Miliša: Vođe studentskih nemira iz 1968. i 1971. znali su da ih čeka ćelija

Vođe studentskih nemira iz 1968. i 1971. znali su da ih čeka ćelija, ali su išli do kraja zbog ideala i nisu se skrivali iza amorfne mase. Temelj važnijih svjetskih pokreta i njenih pristaša je okupljanje oko ideje demokracije, pa samo isprva izgledaju primamljivo.

Najaktualniji prosvjedi u Srbiji

Studenti prosvjedi u Srbiji su više nego opravdani zbog tragičnih događaja nad mladom generacijom. Prosvjednici po uzoru na anarhiste imaju cilj permanentnu revoluciju, skrivaju lidere, organizaciju blokada i preferiraju tzv. neposrednu demokraciju, koja nikada i nigdje nije funkcionirala.

Gotovo tri mjeseca studenti blokiraju brojne institucije i prometnice. Traže odmak od režima, koji još uvijek ima podršku od većine “seljaka”. Studenti govore da nemaju slobodne medije te da je Srbija diktatorska država, a godinama su šutjeli. To i sami priznaju. U prosvjedima nema opozicije.

Na nekim internetskim forumima u Hrvatskoj pojavilo se pitanje: “Zašto studenti i mladi ne prosvjeduju kao ovi u Srbiji?” ”Trebamo li i mi to napraviti?”

Neumjesno je uspoređivanje Hrvatske s režimom u Srbiji. Dakle, kakvi god da jesmo, nismo usporedivi s njima.

Durkheimovim rječnikom, mladi su uvidjeli pogubnost uspostavljanja osjećaja zajedništva kada režim traži strogu osudu svih koji ne uklapaju u društvo.

U Prokrustovom krevetu političke socijalizacije mladih, od ranijeg sustava do Miloševićevog jednoumlja i Vučića godinama je stvaran ”direktivni identitet” mladeži zakovan o ideološke stupove.

Što se politički sustav formalno više utvrđivao, mladi su na svojim leđima osjećali da ih drži na čvrstim uzdama ideološkog lanca. I danas su potpuno razumljive njihove reakcije od kojih neće odstupiti.

Ovo objašnjavam fenomenom kolektivnog pamćenja koje može dugo biti “ispod površine”, ali što je duže potiskivana erupcije nezadovoljstva to će posljedice biti pogubnije. Konkretno, sa studentskim prosvjedima u Srbiji, mladi su odbacili skepticizam, koji sada i prerasta u socijalnu ”buru”.

Ako ”bumerang generacija” postane dominantni model ponašanja, dolazi do potpunog kaosa. Primjer za to je stanje u današnjoj Srbiji.

Dugotrajna šutnja ju uvertira u nemire

Šutnja mladih je govor da se oni skepticizmom indirektno suprotstavljaju društvu. Sjetimo se skepticizma mladih početkom šezdesetih i studentskih nemira šezdesetosme godine, kao i ”šuteće mladeži” početkom dvije tisućite godine do studentskih prosvjeda od 2009. godine. Oni su uvertira u prave (radikalnije) nemire. Sve ovo sam konstatirao u više navrata, znatno prije posljednjih (studentskih) prosvjeda u Hrvatskoj.

Tezu o mladoj generaciji kao skeptičnom pokoljenju razvio je početkom šezdesetih njemački sociolog H. Schalsky u knjizi ”Skeptiche Generation”.

Nakon više desetljeća, naše sociologinje A. Leburić i Inga Tomić-Koludrović su u svojoj empirijskoj studiji aktualizirali tezu o mladima kao skeptičnoj generaciji (i) u Hrvatskoj: ”Skeptična generacija: Životni stilovi mladih u Hrvatskoj”, Zagreb, AGM, 2001).

Bitne značajke skeptične generacije prema su: a) isključiva usmjerenost na ono što je konkretno, neposredno činjenično, b) gledanje na svijet bez ideala, c) strogo razdvajanje onoga što spada u javni život od onoga što pripada oblasti privatnog života, uz isključivu usmjerenost samo na privatno, d) težnja za sigurnošću, e) gubitak svakog interesa za politiku i politička zbivanja i f) pasivan stav prema državi i njenim institucijama Skepticizam je reakcija na nemogućnost izražavanja mladih unutar etabliranih državnih struktura.

>Društvo logoraša: Prosvjedi podrške srbijanskim studentima izraz su jugonostalgije

Sredinom devedesetih godina istraživači u Hrvatskoj bilježe apolitičnost mladih uz visoko pridavanje važnosti svijetu privatnosti (Leburić i Relja, Kultura i zabava mladih u slobodnom vremenu. S većim ili manjim stupnjem intenziteta studenti i dalje visoko preferiraju vrijednosti hedonizma i individualnosti, što su sastavnice skepticizma (A. Leburić i I. Tomić – Koludrović, Nova političnost mladih, 2002.). I najnovija ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da građani/ke najmanje vjeruju politici i političarima.

Razlike prosvjeda nekad i danas

Nekada su studenti pobunama bili okrenuti društvenim anomalijama, a oni najmasovniji iz 2009. godine su okrenuti sebi i/ili parcijalnim problemima. Protiv su komercijalizacije obrazovanja, a nisu se ustali protiv komercijalizacije života i alijenacije na svim razinama.

Rasplamsala studentska svijest izašla je na vidjelo u Engleskoj, Americi, Njemačkoj, ali se ipak najradikalnije izrazila u Francuskoj gdje su studenti pokrenuli demonstracije koji su u dva tjedna na noge digli četvrtinu francuskog stanovništva. Krajem ožujka 1968. godine na pariškom sveučilištu Nanterre okupili su se eminentni francuski umjetnici lijeve političke orijentacije, Studentska seksualna revolucija iz 1968 bila je i pobuna protiv religije, etike. Boga. Bila je to pobuna i protiv svih onih koji su kritički govorili o hedonističkom stilu života te generacije.

Danas u većini država nema socrealističkih sudova ni političkih progona, kao ni sadističkih zatvorskih čuvara, ali je diktatura samoproglašene većine iz 2009. god na tzv. “plenumima” studenata diktirala radnje na koje su trebali pristati i oni koji su bili protiv blokade fakulteta. I tako se uništena ideja demokracije.

Ovdje mi se čini važnim izdvojiti poučni citat britanske novinarke Caroline B. Glick: “Pokreti izravne demokracije koje Soros podupire nisu ništa manje od poziva na zakon rulje.”

Kao i kod anarhista vođe ovog pokreta kao i pokreta studenata su bili skriveni od javnosti. Njihov uzori bio je ubojica Che Guevara s porukom: “Mržnja prema svim našim neistomišljenicima”.

Vođe studentskih nemira iz 1968. i 1971. znali su da ih čeka ćelija

Vođe studentskih nemira iz 1968. i 1971. znali su da ih čeka ćelija, ali su išli do kraja zbog ideala i nisu se skrivali iza amorfne mase. Od 1969 do 1971. godine kod nas su lideri studenata bili su izvrgnuti političkom progonu od Vlade Gotovca, Gorana Dodiga, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička... Oni su bili predvodnici buđenja Hrvatskog proljeća ili prvih javih istupa o samostalnosti Hrvatski!

Anarhistički manifest i prosvjedi

Anarhistički manifest ”Nadolazeća pobuna” objavljen je u Francuskoj 2007. godine. Njegovi se autori predstavljaju kao ”Nevidljivi komitet”. U poglavlju “Sedmi krug” otkrivaju ciljeve: blokadu sveučilišta i sabotiranje pruga, dalekovoda…

Njemački su studenti u lipnju i u studenome 2009. radikalizirali prosvjede povodom obilježavanja deset godina od potpisivanja Bolonjske povelje. Blokadama, preuzimanjem fakulteta uvođenjem samouprave studenti su kod nas i u svijetu pretvorili okupirane fakultete u mjesta širenja anarhističkih revolucija.

U Potsdamu, Heidelbergu, Münchenu, Berlinu i drugim većim gradovima Njemačke su, tražili i ukidanje ispitnih rokova, a prvi su put zaprijetili i preuzimanjem banaka. Karakteristični su natpisi s plenuma: “Sami ćemo odlučiti kako ćemo se školovati i kako živjeti”, “Tražimo nove profesore na sveučilištima”, “Vrijeme je da vaša pravila prekršimo i da sada vi živite po našima pravilima”. Krajnje uvredljivo.

Zanimljivo je koliko su bili spremni boriti se za “veliki cilj”, a nisu zainteresirani za druge prioritete. Nije ni čudo, s obzirom na to da ova civilizacija gura koncept sebičnosti.

Studenti su u ranijim pobunama oštricu kritičnosti usmjerili prema socijalnim deformacijama, a današnji su okrenuti sebi i/ili parcijalnim problemima. No, njima se ništa ne može ozbiljnije pripisati jer su desetljećima (bili) izigrana generacija.

Još od 2005. su na internetskim stranicama “direktne akcije” dane naznake (i) plenumske demokracije na sveučilištima.

U Potsdamu, Heidelbergu, Münchenu, Berlinu i drugim većim gradovima Njemačke studenti su 2009. godine osim zahtjeva za besplatnim studiranjem tražili ukidanje ispitnih rokova. Karakteristični su natpisi s plenuma: “Sami ćemo odlučiti kako ćemo se školovati i kako živjeti”, “Tražimo nove profesore na sveučilištima”, “Vrijeme je da vaša pravila prekršimo i da sada vi živite po našima pravilima.” Pojam direktne demokracije implementirali su studenti i u Hrvatskoj kao opravdanje kod blokade fakulteta (2009. godine).

Studenti su ideju solidarnosti vidjeli u neposrednoj demokraciji i plenumskom odlučivanju, odbacujući odluke uprave, fakultetskih vijeća i zbora studenata. I ovo je bio primjer terora manjine nad većinom!

Zaključno

Svi studentski prosvjedi uklapaju se u filozofiju anarhizma, agnosticizma i/ili ideologiju agresivnog ateizma. Prosvjednici u Srbiji po uzoru na anarhiste imaju 1. cilj permanentnu revoluciju, 2. ne zna se tko su im lideri, 3. organizaciju stalne blokada prometnica i institucija i 4. preferiraju tzv. neposrednu demokraciju, koja nikada i nigdje nije funkcionirala. te imaju istu parolu 5.

“Mi znamo što nećemo, ali ne znamo što hoćemo.”

Sve su to razlozi da se režim s njima lakše obračunava kao marionetama”strnih sila i unutrašnjeg neprijatelja”!

Današnji prosvjednici bi morali znati da vođe studentskih nemira iz 1968. i 1971. su znali da ih čeka ćelija, ali su išli do kraja zbog ideala i nisu se skrivali iza amorfne mase.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr