Četiri mjeseca pripreme trebalo je povjesničarima ekspertima udruženima u ‘vučje čopore’ da krenu u lov na generale i napad na projekt Nacionalni program edukacije o Domovinskome ratu. U napadu na istinu krenula su znana provjerena imena.
“Eksperti” u liku Tvrtka Jakovine, Snježane Koren, Damira Agičića i Žarka Puhovskoga u lovu i napadu uporabit će vrlo ‘znanstvene’ pojmove kao što su “multiperspektivnost”, “militaristička atmosfera”, “totalitarno društvo”, “NOB metode”, “reducirani vokabular”, a našla se tu i kvalifikacija “to je kao u Sjevernoj Koreji”.
Naravno, da će im na raspolaganju za lov i napad stajati odabrani ‘objektivni’ pisani i elektronski mediji, od “Jutarnjega lista”, preko Pupovčevih “Novosti”, portala “Index” i “lupiga.com” do televizije N1 i ‘istinoljubljiva’ i ‘stručno’ potkovana novinarska pera Saša Kosanović, Jurica Pavičić i stanoviti Ante Radić.
Novinske ekspertize sveznajućih brbljala
Kako je napisano u uvodu portala Index, to što generali predaju o Domovinskome ratu je “antiznanstveno i obilježje je totalitarnog društva”. Ovakve kvalifikacije nisu iznenađenje jer ih ovi “vučji čopori” rabe već punih dvadeset godina. Nije ni iznenađenje da su i u ovomu lovu i napadu primijenili svoju omiljenu metodu – metodu inverzije. Ovom je metodom lako vlastitu neznanstvenost, vlastiti reducirani vokabular, vlastitu netolerantnost, vlastitu totalitarističku i militarističku svijest u ime mističnoga pojma ‘struke’ prilijepiti i/ili pripisati neistomišljenicima, poglavito hrvatskim generalima. To je danas u vremenima “političke korektnosti” vrlo lako i vrlo poželjno.
Naime, danas rasprave u medijima ne vode znalci iz pojedinoga područja, a u ovome slučaju generali pobjedničke vojske i generali slobode, nego odabrana nezamjenjiva sveznajuća brbljala opće prakse kojima je pokriće ‘ekspertnost’ i ‘stručnost’.
Njihova zadaća nije nešto objasniti i(ili) poučiti, nego ‘fabricirati’ ili prekrojiti istinu, stvarnost, ali i mnijenja i raspoloženja. Koliko se su samo puta u prošlih sedamnaest izgubljenih godina, ovi navedeni pripadnici raznih “vučjih čopora”, u raznim prilikama govorili primjerice o takozvanoj ‘dvostrukoj crti zapovijedanja’, ali nikad nisu imenovali tko bi bio vrhovni zapovjednik te njihove ‘ispravne’ crte zapovijedanja, budući da je po njima dr. Franjo Tuđman bio na čelu one ‘neispravne’, a u njoj su se, po njima, našli i načelnik Glavnoga stožera general Janko Bobetko i načelnik Obavještajne uprave Glavnoga stožera admiral Davor Domazet-Lošo.
Iako im je znano, ili po haaškome izričaju trebalo bi biti znano, da su Hrvati četiri puta spasili i obranili Bosnu i Hercegovinu o tome u svojim ‘ekspertizama’ o Domovinskome ratu nikada nisu ništa prozborili. Neće i ne moraju jer oni, kao što je u uvodu napisano, primjenjuju vrlo ‘znanstvenu’ metodu zvanu “multiperspektivnost”.
Zato se od tih i takvih ne može ni čuti ni pročitati da je prvi put Hrvatska posredno spasila Bosnu i Hercegovinu 1991. kada je sama ostala na nogama i nije pregažena u velikosrpskoj agresiji u četrnaest dana, kako je to u Beogradu bilo planirano.
Drugi put to se dogodilo u travnju 1992. kada je spriječeno zatvaranje kliješta srpske agresije na potezu Kupres-Tomislavgrad-Livno i dolini Neretve. Treći put Hrvatska je spasila susjednu državu Bosnu i Hercegovinu spriječivši u studenome 1994. pad Bihaća, i to u situaciji kada je britanska politika u međunarodnim institucijama već pokrenula postupak proglašenja Srba pobjednicima u ratu ako Bihać padne. I četvrti put to se dogodilo u srpnju i kolovozu 1995. u drugome srpskom napadu na Zapadnu Bosnu i Bihać, i pri tome, prvi put u povijesti ratovanja, spriječen je genocid koji bi po razmjerima bio pet puta veći nego onaj u Srebrenici. O ovome nikada ti veliki ‘stručnjaci’ i ‘istinoljubci’ nisu prozborili ni riječi, a mogli su.
„Ustaški rasizam“ Snježane Koren
Tako će velika ‘stručnjakinja’ Snježana Koren prozvati i predsjednicu republike Kolindu Grabar-Kitarović jer je, kako ona navodi, predsjednica govorila o “svetosti rata”. Za Snježanu Koren “to je monstruozno, da se rat i svetost stavljaju u istu rečenicu”. U ovome slučaju velika ‘stručnjakinja’ kao provoditeljica planova, koje je netko drugi osmislio, ima na umu ono što će slijediti. A to što slijedi sustavno je upucavanje u hrvatski i ne samo hrvatski javni prostor nove sintagme – “ustaški rasizam” – za koji će biti optuživana Katolička Crkva.
A o ratu i miru, a time o svetosti ili nesvetosti rata, pišući svoju posljednju knjigu “Tri razgovora ili Priča o Antikristu”, ruski pisac i kršćanski mislilac, Vladimir Solovjev postavio je nekoliko dvojbi. Za njega rat a priori nije bezuvjetno zlo, kao što mir nije bezuvjetno dobro. Solovjev je ovu tvrdnju kratko obrazložio, utvrdivši da je moguće događanje dobroga rata, kao što je moguće i događanje lošega mira. Zato se rat po njemu ne može uvijek obojiti samo crnom, a mir samo bijelom bojom.
Ovo njegovo, moglo bi se reći proročansko razmišljanje, potvrdit će se suočavanjem čovječanstva s “Hladnim ratom” u 20. stoljeću, a odmah potom na početku 21. stoljeća s “Vrućim mirom”. U slučaju Domovinskoga rata, ako je on rat jednoga naroda za slobodu i opstanak, a jest, i u kojemu se na oltar slobode i opstanka dragovoljno stavlja život, budući da je tome istom narodu uskraćeno oružje za obranu, onda ta svjesna žrtva obrane sebe, drugoga i domovine poprima određeni oblik svetosti.
A sada ponešto o ‘znanstvenoj’ metodi “multiperspektivnost”. O toj ‘znanstvenoj’ metodi ovaj je autor podrobno pisao u knjizi “Strategija vučjeg čopora”. A u knjizi je zapisano da je svojedobno, to jest 2008. godine, upriličen okrugli stol u Novinarskome domu u Zagrebu na temu «Mediji, politika i nedavna povijest: pisanje udžbenika i prezentacija zbivanja iz novije hrvatske povijesti». Okrugli je stol bio prigoda za predstavljanje i raspravu o publikaciji «Jedna povijest, više historija», koja je uključivala i Dodatak udžbenicima za najnoviju hrvatsku povijest.
Konstrukcije prema vlastitim svjetonazorima
U knjizi “Strategija vučjeg čopora” zapisano je da se iz podnaslova najavljene teme moglo zaključiti kako je riječ o svojedobno kontroverznome «Dodatku udžbenicima za noviju povijest», koji su po narudžbi Ministarstva znanosti prosvjete i športa napisali Tvrtko Jakovina i Snježana Koren s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu te Magdalena Najbar-Agičić, autorica više udžbenika za osnovne i srednje škole.
Kronologija o ovome događaju počinje potkraj 2002. kada je tadašnji ministar znanosti prosvjete i športa Vladimir Strugar, nakon što je u hrvatskome Podunavlju prestao vrijediti petogodišnji moratorij za nastavu novije hrvatske povijesti, po kojemu učenici srpske nacionalnosti na tome području, zbog osjetljivosti teme nisu trebali učiti to razdoblje, formira Povjerenstvo za izradu priručnika povijesti. Posao je završen u travnju 2005. i Povjerenstvo je odlučilo da Dodatak služi za proučavanje suvremene povijesti ne samo učenicima Podunavlja, nego, i na području cijele Hrvatske.(!?)
Taj je Dodatak udžbenicima u hrvatskoj javnosti izazvao žustre polemike, a i recenzije su u većini bile negativne. I tada su, kao i danas u slučaju generalskih predavanja, isti autori zastupali njihovu omiljenu tezu da je «vjera u samo jednu povijesnu istinu» odraz «autoritarno totalitarnih tradicija», unatoč tomu što je znano da se cjelokupna logika zapadne civilizacije temelji na klasičnoj definiciji istine, pa i povijesne, po kojoj je ona jedna i poklapa se sa stvarnošću, to jest ona je odraz, i istovjetna je i odgovara stvarnosti.
Dakle ovdje se radi o krajnjemu neznanstvenomu pristupu, budući da naši veliki ‘eksperti’ ne priznaju istinu kao temeljno obilježje znanosti, nego tu istinu konstruiraju prema svome svjetonazoru.
A o takvu pristupu, prema dr. Mati Artukoviću, ravnatelju Instituta za povijest u Slavonskom Brodu, veliki je nedostatak u tomu što se autori Dodatka, dakle Tvrtko Jakovina i Snježana Koren nisu koristili postojećom literaturom, nego su u knjizi napisali i objavili svoje osvrte i svoje eseje, koje nemaju mnogo veze s povjesničarskom strukom. Nadalje, dr. Artuković ne može se načuditi kako autori, dakle Tvrtko Jakovina i Snježana Koren, na temelju istraživanja i mjerodavne literature drugih autora nisu došli do spoznaje da je JNA kao oružana sila komunističke Jugoslavije i Vlada SR Srbije izvršila agresiju na Hrvatsku u ime očuvanja komunističkoga sustava, a potom u ime ostvarenja velikosrpskog projekta.
„Dodatak“ – vrvi porizvkama i etiketiranjima generala
U tome uratku, a s istih pozicija oni danas generalima dijele lekcije o “nestručnosti” i “neznanstvenosti”. Oni su ti koji u svojoj ‘znanstvenosti’ nigdje ne spominju da je JNA krivac za rat. Kod njih nigdje nema pojmova ‘velikosrpski projekt’ ili ‘Velika Srbija’, kao ratni cilj Srbije i JNA, te sudjelovanje dijela srpskog naroda u tom projektu. Nigdje nema činjenice da je JNA oduzela oružje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj.
Nigdje ne spominju da je međunarodna zajednica uvela embargo na uvoz oružja, uz svesrdno zalaganje Budimira Lončara. Nigdje ne navode upad Vlade SR Srbije u monetarni sustav i pljačku hrvatskih poduzeća u Srbiji. Kod njih nema ni spomena o apelu 104 nobelovaca za zaustavljanje razaranja Hrvatske, te činjenice da Haaški sud nije podignuo optužnicu niti protiv jednoga generala JNA na prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj i petoj razini vojne hijerarhije. Ali zato su u svome Dodatku navedeni hrvatski generali počevši od prve razine pa niže i spominju se isključivo kao haaški optuženici i bjegunci. U njihovu je Dodatku uzaludno tražiti riječ «Ovčara» jer se uopće i ne spominje, a Srebrenica se ne kvalificira kao genocid.
Da je “multiperspektivnost” dogma “političke korektnosti”, odnosno njezina maska kako biti na strani agresora, potvrđuje pomnija analiza uratka Jakovina-Koren-Najbar-Agičić. Dodatak je, objašnjava dr. Mato Artuković, pisan na temelju dojmova, unaprijed zadanih stavova, koji su ponajprije ideologija, a nisu nipošto ozbiljan sažetak stvoren na temelju proučavanja bilo kakve ozbiljne literature i građe, koja je na raspolaganju i koja postoji.
Nadalje, gospodin Artuković osvrće se na poglavlje koje nosi naslov «Putovi prema raspadu Jugoslavije» i vjeruje da autori kao dobri metodičari «još uvijek svoje studente i đake uče ‘uzrocima’ i ‘posljedicama’ a ne ‘putovima’ povijesnih događaja, pojava i procesa», budući da je to tako u povijesnoj znanosti od Herodotovih i Tukididovih vremena do danas.
Zato na znanje i ravnanje “ekspertu” Tvrtku Jakovini i “ekspertkinji” Snježani Koren, kada je već riječ o dogmi zvanoj «multiperspektivnosti», za nju se može ustvrditi da ona nije ništa nego “govorna tiranija”, odnosno metoda kojom se prozivaju, etiketiraju i isključuju neistomišljenici i odabrani protivnici.
A za čitatelje ovoga osvrta, termin «multiperspektivnost» počeo se učestalo rabiti od devedesetih godina 20. stoljeća i povezan je s takozvanom «novom poviješću». Kako je “političkoj korektnosti” cilj nametati ‘nove vrjednote’, morao se pronaći inverzni oblik za tradicionalno učenje povijesti, to jest za povijest događaja i nacionalnu povijest, kako bi se namjesto etno raznolikosti lakše promicao potrošački multikulturalizam.
Da je operacija specijalnoga rata protiv generala i projekta Nacionalni program edukacije o Domovinskom ratu koju će izvesti Tvrtko Jakovina i Snježana Koren i njima pridruženi raznorazni medijski “vučji čopori” – “Jutarnji list”, index.hr, telegram.hr, hr.info.com, lupiga.com, novilist.hr, republika.eu – pomno pripremana, pokazuje slučaj stanovitoga Ante Radića.
Ta osoba nazoči predavanjima. Kako sam piše, na njima dobiva želučanu mučninu, ali unatoč takvu stanju ne izostaje s predavanja. O onome što je na predavanjima admiral Domazet-Lošo govorio, ne piše ništa. Ali zato piše izokrenuto, netočno, zlonamjerno što je admiral odgovorio na postavljena pitanja više nego znatiželjnih nastavnika i profesora.
A taj Ante Radić “profesor povijesti na jednoj srednjoj školi”, kako je sam sebe predstavio, ne postoji. Naime, ni u jednoj školi u Hrvatskoj nema nastavnika i profesora povijesti koji nosi ime Ante i prezime Radić. Jednostavno rečeno, na predavanjima generala o Domovinskome ratu nazoči ubačeni špijun provokator.
Nije nikakav problem u tome nesretnome čovjeku, a još manje je problem što nazoči predavanjima jer na njima može čuti samo istinu, nego je problem u tome što “slučaj Ante Radić” pokazuje koliko je Hrvatska ispremrežena “petom kolonom” i u kojoj nesmetano mogu zavijati i lov loviti razni “vučji čopori”.
Cijeli tekst pročitajte ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
