Miliša: Ograničenja kauzalnog zaključivanja u medicini i drugim znanostima

U medicini nisu pronađene uzročno – posljedične veze kod traženja uzroka različitih bolesti.
Nedostaci kauzalnog zaključivanja u medicini proizlaze iz složenosti suodnosa genetskih predispozicija, ograničenja spoznaja i ranijih istraživanja te jednostranih interpretacija podataka. Zato je u interpretacijama ili zaključivanju važno znati da korelacija ne znači uzročnost. U bolestima je puno mudrije govoriti o povezanosti određenih rizičnih čimbenika nego o uzrocima.

Pored toga, kada shvatimo važnost poveznica uma, emocija i tijela tada uviđamo složenost odnosa znanosti i duhovnosti. Misli i emocije utječu na zdravlje, ali je nemoguće dokazati koje misli i emocije proizvode različite učinke. Duhovnost i vjera pomažu da ne odustajemo ni u najtežim životnim kušnjama.

Glavni prigovori uzročno – posljedičnom zaključivanju

Nedostaci kauzalnog zaključivanja u medicini proizlaze iz složenosti suodnosa genetskih predispozicija, ograničenja spoznaja i ranijih istraživanja te jednostranih interpretacija podataka. Zato je u interpretacijama ili zaključivanju važno znati da korelacija ne znači uzročnost. Kod utvrđivanja različitih bolesti je mudrije govoriti o povezanosti određenih rizičnih čimbenika nego o uzrocima.

Evo nekoliko primjera: Jesu li anksioznost i depresija uzrokovani traumama ili bolima ili različite vrste boli proizlazi iz anksioznosti i depresije? Povezanost pušenja i konzumacije alkohola jesu rezultat nezdravog ponašanja, ali ne i uzročno – posljedične veze. Pristranosti u zaključivanju dolaze zbog utjecaja brojnih varijabli.

U vrijeme pandemije javnosti su bili prezentirani samo pozitivni rezultati cjepiva što znatno iskrivljuje objektivnost. Pored toga, isti lijek kod nekoga ne djeluje a kod drugih ima različite učinke.

Holistički pristup

Najbolji je holistički pristup, kada se kompariraju različita istraživanja, metode i pristupi ili kada se pacijente aktivno uključe u istraživanju bolesti. I tako se smanjuju nedostaci kauzalnog zaključivanja. Ovdje uzimam primjer brzopletog zaključivanja (u empirijskim istraživanjima) kod interpretacija podataka na temelju tzv. nezavisnih i zavisnih varijabli. Naime, u gotovo svim udžbenicima iz metodologije istraživanja iznosi se pogrešan zaključak – da su nezavisne varijable uzrok, a zavisne posljedica promatrane pojave. U vrijeme Covida se nisu uspoređivali podaci o posljedicama umrlih s onima koji su preboljeli i preživjeli.

To je dodatno stvara nepovjerenje u statističke podatke ali i u struku. Takvi stručnjaci vole docirati, govore metajezikom, a dok razgovaraju s pacijentima ne gledaju ih u oči, nego u računala i glume male bogove. Loš liječnik tretira pacijenta kao brojku. Pacijentovo stanje i procjene ishoda liječenja se ne smiju sagledavati samo kroz promjenljive parametre i/ili statističke pokazatelje.

Ovome bi dodao da se znanost i vjera ne isključuju! Zarobljenici pozitivističke dogme, šire uvjerenja o tzv. objektivom znanju, (koje ne postoji!). Oni ne vide ograničenosti kauzalnog zaključivanja, a što uočljivo u različitim društveno – humanističkim znanostima. Naime, s pomoću statističkih podataka (kod mnogih istraživanja), “moguće je izvrtati i dotjerivati činjenice; moguće je smiješne hipoteze dizati na nivo ozbiljnih teza” (M. Slatina).

Često se u empirijskim istraživanjima nezavisne varijable (na primjer stupanj obrazovanja, materijalno i zdravstveno stanje, broj članova u domaćinstvu, nacionalna, vjerska pripadnost…) tretiraju kao uzrok, a zavisne kao posljedica – stavovi, životni stilovi, vrijednosti, vrijednosne orijentacije.

Nije opravdano (takvo) kauzalno zaključivanje da (na primjer) obrazovni status, visina dohotka, spol ili dob (nezavisne varijable) određuju vrijednosne orijentacije (zavisne varijable). Tzv. nezavisne varijable se pojednostavnjeno definiraju uzrokom zavisnih varijabli Genijalni sociolog Max Weber je pokazao kako protestantske vrijednosti utječu na (privredni) razvoj društva. U ovom slučaju zavisna varijabla – odnosa prema radu – nije posljedica, nego presudni čimbenik u nastanku i razvoju kapitalističkog društva.

Dualizam vrijednosti

Eksplicitne vrijednosti, za razliku od implicitnih, mogu ostati na razini deklarativnog, dok se implicitne potvrđuju ponašanjem. Tako one upućuju na možebitni raskorak između željenog i ponašanja: na primjer, netko može visoko naglašavati važnost zdravlja, a(li) se rizično ponašati. Eksplicitne i implicitne vrijednosti o objašnjavaju tezu o dualizmu vrijednosti.

Ako netko samo deklarativno prihvaća zdravlje kao dominantnu vrijednost, a svojim ponašanjem to demantira što govori o implikacijama jaza između visokog rangiranja te vrijednosti i ponašanja kada se ljudi ponašaju suprotno toj proklamiranoj vrijednosti. Naravno da ovu ignoriraju pozitivisti.

Takvih primjera ima iznimno puno u empirijskim istraživanjima, osobito u psihologiji. Takvi smatraju da je istinito samo ono što je provjerljivo.

Promjenljivost činjenica

Pozitivisti smatraju da je sustav znanja i dokaza zasnovan na činjenicama. To nije uvijek točno. Činjenice nisu dovoljne ako 1. nisu povezane, 2. nedostaje komparativna i interdisciplinarna analiza, a onda i 3. cjelovita spoznaja. Različita znanja prezentirana na temelju nekih činjenica nisu dovoljna da bi bila precizna.

Pored toga, činjenice se progresivno množe i s vremenskim odmakom ih potiskuju druge. One ne mogu biti neupitne, osobito ako nema zakonomjernosti njihova razvoja i nastanka. Brojne društveno-humanističke znanosti počivaju na koncepcijama, a manje na činjenicama i spoznajama iz drugih znanosti. Najmanje je poveznica između prirodnih i humanističkih znanosti. To su samo neki primjeri u prilog tezi da ne postoji objektivno znanje!

Nova otkrića – spoznaje – paradigme

U svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija Thomas Kuhn, odbacio je tezu o progresivnom i/ili linearnom razvoju znanosti (na temelju tzv. „objektivnih činjenica“). Pisao je da svaka nova paradigma napušta stare činjenice formirajući nove “znanstvene istine”, dok i nju ne potisnu nova otkrića – spoznaje – paradigme.

Kuhn ovo obrazlaže stavom da činjenica koja je razumljiva u okviru jedne teorije nije ista kada se sagleda iz druge (znanstvene) paradigme i/ili perspektive.

Prema ovom tumačenju “činjenice se ne mogu nikada objektivno utvrditi, jer ih možemo shvatiti jedino u skladu sa subjektivnim kategorijama i perspektivama koje u svijet uvode neki prihvatljiv poredak i čine ga shvatljivim” (E. Hatch u knjizi Theories of man and culture).

>Miliša: Posljedice COVID-a na usamljenost, ovisnosti i mentalno zdravlje

Vidimo kako su i u znanostima činjenice prolazne i podložne manipulacijama. Njemački književnik Herman Hesse na neizravan način kritizira pozitivizam: “Vjera i sumnja idu ruku pod ruku, onaj tko nikada ne sumnja nikada neće istinski vjerovati”.

Đuro Šušnjić u knjizi “Kritika sociološke metode” je zapisao: “Bitna odredba društvenih pojava sastoji se u njihovom dinamičkom karakteru. Kada se pojava s vremenom mijenja, mi ne možemo, na osnovu poznavanja njenih osobina u jednom trenutku, donositi sigurne zaključke o njenim osobinama u budućnosti. Naša saznanja o danoj pojavi mogu utjecati na pojavu, tako da će se ona ponašati drugačije nego što mi predviđamo na osnovi saznanja koje smo stekli o njoj.”

>Miliša: Jesu li potpomognuto samoubojstvo i/ili eutanazija također ubojstvo?

Akademik Vladeta Jerotić je na jednom predavanju demistificiraju znanstveni pozitivizam:”Sve vidljivo počiva na nevidljivom.” Činjenice su često proizvod naših percepcija i/ili interpretacija.

I Albert Einstein je tvrdio da je “znanje ograničeno”.

Polemika studenta i profesora

Za kraj ovog osvrta navodim primjer polemike studenta i profesora, koji je bio opsjednut pozitivističkim tumačenjima.

Samouvjereni profesor je ustvrdio da je ono u što kršćani vjeruju zapravo mit. Student ga upita: “Profesore, postoji li hladnoća?” “Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?” Mladić je odgovorio: “Hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsutnost topline. Svako tijelo ili objekt ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline; sve stvari postanu nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.” Student nastavi s pitanjem: “Profesore, postoji li tama?” Profesor odgovori: “Naravno da postoji.”

Student će na to: “Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je odsutnost svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla.” Iako mnogi osporavaju autentičnost ove zgode i je li to doista izgovorio Einstein, primjer je više nego poučan.

Zaključno

U različitim interpretacijama ili kod zaključivanja odnos među različitim podatcima ne mora znači uzročno – posljedične veze. Zato je je primjerenije govoriti o korelaciji ili povezanosti određenih čimbenika nego o kauzalnom determinizmu.

Izvor: narod.hr