Davno sam još pisao o tome kako se prije nekoliko godina opširno pisalo o izložbama Drage Trumbetaša i Siniše Reberskoga bez podatka o tome da se te izložbe održavaju u Galeriji AZ, a kad se nedavno pisalo o zbirci izabranih pjesama Czesława Miłosza u prijevodu Pere Mioča, slučajno se zaboravilo spomenuti da je dio tih prijevoda objavljen i u Hrvatskome slovu
Jednoga se dana u susjedstvu pojavilo novo lice. Iako sam barba Jozu i otprije poznavao te iako sam znao da je nonin rođak, dotad ga nikad nisam ugledao na djelu. Upitah nonu što on tu čini, a ona prozbori da nam susjed Frano obnavlja kuću i okućnicu te da je izabrao našega rođaka kao vrsnoga meštra. U početku ga uhođah skriven iza vrata ili sulara dok je polako, kamen po kamen, gradio zid. Posao mu se u početku činio uzaludnim jer su za gradnju sličnih zdanja Egipćani imali robove i stoku, a ovdje se tek jedan čovjek borio s vrućinom, s terenom i sa samim sobom dok mu se znoj, kap po kap (baš kako se i kamen po kamen slagao), cijedio niza čelo. Gledao sam ga svaki dan dok su mi u razdoblju popodnevnoga počinka ukućani drijemali, a otkad me uočio, barba Joze bi mi povremeno uputio pokoji osmijeh i katkad me zamolio da mu donesem vode kako bi nadomjestila onu koja se s njegova čela slijevala u potok koji bi vlažio kalu. Na njega bih katkad pomislio i kad bih otišao s Otoka, pitao se smetaju li mu zimi oblak i dažd za koji se tijekom ljeta molio te hoće li uspjeti dovršiti zdanje, a kad sam se vratio idućega ljeta (ili nekoga drugog jer ne prođe li jedno ljeto u životu klapca brzo poput poslijepodneva jednoga fauna), s tarace je, kao s palube, ponosno Misto motrio kapetan Frano. Barba Joze je sve rjeđe svraćao u susjedstvo nakon obavljena posla, ali mi često navraća u pamet pogotovo danas, u vremenu kad sve treba obaviti brzo i tek da se odradi, kad se s neobavljena posla trči na drugi posao koji se također neće obaviti kako se u znoju lica svoga ne bi jeo samo kruh svoj te kad je nestalo osmijeha s lica ljudi zadovoljnih onime što su učinili i poslova kojim bi se prehranili ukućani i radostili bližnji, poslova nakon kojih se mirno lijegalo u postelju poput drugoga mi rođaka Ivice koji je za punoga mjeseca pred počinak zatvarao škure nikad ne zaboravivši pritom pozdraviti Mjesec riječima: „Dobra nuoć, Misece… Jo ti grien leć, a ti kako znoš!“
Nedavno mi je pod ruke došao diplomski rad o uređivačkoj politici Hrvatskoga slova u kojemu se, očito sa suprotnoga ideološkog očišta, naš časopis opisao epitetima ideološki isključiv, revizionistički, redukcionistički itd. Kao pisac jezične kolumne moram priznati da malo zavidim sukolumnistima jer me nema čak ni u poglavlju toga rada o jeziku (iako se u radu vrlo često spominje Snježana Kordić na čiji sam se lik i djelo više puta osvrtao) dok se osvrti mnogih mojih kolega po peru naširoko člane, ali što se može, ni na hrvatskoj inačici Wikipedije nisam naveden kao jedan od suradnika Hrvatskoga slova, pa sam naviknut da me se preskače iako se bližim 400. štivu za naš omiljeni tjednik. Ovdje ću se samo u nekoliko crtica osvrnuti na odrednicu „redukcionizam“ jer naš časopis navodno „hrvatsku kulturu reducira samo na onaj dio kojemu i sam pripada“ te hrvatskoj javnosti postaviti pitanje kad se u kojemu od vodećih medija ili medija koji pripadaju drugome političkom polu mogao pročitati osvrt na novu knjigu Tomislava Marijana Bilosnića ili bilo kojega drugog hrvatskog pjesnika koji ne pripada skupini ljubimaca tih medija. Davno sam još pisao o tome kako se prije nekoliko godina opširno pisalo o izložbama Drage Trumbetaša i Siniše Reberskoga bez podatka o tome da se te izložbe održavaju u Galeriji AZ, a kad se nedavno pisalo o zbirci izabranih pjesama Czesława Miłosza u prijevodu Pere Mioča, slučajno se zaboravilo spomenuti da je dio tih prijevoda objavljen i u Hrvatskome slovu. Zbog svega se toga i pitanje iz zaključka diplomskoga rada „Prihvaćamo li ovo za hrvatsku kulturu?“ može postaviti i drugim dionicima hrvatske kulturne scene koja jest, nije to neka tajna, bipolarna, ali je bipolarnost sama po sebi dvosmjerna, pa je takvom valja i prikazati. Druga nas pričica vodi u Boku gdje je bazen u Kotoru preimenovan u čast jednoga od čuvara zloglasnoga logora „Morinj“ Zorana Gopčevića. Poznavateljima prilika u Crnoj Gori nije to ništa neočekivano, no moram priznati da sam se osobno začudio reakciji Jovice Martinovića, kojega je velik dio bokeljskih Hrvata smatrao prijateljski nastrojenim, koji je očekivani i opravdani hrvatski prosvjed, u maniri progonitelja i zatiratelja iz nekih drugih vremena, okarakterizirao klerofašističkim. Umjesto vlastita suda iznijet ću vam završne misli jedne od priča iz Vitaljine Feđe Šehovića, a zaključak donesite sami: „Grijeh je ne ljubiti neprijatelja svoga jer to od nas Krist traži, ali je još veći kad u toj ljubavi pretjerujemo i zaboravljamo da je riječ o neprijatelju. Za pojedinca takve zablude mogu biti opasne, a za narod su najčešće pogubne.“
Kad već tragamo za kamenom mudraca, navedimo i kako je mali Frane s Macela s malo više od šest godina spoznao tajnu života. Naime, u suton se na 40 stupnjeva spustio iz kuće na plažu, skočio u more, okrenuo na leđa i pustio da ga more sâmo drži na površini („Ala mortvega covika“, rekli bi u Komiži) i zaustio: „Vo ti je život!“
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
