aspektima života potencijalno uzrokuje stres i narušava psihofizičko stanje organizma.

Oni koji površno čitaju knjige iz pozitivne psihologije mogu zaključiti da su bolesni ili nesretni ljudi sami odgovorni za svoje stanje što vodi stigmatizaciji ljudi sa stvarnim problemima. Svi ćemo jednom oboljeti i umrijeti, a zdravlje, sreća i blagostanje su prolazni i relativni na osobnom i društvenom planu.

Ne postoje znanstveni dokazi, a još manje “korisni savjeti” o sretnom životu, kao ni odgovori na pitanja kako (p)ostati pozitivan, ostati zdrav, zavoljeti život…

Izostanak interdisciplinarnog pristupa kod predmeta istraživanja

Pozitivna psihologija u aktualiziranju pojma sreće i slobode zanemaruje činjenici da su to etički ideali. O tome pišu studije iz područja kulturnog univerzalizma.

Pozitivna psihologija u fokusu svog interesa stavlja i pojam blagostanje rada. Pozitivna psihologija orijentirana u otkrivanju dobrobiti radnih organizacija mora respektirati istraživanja iz sociologije rada i studija o fenomenu anomije i otuđenja.

To su iznimno raširene pojave i to u najrazvijenijim državama svijeta. Ovdje prvenstveno mislim na empirijska istraživanja zadovoljstva poslom i radnih vrijednosti.

U središte pozornosti pobornici pozitivne psihologije stavljaju pojmove prijateljstvo i ljubav, ne navodeći genijalne opservacije klasika književnosti, filozofe, antropologe…
Pozitivna psihologija naglašava individualne aspekte promjena, a nedovoljno ih sagledavana s razine društva, kao na primjer Socijalna psihologija.

Zaključno

U psihologiji je dominantan pozitivistički pristup i to je po mom mišljenju najveći otklon od humanističkog pristupa. Pozitivna psihologija o tome ne raspravlja.

U ovom osvrtu iznio sam argumente zašto osporavam termin pozitivna psihologija. Sve društveno – humanističke znanosti pa tako i psihologija jesu “pozitivne”, jer su humanistički orijentirane pa odatle pitanje: Zašto je trebala posebna grana – Pozitivna psihologija?

Imamo i brojne druge primjere eksperimentiranja s nazivom kolegija i znanstvenih disciplina. Neki su pedagogiju pokušali preimenovati u Antropologiju, neki pokušali preuzeti pojam Edukologija, dok su treći uspjeli uvesti kolegij Feministička metodologija, iako se zna da je jedna (univerzalna) metodologija. Bez akademskih rasprava o ovakvim i sličnim pitanjima nema razvoja kritičke misli, a onda ni razvoja znanosti.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr