Odluka o izbornom sustavu, pored odluke o sustavu vlasti, jedna je od najznačajnijih ustavnopravnih, institucionalnih i političkih odluka svake države. Zato je najavljeni referendum o promjeni izbornog sustava, Građanske inicijative Narod odlučuje, jedan od ključnih događaja koji može utjecati na uvođenje pozitivnih promjena u Hrvatsku. A pozitivne promjene hrvatski narod već dugo očekuje. Činjenica je kako su političke elite posljednjih dvadeset godina polako, ali sigurno, Hrvatsku dovele u stanje duboke krize. Kulminacija je postignuta pod vodstvom aktualne političke vlasti premijera Andreja Plenkovića koji je, u novijoj hrvatskoj povijesti, izveo najsilovitiji udar s negativnim posljedicama na temelje države: demokraciju, suverenitet i nacionalni identitet, piše Sanja Bilač za Hrvatski tjednik.
Kako je, uz aktualan izborni sustav, demokracija u Hrvatskoj postala farsa? Umjesto zastupnika koje bira narod, aktualni izborni sustav omogućuje narodu samo potvrđivanje onih koje je delegiralo stranačko vodstvo. Ta činjenica generirala je razvoj stranačkog profila najpoželjnijih kandidata: dodvorica, ulizica, nesposobnih uhljeba, političara koje narod percipira negativnim. Kako zastupnik nije odgovoran narodu jača „kult stranačkog vođe“ a politička prostitucija i trgovina cvatu do neslućenih razmjera. Političke elite postojeći izborni sustav pretvaraju u svoga saveznika s kojim izruguju vladavinu naroda. Samo je jedan cilj. Osvojiti i zadržati vlast pa je sve podređeno tome. Zato je moguće obnašanje vlasti onih kojima je narod oduzeo to pravo kao što je to danas slučaj s koalicijskim partnerom HDZ-a, Hrvatskom narodnom strankom (HNS) koja uživa svega 1% potpore naroda. Jednako tako, narod nije izabrao Samostalnu srpsku demokratsku stranku (SDSS) da participira u vlasti, a riječ je i o stranci čiji se rejting ne bilježi. Ali, Plenković upravo s tim partnerima uspostavlja model „stabilnosti“ koji ima samo jednu svrhu, održati vlast bez obzira na izostanak podrške naroda. Tako vladajući mogu donijeti bilo koju odluku koja će biti u potpunoj suprotnosti s interesom naroda, hrvatskim suverenitetom i nacionalnim identitetom. Prisjetimo se zadovoljavanja Milorada Pupovca skidanjem ploče hrvatskih sinova palih za Domovinu ili toleriranja provedbe Pupovčeve anitihrvatske politike u Hrvatskom saboru. Pa predaje hrvatskog odgoja i obrazovanja prevarantsko-klijentelističkim protuhama beznačajnih HNS-ovaca, difamiranje Domovinskog rata i njegovih simbola uz istodobno aktualiziranje i promoviranje komunističko-totalitarističkih. Ipak, točka usijanja je bilo pokoravanje Hrvatske briselskom establišmentu ratificiranjem Istanbulske konvencije (IK) u Hrvatskom saboru protivno volji većine naroda. Štetna, nehumana i neprirodna ideologija sadržana u IK prezentirana je hrvatskom narodu kao nužan iskorak s naprednim svijetom. Od naroda su se pravile tolike budale da ih se uvjeravalo kako je IK ravna Bibliji. Ponižavanje i vrijeđanje hrvatskog naroda okončano je ratificiranjem IK većinom glasova u Hrvatskom saboru. Narod je tada svjedočio rezultatima novih, „nevidljivih izbora“ iskazanih velikom koalicijom HDZ-a i SDP-a. Degutantniji od ovog glasovanja nije bio samo pljesak bezidejnih i izgubljenih SDP-ovaca već i pognute glave HDZ-ovih predstavnika u Saboru koji su glasovali protivno programskim načelima svoje stranke zbog kojih im je narod dao povjerenje. Tako je Andrej Plenković, aktualni predsjednik HDZ-a, negiranjem programskih načela svoje stranke dokinuo njezinu funkciju te pokazao narodu koliko drži do stranke i cijelog političkog sustava utemeljenog na stranačkoj demokraciji.
Referendumom do pozitivnih promjena
Hrvatska dugo vremena živi dokinutu demokraciju koju su političke elite uspjele nametnuti mimo volje naroda, a svoje političko djelovanje temeljile na aktualnom izbornom zakonu koji im je to omogućio. Narod je to prepoznao pa prosvjednim skupovima u Zagrebu i Splitu poručio vlastodršcima da traži promjene. Njima je to bio signal da se nešto sprema, da je narod nezadovoljan pa je krenula uobičajena praksa difamiranja, uvreda i vrijeđanja svih koji nisu na državotvornoj partijskoj liniji. Unatoč medijskom ignoriranju skupova, spinovima režiranim iz političkog vrha kojima se bezuspješno manipuliralo brojem sudionika i difamaciji koja se provodila etiketirajući inicijatore „desničarima i katolibanima na derneku“ dogodio se narod.
Danas je potpuno jasno kako su oba prosvjeda maksimalizirala potencijal građana i probudila politički aktivizam. Umjesto političke apatije, građani su jasno dali do znanja kako žele zaustaviti perpetuiranje političkih elita posljednjih dvadeset godina, a posebno ovu aktulalne vlade premijera Andrije Plenkovića. Građani nisu kritizirali „žuljav život“ hrvatskog čovjeka već argumentirali zabrinutost i pokazali nezadovoljstvo zbog gubitka suvereniteta Hrvatske, uništavanja temeljnih vrijednosti hrvatskog naroda i domovine, totalitarističke vladavine odnarođenih političkih elita u Hrvatskoj i Europi. Na splitskom je prosvjedu jasno konkretizirano u kojem smjeru hrvatski narod želi vidjeti Domovinu. Na krilima takve sinergije, domovinskog ozračja, koje je podsjećalo na ono devedesetih godina, bilo je očekivano usmjeriti se na konkretan građanski aktivizam, pokretanje referendumskih aktivnosti kojima će se omogućiti promjena izbornog sustava i zaustavljanje generiranja političara koji izrastaju iz takvog sustava.
U tom kontekstu, inicijativa za referendum o promjeni izbornog zakona ne samo da predstavlja hrabar čin Građanske inicijative Narod odlučuje već građanima pruža priliku na izjašnjavanje protiv aktualne politike upravljanja Hrvatskom. S obzirom na činjenicu kako u Republici Hrvatskoj Ustav dopušta mogućnost referenduma na inicijativu građana, ali postavlja teške uvjete za njegovu provedbu, tj. 10 % od ukupnog broja biračkog tijela i to samo u 15 dana pri čemu se potpisi mogu prikupljati samo na posebnim mjestima i u posebnim okolnostima, snažan aktivizam građana bit će ključan u provedbi. Dodatno, referendum kao sredstvo neposredne demokracije ima važnu ulogu u političkom osvještavanju i aktiviranju građana te je u tom smislu dobrodošlo s obzirom na jačanje građanske svijesti i društvene odgovornosti u Hrvatskoj. I u konačnici, referendumom se otvaraju mogućnosti za uvođenje pozitivnih promjena u aktualni izborni sustav koji je već godinama predmet argumentiranih kritika stručnjaka koji se bave tom tematikom.
Političke elite nezainteresirane su za rješavanje problema izbornog sustava iz vrlo pragmatičnih razloga. Ne samo da ne vide svoj interes u njegovoj promjeni već su svjesne velike opasnosti za očuvanje svojih pozicija vlasti i poluga moći. Izvjesno je također kako aktualne političke elite narod ne smatraju sposobnim donositi dobre odluke u interesu Hrvatske čemu svjedoči vješto smišljena, gotovo obeshrabrujuća i nemoguća misija prikupljanja potpisa za referendum.
Ako tome dodamo politički kontroliran ustavni sud potpuno je jasno kako je lako kontrolirati i „ustavnost referendumskog pitanja“. Zato se među reformama (koje se ionako u Hrvatskoj događaju isključivo na deklarativnoj razini, ali ne i stvarnoj) reforma izbornog sustava ne spominje u stranačkim političkim programima.
Podržimo oba referenduma
Stručnjaci koji se bave pitanjem neposrednog odlučivanja naroda, ističu kako referendum kao oblik neposredne demokracije u svijetu raste, no kako ga većina suvremenih država ne koristi jer odlučivanje građana pobuđuje sumnju u sposobnost i vjerodostojnost izabranih predstavnika vlasti. Dodatno, to potvrđuju i rezultati istraživanja koja pokazuju kako su upravo nepovjerenje naroda u političko predstavništvo i uvjerenje kako građani moraju kontrolirati što radi vlada, najdosljedniji uzroci interesa za referendum. Hrvatska je do sada provela samo tri referenduma. Referendumska praksa susjedne nam Slovenije potpuno je različita. Slovenci su do sada održali čak 21 nacionalni i lokalni referendum. Zanimljivo je kako su Slovenci 2003. imali čak šest referenduma. Do 2011. godine održavan je približno jedan referendum godišnje pa su tako odlučivali primjerice o reorganizaciji javne televizije, razvoju željeznica, osiguravajućih društava, regionalizacije Slovenije.
Nakon ratifikacije IK u Hrvatskom saboru, pokrenute su dvije inicijative za pokretanje referenduma. Jedna o otkazivanju ratifikacije IK, a druga je o promjeni izbornog zakona. Iako se u početku moglo pretpostaviti kako je riječ o dvije inicjative koje mogu ugroziti jedna drugu, izjave čelnika tih inicijativa kako se međusobno podupiru i podržavaju, stvorila je pretpostavke za stvaranje sinergijskog učinka. Potpuno je jasno kako su unutar predloženih referendumskih tema moguća i kvalitetnija rješenja od predloženih. Ali, svako poboljšanje aktualnog izbornog sustava znači povratak demokraciji i uvođenje pozitivnih promjena u političke procese u Hrvatskoj.
No treba očekivati ozbiljan arsenal kojim će vlastodršci krenuti u gušenje ovih inicijativa. Sve će tu biti dozvoljeno i sve treba očekivati. Omiljeni alat će i dalje ostati difamacija predstavnika inicijativa i medijsko ignoriranje. Zato ne čudi što na samu najavu pokretanja referendumske inicijative, guru političke prostitucije tvrdi kako je riječ o ugrozi za hrvatsku stabilnost.
Zato hrvatski narod sada mora pokazati zajedništvo, u ovome trenutku sve argumentirane prijedloge i zamjerke ostaviti za daljnju raspravu i razvoj hrvatskog izbornog sustava, a sada podržati oba referunduma. Parafrazirajući Platona, koji je rekao kako je jedna od kazni za nesudjelovanje u politici završiti tako da vama vladaju nestručni, dodala bih kako je jedna od kazni za nesudjelovanje u ovom građanskom aktivizmu da nama vladaju dodvorice, ulizice, nesposobni uhljebi, političari koje narod percipira negativnim.
Pokažimo zajedništvo! Za Hrvatsku!
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
