Miliša: Jednakost kao paravan za nejednakosti

Tijekom povijesti pamtimo brojne revolucije i prosvjede povodom rasnih, socijalnih i inih nejednakosti. Ne samo da se te pojave nisu iskorijenile nego smo svjedoci pojave novih žrtava i oblika diskriminacije.

Émile Durkheim je smatrao da je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće ako se kažnjavaju oni koji se ne uklapaju u društvo, ali on nije predvidio da žrtve znaju uzvratiti brutalnim udarcima (svojim) tlačiteljima. Ovo potvrđuju brojni primjeri (iz povijesti) kada se ciklički izmjenjuju uloge progonitelja i žrtava.

Jednakost i sloboda kao politički paravani

Jednakost i sloboda su često bili samo politički paravani, jer su se iza tih ideala riječi odigravale krvave revolucije i sukobi.

Učinci revolucija s parolom: fraternité, égalité, liberté – bratstvo, jednakost, sloboda bili su katastrofalni: harali su ratovi, otimačina i bijeda. Pod tom parolom su organizirane revolucije protiv tlačitelja, a posljedice su bile katastrofalne: vladalo je carstvo straha umjesto slobode, a u ime jednakosti harala je otimačina i bijeda. Boljševička ideologija je stavila slobodu klase iznad slobode pojedinca čovjeka i slobodu od Boga.

Proletarijat je tretiran kao žrtva careva i buržuja pa (im) je to bio razlog organiziranja krvavih revolucija. Od žrtve postadoše tlačitelji!

Ideolozi boljševičke strategije vjerovali su da se sloboda i jednakost mogu ostvariti samo revolucijom. Tu strategiju je proveo Lenjin, a potom, nakon II. svjetskog rata, cijela četa njegovih (ili Staljinovih) zastavnika. U Staljinovo vrijeme je izmišljena parola “Sloboda narodu”, a onda je na desetke tisuća ljudi pobijeno u ime te iste boljševičke parole.

Manipulirajući sa socio-utopističkom idejom jednakosti njeni ideolozi su se radnike prikazivali kao žrtve buržuja. Proletarijat je srušio sa trona buržuje a došli su na vlast partijske režimlije. Pod krinkom jednakosti revolucije su završavale u krvi, a (za)vladala je socrealistička diktatura proletarijata.

>Zlatko Miliša: Zašto ne prihvaćam naziv Pozitivna psihologija?

Izgubljena je povijesna borba za jednakost, navlastito u državama koje su ga sebi postavile kao načelo, služeći se za njegovo postignuće svim sredstvima. Slanjem tenkova u Prag 1968. godine Leonid Brežnjev srušio je zadnju iluziju socijalizma “s ljudskim licem”.

U Lenjinovoj, Staljinovoj i Titovoj verziji bratstva i jedinstva socijalizma odigravao se korpus doktrinarnih zala. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i danas se zataškavaju komunistički zločini u ex Jugi nad protivnicima komunističkog režima.

Neoperativnost ideje socijalne pravde

F. A. von Hayek, dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije je pobio ideju “socijalne pravde” kao “zajednički cilj svih socijalizama, a pogotovo ‘proleterskog socijalizma’. Metoda kolektivnog vlasništva koristila se u antiegalitarne svrhe” (Hayek). On je pisao o besadržajnosti pojma “socijalna pravda” i zbog činjenice da se kolektivno vlasništvo koristilo u “antiegalitarne svrhe”. Koji su drugi aspekti neodrživosti tog izraza?

Ekonomski, pravni, socijalni, psihološki i pedagoški aspekt

Ekonomsku jednakost je znatno prije Hayeka pobijao Adam Smith, škotski ekonomist. On je upozoravao na opasnost širenja ideologizacije egalitarističke koncepcije. Pokazala se promašenom Lenjinova vizija socijalizma u materijalno nerazvijenim državama. Pored toga, društveno vlasništvo nema svoju ekonomsku, povijesnu ni ontogenetsku utemeljenost.
Pravna i socijalna jednakost podrazumijevaju istu primjenu pravnih normi i prava za svakog čovjeka, a što je nemoguće “standardizirati”.

>Miliša: Naša znanja i iskustva su rezultat učenja iz grešaka

U radikalno-egalitarističkoj koncepciji jednakost označava prije “jednolikost” negoli “jedinstvenost”.

Jednakost kao političko načelo u svim krvavim prevratima odmicalo se od socioutupistčkih ideala, a sam pojam se našao u krvavim rukama ekstremno lijevih ideologija. Francuski filozof Henri Hude svojevremeno izjavio da se narodi diljem svijeta suočavaju s “novim totalitarizmom i njegovom formulom: počinje s apsolutnom slobodom da bi na kraju postigao savršenu diktaturu.”

U psihološkom pogledu onaj tko je opijen uniformnošću vidjet će crnu ovcu koja odskače izgledom u stadu od drugih, a nije mu zapelo za oko da su bijele ovce sve iste. Iz takve percepcije “općeg” izvodi se i razmišljanje: “Ja sam za zajednicu jednako značajan i vrijedan kao i svatko drugi.” To je stajalište posredstvom normi totalitarnog društva navodilo pojedinca na zaključak: “Ja sam jednako kompetentan kao i svi drugi.”

>Miliša: Sigurnost je varljiva, a ponekad i opasna

U pedagoškom aspektu djecu se uči u prepoznaju različitosti, a znatno manje suživotu s “različitima.” Brojni primjeri lažne ravnopravnosti koji pod krinkom interkulturalnosti ili inkluzivnosti (ne)izravno sudjeluju u rušenja autoriteta, hijerarhije, tradicije pa i diskriminacije onih koji žive u skladu s kršćanskim vrijednostima.

Oni koji i danas propagiraju ideološku konstrukciju jednakosti tvrde da su iste šanse školovanja za sve isto što i demokratičnost obrazovanja.

Woke ideologija i manipulacija jednakošću

Temelj važnijih svjetskih pokreta i njihovih pristaša je okupljanje oko ideje jednakosti. Isprva izgledaju humano jer apeliraju za prava obespravljenih, ali kasnije manipuliraju s ulogom žrtve.

Woke ideologija nastala je kao pokret zajednice Afroamerikanaca s ciljem ukazivanja na probleme rasne nejednakosti. Seže s početka 20. stoljeća. Danas woke ideologija više ne ističe problem rasizma, nego se manipulira pitanjem rodne, a ne spolne ravnopravnosti.

Njezine pristaše su netolerantni prema neistomišljenicima, osobito prema vjernicima i Crkvi. Ova ideologija je povezana s feminističkim pokretom i transhumanizmom, a u cilju postizanja “kolektivnog nadidentiteta”.

>Miliša: Vođe studentskih nemira iz 1968. i 1971. znali su da ih čeka ćelija

I u stručnoj literaturi sve manje se koristi ravnopravnost među spolovima, a zamjenjuje terminom rodne jednakosti.

Kada se koriste riječi “roditelj 1” i “roditelj 2” onda se daje obrazloženje da “termini otac i majka više nemaju diskriminirajući predznak” – Jennifer Chrisler, izvršna direktorica Vijeća za jednakost obitelji (Family Equality Council). Ovaj citat dovoljno govori kako se došlo od borbe za prava obespravljenih do inicijativa za ukidanjem braka i obitelji.

Agresivni feminizam vodi diskriminaciji muškaraca

U povijesnoj borbi žena za jednakost u obitelji i društvu dobili smo u drugu krajnost. Pokreti za prava žena počeli su se razvijati sredinom 19. stoljeća. Žene su se borile za ravnopravan politički život s muškarcima, spolnu ravnopravnost, prava na rad …

Borbu za ženska prava su predvodile tekstilne radnice, a danas su to feministkinje. One se stavljaju u prve redove borbe za današnja prava svih žena. Dan žena trebao bi nas podsjećati na dugotrajne i opravdane borbe žena za jednakopravni status u društvu s muškarcima, a danas su feministkinje “otele” proslavu Dana žena u borbi protiv muškog roda. David Cooper, jedan od ideologa seksualne revolucije iz 1968. godine, u knjizi “Smrt obitelji” feministički pokret vidi u oslobađanju žena od (dominacije) muškaraca.

Nedavnu proslavu Dana Žena feministkinje popratile su dvije “prigodne” poruke “Trans žena“ je žena” i (za muškarce- vjernike) “Oprostio vam Bog klečanje”. To je samo jedan primjer transformacije ranijih borbi žena za svoja prava vidljiv s radikalizacijom feminističkog pokreta. Zato È. Zemmour u knjizi Prvi spol objašnjava posljedicu nametnutog trenda kada se muškarci moraju feminizirati jer će u protivnom postati nepoželjni.

Došli smo do zabrinjavajuće feminizacije određenih profesija ali i feminizacije društva. I u ovom primjeru borbe za jednakost uočavamo da se opet otišlo iz jedne krajnosti u drugu.

Zaključno

Kroz povijest su se ciklički izmjenjivale uloge progonitelja i žrtve. Temelj važnijih svjetskih pokreta i njihovih pristaša je okupljanje oko ideje jednakosti, koji na početku izgledaju humano jer apeliraju za prava obespravljenih, ali kasnije manipuliraju s ulogom žrtve pa i opravdavanjem krvavih revolucija. Protagonisti političkih parola za slobodu i jednakost su kroz povijest i danas (p)ostali isti ili gori od onih protiv kojih su se borili. Karakterizira ih netolerancija, isključivost, mržnja i/ili diskreditiranje neistomišljenika.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr