Svi se sjećamo našeg školovanja, studiranja ili poslova gdje smo radili i imali ravnatelje, dekane, šefove…, a bili su mlakonje, slušali političke moćnike u ili izvan konkretne institucijie. Iako su formalno bili na čelnoj poziciji, najvažnije odluke (u pravilu one kadrovske) nisu samostalno donosili. Pozicija im je bila mimikrija kod sakrivanja frustracija, a osobito ako su (i) kod kuće bili papučari. Ti primjeri iz prakse su nas trebali podučiti da oni koji imaju pozicije, ne moraju imati moć. Koje su društvene i političke implikacije ove konstatacije?
Pojedinci i skupine iz sjene upravljaju
Oni koji imaju vlast, samo potencijalno imaju i moć. Analogno ovome, za očekivati je da su nositelji državne vlasti dužni provoditi volju naroda, a najčešće to ne rade.
Moćne lobističke strukture su povezane i odlučuju o brojnim aspektima života, od bankarskog sektora, građevinskog, medicinsko–farmaceutskog do civilnog, – tzv. „nevladine udruge“…
Liječnike i znanstvenike koji su, osobito u vrijeme korona-ludila, progovarali o jednom od najmoćnijih lobija na svijetu – farmaceutskoj mafiji – etiketiraju kao teoretičare zavjere. Korumpirani dio medicinskog establishmenta bio je u dosluhu s farmaceutskim tvrtkama koje su serijski proizvodile cjepiva upitne kakvoće. Svojevremeno je Odbor za javno zdravstvo Europskog parlamenta donio rezoluciju o zaštitnim mjerama s ciljem sprječavanja sukoba interesa onih liječnika koji su lobisti farmaceutske industrije. Međutim, sve je ostalo na (pravno) neobvezujućoj rezoluciji, dok su trajno diskreditirani oni koji su upozoravali na spregu stručnjaka s farmaceutskom mafijom.
Nije moć u parlamentu nego u igračima iz sjene
Neki u vladama RH su povezani s organizacijama u tajnim službama. Od devedesetih godina do danas članovi ili bliski suradnici tajnih službi su ubacivani u hrvatsku političku strukturu. Osobito su bili angažirani u smjeru donošenja zakona i političkih odluka, dok su tajkuni preuzeli kontrolu nad sektorom gospodarstva i financija. Ovdje se vrijedi prisjetiti poruke jednog grafita: “Svaka država ima svoju mafiju, a naša mafija ima svoju državu.”
Nije moć u parlamentu nego u igračima iz sjene. Ovo je teza koju je izgovorio 2016. jedan od najmoćnijih osoba iz HDZ-a Vladimir Šeks. Evo što je rekao javno u jednoj TV emisiji prilikom komentara parlamentarnih izbora: “Nije moć u Hrvatskom saboru, u parlamentu, to je velika iluzija. Politička moć se u cijeloj Europi odvija u neformalnim grupama… koje donose stvarne političke odluke. Sumrak parlamentarne demokracije je na djelu u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Izvršna vlast dominira, po Ustavu, Vlada odgovara Hrvatskom saboru… Sabor je samo jedna pozornica, na kojoj se izglasavaju ranije donijete odluke, odluke koje su donesene na drugim mjestima.”
Neovisno o tome što mnogi ne mogu smisliti gosp. Šeksa, činjenica je da je on nekada bio (kad je bio u vrhu vlasti), a i danas je jedan od najmoćnijih hadezeovaca. Vladanje i/ili upravljanje postaje to uspješnije kada dobije pristanak od podređenih ili naroda. U zabludi su svi oni koji to misle da političari po sebi imaju moć. Ovo nas vodi do pitanja, tko zapravo vlada Hrvatskom i zašto je (u razmatranju toga) važan pojam “kulturna hegemonija”?
>Zlatko Miliša: Zašto podržavam novu stranku DOMiNO?
Moć, indoktrinacija i kulturna hegemonija
Da bismo se približili odgovoru na ovo pitanje nužno je dovesti u vezu između moći, indoktrinacije i kulturne hegemonije.
Parafrazirajući Maxa Webera može se konstatirati da je moć sposobnost postizanja cilja usprkos neslaganja drugih s tim ciljem. Moć je sposobnost utjecanja na svijest i ponašanje drugih kada oni povjeruju da su ciljevi moćnika i njihovi.
Nino Raspudić je na jednoj tribini krajem 2015. slušateljima postavio pitanje: “Poznato je tko je na vlasti u Hrvatskoj, a znate li tko vlada Hrvatskom?” Raspudić je analizirajući ovo pitanje stavio u centar pojam “kulturne hegemonije” talijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija. Gramsci u Zatvorskim bilježnicama opisuje kada i kako ideološke skupine svoje partikularne interese prikazuju kao opće dobro. Interesi manjine se nastoje pokazati kao interesi većine. To je sofisticirano indoktriniranje masama. Aktualna hrvatska mnistrica kultute Nina Obuljen je samo produžena ruka tzv. civilnog sektora i provodi lijevu politiku platforme kulturne hegemonije. Raspudić je pojam “kulturne hegemonije” ilustrirao raskorakom između vrijednosti koje dijeli većina društva, (a što se npr. pokazalo na primjeru nekadašnjeg referenduma o definiciji braka) i provalije između tradicijskih vrjednota i onoga što promiče većina medija.
Ja sam ranije pisao da postoje dvije stvarnosti. Jedna je vedrija strana života. Ona medije ne interesira, dok vlasnici i urednici “vidljivijih” medija konzumente bombardiraju samo tamnijim stranama života: nasilje, sukobi, terorizam, ubojstva… Takvi manipulativni mediji su “agencije etike, estetike i propagande društva. U njima se odražavaju i formiraju vrednote, modeli ponašanja i načini djelovanja društva” (T. A. Bauer). Noam Chomsky u knjizi Mediji, propaganda i sustav koristi se orvelovskim izrazom „kontrola mišljenja“. Chomsky upozorava na indoktrinaciju i propagandu koja (do)kazuje da je cilj takvih medija “podupirati interese moćnih”. Moćne korporacije stvarni su vladari, a ne samo vlasnici moćnih medija. U takvom stanju oni ignoriraju moralne stečevine, obezvređuju etičke i nacionalne vrjednote. Vlasnicima medija nije stalo do slobode medija ni do autonomije novinara, nego do profita i zavođenja masa. Stjepan Malović konstatira da vlasnici medija polažu monopol nad istinom. Tvrdi da smo izloženi nesmiljenom „kulturnom i medijskom imperijalizmu“.
Brojni su novinari na svojoj koži osjetili moć “ribara ljudskih duša” (Đuro Sušnjić). Zadnji slučaj je od novinara Marka Juriča kojemu je (pre)suđeno kao u vremenima realsocijalizma.
Kada je ukinuta emisija Puls Hrvatske urednika i novinara Branimira Bilića, on je 4. rujna 2012. u otvorenom pismu konstatirao: “Moju emisiju su ukinuli plaćenici medijskog i kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj. Odluku o ukidanju ‘Pulsa Hrvatske’ donijeli su aktualna politička vlast i moćni čelnici korporacijskog, tajkunskog i bankarskog kapitala.”
>Miliša: Liberalizam nije politička ideologija
Europska komisija iznad EU parlamenta
Lisabonski ugovor temeljni je birokratski akt Unije. Predsjednici država ili predsjednici vlada zemalja članica čine Europsko vijeće, koje s Europskom komisijom donosi zakone i proračun, provodi odluke i predstavlja EU, a EU parlament samostalno ne donosi zakone. I vijeće ministara EU-a potpisuje i provodi zakone koje im Europska komisija predlaže, a zakone za Europsku komisiju pišu radne skupine za koje javnost ne zna tko su. Komisija je pod utjecajem lobističkih skupina multinacionalnih kompanija i u službi tih kompanija, poput British Petroleuma, Philip Morrisa itd. Dakle, građane Europe predstavlja netko koga oni nisu izabrali, a Europska unija je sve samo ne zastupnička (parlamentarna) demokracija.
Lobisti u financijskom sektoru
Svjetski ekonomski forum funkcionira kao sekta, a čine ga lobisti, pojedinci iz korporacija, milijarderi i njima lojalni političari. Ta moćna asocijacija predstavlja jednu od najvećih ugroza vladavine prava. Oni su predvodnici strategije financijskog imperijalizma te imaju svoje poslušnike u vladama diljem planete.
Nedavno je naš ministar financija Marko Primorac najavio ukidanje nekih bankarskih naknada, a koje je omogućio još 2013. godine tadašnji ministar Slavko Linić. O najavi ministra Primorca zaključujem da su se “tresla brda a rodio se miš”. Ovo spominjem da se vidi kolika je moć bankarskih lobija. Linić je na sjednici Vlade RH u travnju 2014. iznio nacrt prijedloga Zakona o kamatama, kojim bi se uredila najviša dopuštena stopa ugovornih kamata.
Linić je tada prvi i posljednji put progovorio o bankarskoj strategiji stvaranja dužničkog ropstva. To je bio jedini okidač zašto je Linić morao promptno otići s funkcije ministra. Dirnuo je u osinje gnijezdo. U prvom tjednu svibnja 2014. tadašnji premijer Zoran Milanović smjenjuje Linića. Do smjene je došlo, prema Milanovićevoj izjavi, zbog nekih Linićevih “sumnjivih predstečajnh nagodbi”, a koje nikada nisu dokazane. Danas Milanović kao predsjednik države i dokazani kršitelj Ustava RH svojim brojnim postupcima samo podgrijava sumnje da je eksponent “stranih sila”.
Svi naši premijeri (bili) su loši gospodari (kod kuće) i dobre sluge (pred briselskim moćnicima). U tom kontekstu nije nam za utjehu činjenica kako današnji svjetski poredak funkcionira po principu gdje potlačeni trebaju slušati i izvršavati zapovijedi moćnika.
Umjesto zaključka dva poučna citata
Otac Domovine Ante Starčević upozorava: “Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode.” Jedan od najomiljenijih kardinala u Hrvatskoj Franjo Kuharić, za života je političkoj eliti u Hrvatskoj dao snažno upozorenje: “Vladajte principijelno, držite se načela u odnosu prema moćnima, ali ni pred nikim ne klečite!”
