U petak, 25. listopada, bila sam nazočna na tribini u Zagrebu, Preradovićeva 18, koju je organiziralo Srpsko društvo “Privrednik” i Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba. Tema je bila, kako su najavili, “Jasenovac, negiranje genocida i uloga Katoličke Crkve u novom valu revizionizma”, te, kako nazvaše, “Kaptolsko društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, kojem je na čelu Stjepan Razum, i “O manipulacijama brojem žrtva, vrijeđanju patrijarha Vartolomeja (Bartolomeja), dječjim logorima, novim napadima iz redova Katoličke Crkve koji idu prema negiranju teze genocida i proturanju teze o Jasenovcu kao poslijeratnom logoru”.
Na tribini su nastupili Drago Pilsel, kako ga nazivaju “teolog i novinar”, i takozvani povjesničar Dragan Markovina, a moderator je bio Saša Kosanović.
Iako je u isto vrijeme bila najavljena premijera dokumentarnog filma “Huda jama – strogo čuvana tajna” slovenskoga autora Romana Ljeljka, a što je izazvalo izvanredno velik i neviđen interes publike, tako da se film iste večeri prikazivao dva puta, uz dupkom ispunjenu dvodijelnu dvoranu “Vijenac” na Kaptolu, gdje stane oko 1.000 ljudi, ja sam se odlučila za tribinu o Jasenovcu, jer me godinama pogađaju te mitomanske laži koje se pretvaraju u dogmu, a i zato što bih emocionalno teško podnijela gledanje toga filma o strašnom, u povijesti nezabilježenom, zločinu nad nedužnim zarobljenim vojnicima, ženama i djecom hrvatskoga naroda.
Nevelika dvorana Srpskog društva “Privrednik” bila je ispunjena sa stotinjak ljudi, a bio je prisutan i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić, kao i predsjednik toga društva, svećenik i povjesničar dr. Stjepan Razum, a i drugi članovi.
Izlaganje takozvanog povjesničara Dragana Markovine odnosilo se na uobičajene osude NDH kao zločinačke države i genocidnog ustaškog režima te tvrdnje o holokaustu nad Srbima, Židovima i Romima, ali ipak da se ne radi baš o stotinama tisuća žrtava, ali svakako o 80-ak tisuća žrtava jasenovačkoga logora. Nadalje, kako je i najavljeno, govorilo se o ulozi Katoličke Crkve, o pogubnom hrvatskom nacionalizmu i 90-ih godina, pa i u današnje vrijeme, o zločinima nad Srbima nakon akcije Oluja, a sve to uz velike hvalospjeve, na gotovo provokativan način, bivšem jugoslavenskom sustavu te veliko zgražanje nad pojavom Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac i pitalo se kako nekome uopće pada na pamet dovoditi u pitanje genocid i holokaust izvršen od strane NDH i ustaša, a to preispitivanje bi po njihovom mišljenju svakako trebalo biti kažnjivo.
Izlaganje Drage Pilsela bilo je, jasno, o istome tome, i patetičnim glasom, o njegovom osobnom moralu i humanizmu nakon “preobraćenja” od ustaštva iz Argentine i prosvjetljenja do osude svakog hrvatskog nacionalizma i potrebi kajanja, a ne da mi sada branimo logor Jasenovac i negiramo istinu o tim strašnim zločinima koje su počinili naši sunarodnjaci.
Dragana Markovinu sam nazvala takozvanim povjesničarom, jer držim da pravi znanstvenik treba biti čvrstoga morala i ljubitelj istine, a ne ideološki pristran, pa i ako se radi o mladome čovjeku, rođenom 1981. godine, doktoru povijesnih znanosti i profesoru na Filozofskom fakultetu u Splitu.
Rođen je u Mostaru, a za vrijeme rata boravio je sa obitelji u izbjeglištvu na Korčuli, odakle mu potječe djed Hrvat, koji je živio i radio u Hercegovini. Prema kazivanju Dragana Markovine u raznim drugim prigodama, on ima multietničko podrijetlo, jer su mu i majka i baka Srpkinje. Bakina majka bila mu je muslimanka, te bi bilo logično da voli sve ljude podjednako. Znanstveni novak je bio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz mentora prof. Dragu Roksandića.
Ne govori kako je nacionalno opredijeljen, ali najviše hvali jugoslavenstvo. Govori otvoreno da je bio šokiran kada je čuo za oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču i da mu je bilo neshvatljivo veselje naroda koje se tada pokazalo.
Čini se da ne može smisliti hrvatsku državu ni hrvatsku himnu, ide u Srb držati govore drugovima i drugaricama, organizirao je potpisivanje peticije u Splitu protiv podizanja spomenika dr. Franji Tuđmanu i križa na Marjanu i uz to sve mu je normalno da bude profesor na hrvatskom sveučilištu i u državi koju “ne može smisliti”. Padne li mu ikada na pamet kako bi prošao u svojoj voljenoj Jugoslaviji da je se ponašao protiv toga režima i stoti dio od onoga kako se sada ponaša u Hrvatskoj?
Na dotičnoj tribini, kada se javio Igor Vukić da argumentirano objasni djelovanje društva i utvrđene činjenice o krivotvorinama službenoga popisa tobožnjih jasenovačkih žrtava i kada su se javili još neki slušatelji, pitajući za dokaze o žrtvama i gdje su kosti tih žrtava sa popisa jer nisu nađene na području o kojem se govori, izlagatelji i voditelj su se naljutili, u smislu kako mi uopće smijemo dovoditi u pitanje tu jasnu istinu, a mene je uhvatila zebnja sjećanja na sav teror komunističkoga jednoumlja i uspoređujući ga s ovim što vidim, pitala sam se u kakvoj to mi državi i sada živimo?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
