Mnogi u Hrvatskoj nisu čuli za priču o Vedrani. Djevojčici čije su šiške uvijek nestašno padale iznad vedrih, toplih smeđih očiju. No, ako je tko i čuo za njezinu priču, malo ih je. Malo nas je. Nedovoljno. Do malo ušiju i očiju je doprla njezina žrtva. No, ovo nije priča samo o njoj. Priča o Vedrani zapravo je priča o djeci čija su djetinjstva naglo prekinuta početkom devedesetih. Priča o dvadeset i osmero poginule djece Slavonskog Broda. O četiri stotine i dvoje djece žrtava Domovinskog rata. I nama, koji ih moramo pamtiti. Moramo.
Rumeni obrazi i nevine oči
Vedranu sam poznavala s vjeronauka. Njezina mama Ivana tih je davnih godina radila s mojim tatom. Vedrana je s obitelji živjela u brodskom naselju koje sam dobro poznavala preko ujaka – Slavonija II. Uvijek je bila nasmiješena. Obrazi su joj uvijek bili sjajni i rumeni, a oči… dječje nevine. Pamtim ih kao da ih sada gledam.
Krajem osamdesetih, dok smo bili prvopričesnici u vjeronaučnoj dvorani dvorišta Male crkve, nismo mogli ni slutiti da će životi nekih među nama biti ugašeni za svega nekoliko godina. A prije toga, da ćemo preko noći odrasti. I da će nam duše ostarjeti poimajući život daleko drukčije nego što bi to ijedno dijete na svijetu moralo.
Vedrana je ranjena krajem svibnja ’92., a preminula tri dana nakon toga. Njezina me smrt potresla duboko iznad ostalih. I podsjećala me da generacijama nakon nas dugujemo istinu.
Smrt kao svakodnevica
Smrt u Domovinskom ratu bila je svakodnevica. Nešto što smo vrlo brzo prihvaćali. Jer, nismo imali ni previše vremena za tugovanje. Ljudi s kojima smo do jučer živjeli, već sutra su bili još jedno ime među desecima i stotinama onih koje smo ispraćali uz hrvatske zastave, molitvu i tišinu. Prizori su to koji ostaju urezani u sjećanja koja su uvijek živa.
Što nam ostaje od čitavog razreda poginule brodske djece? I više od četiri stotine njih. Tek spomenik-dva. I brojni ožiljci. Vidljivi i nevidljivi. Nedovršeni crteži. Mali dlanovi koji nikada više nisu stali u roditeljske ruke. Neuzvraćeni zagrljaji. Neispričane priče. Kockice nikad posložene.
Riječ koja ostaje u grlu dok u parkovima djetinjstva gledaš prazne tobogane i ljuljačke koje njiše jedino vjetar. Ispod krošnji, klupe na kojima je mogla sjediti Vedrana. I njezina djeca, možda… Nikada nećemo znati…
>Znate li koliko je u Hrvatskoj spomenika djeci žrtvama Domovinskog rata?
Spomendan stradaloj djeci u Domovinskom ratu
Prije nekoliko je tjedana u Hrvatskom saboru izglasan spomendan – Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. Riječ je o datumu 3. svibnja. Dan je to u kojemu je 1992. poginulo šestero brodske djece, od kojih je najmlađe imalo samo 20 mjeseci. u tom jednom danu život je izgubilo 16 stanovnika Slavonskog Broda. Njih 60 je ranjeno, od toga 30 teško.
Pakao na zemlji tih mjeseci mnogu je djecu, pa i mene, odveo vrlo daleko od doma. Ostavljali smo iza sebe mame i tate, braću, sestre, prijatelje… snove o tome da bi život trebao biti pravedniji i ljepši.
’91. i ’92. godine oko 320 tisuća hrvatske djece bilo je u progonstvu i izbjeglištvu da bi spasilo život.
Od svih saborskih zastupnika koji su početkom travnja glasali o prijedlogu da se 3. svibnja proglasi spomendanom na djecu poginulu u Domovinskom ratu, dvoje njih bilo je protiv.
Molim vas, sjetite se toga ove subote, 3. svibnja. Sjetite se toga svakoga dana.
>Mostarkić Gobbo: Milorad Pupovac i dobro
Djevojčica koja je pisala pjesme o miru
Vedrana je, kao i mnoge djevojčice s 14 godina, voljela pisati pjesme. Neke od njih bile su potaknute željom da se okonča rat. Nije, baš kao ni ja do danas, mogla shvatiti kome je u interesu da nam ukrade mir i bezbrižnost.
Braniteljski portal objavio je, o jednoj godišnjici njezine smrti, Vedranine stihove, pjesmu pod naslovom “Mir, molim za mir”.
“Sve teče u pravcu
nepoznatom…
Stalno nas plaše
svađama i ratom.
Budućnost našu
staviše na kocku.
Zar životi naši
tako malo znače!?
Zar dozvoljavate
da dijete za mir
moli i plače!?”
Vedrana je, vjerujem, pronašla svoj mir. No, hoće li ga ikada pronaći oni koje je ona kroz svoje stihove za taj isti mir molila?
Tko će i hoće li, nakon više od 30 godina, ikada itko odgovarati za smrt najnevinijih? Tko nas tjera na zaborav?
>3. svibnja 1992. Slavonski Brod – djeca kao žrtve srpskog bombardiranja
Ispričat ću priču o Vedrani…
Bezbroj puta sam se pitala kako bi Vedrana izgledala danas. Bi li imala djevojčicu s istim onakvim nestašnim šiškama iznad toplih očiju? Bi li odlazila na ionako rijetke godišnjice mature? Živjela u nekom sasvim drugom gradu?
Kako bi izgledali svi oni koji nikada nisu imali priliku odrasti zbog suludih agresorskih ideja koje su im zaustavile dječje snove?
“Mama, što je to rat?”, upitala me prije nekoliko godina moja djevojčica.
“Nešto najgore što se čovjeku može dogoditi”, rekla sam, dubljim i tišim glasom no obično. Jer, slike su uvijek tu. I emocije koje, nekim posve nelogičnim životnim slijedom, s godinama postaju sve jače.
Kad bude nešto starija, ispričat ću joj priču o Vedrani. Dugujem to još četiristo i jednom životu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.