Financijski savjetnik dr. sc. Andrej Grubišić u intervjuu za Večernji list koji je vodila Iva Puljić Šego, a koji djelomice prenosimo, komentirao je stanje u zdravstvu, poreznu reformu, mirovinski sustav i boljke koje muče hrvatsko gospodarstvo. Dr. sc. Andrej Grubišić stekao je zvanje prvostupnika iz finacija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, diplomirao je financije na Webster Universityju u SAD-u, Doktorirao poslovnu administraciju na Poslovnoj školi na Lausanni u Švicarskoj te se dodatno usavršavao na Harvardu u SAD-u i Londonskoj poslovnoj školi u Velikoj Britaniji.
Vlada je odbila 4 posto povišice u zdravstvu uz obrazloženje da će plaće horizontalno rasti svima u javnoj upravi, trebaju li rasti plaće u javnom sektoru i ne troši li država već previše?
U većini privatnih kompanija menadžment kaže da ima 10 posto kadra koji je višak, a 20 posto radnika nedostaje. Struktura zaposlenih im je loša. U javnom sektoru ti su pokazatelji puno gori. Po mojem uvjerenju, u javnom sektoru imate ljude koji su kronično potplaćeni i one koji nemaju nužno velike plaće, ali su preplaćeni u odnosu na snagu gospodarstva i ono što oni na tom poslu daju.
Uvijek volim usporediti visinu plaće medicinske sestre koja radi na neonatologiji ili u palijativnoj skrbi, sa svim dežurstvima, s plaćom nekog višeg stručnog savjetnika u nekoj agenciji za nešto. Ne podcjenjujem ja tog višeg stručnog savjetnika, ali ako uzmemo sve više stručne savjetnike u svim agencijama i uredima, doći ćemo do toga da oni imaju plaću od 1000 eura neto do desetak tisuća kuna. Te plaće nisu astronomske, ali u usporedbi s plaćom medicinske sestre su prevelike. Često čujem argument da većina ljudi u javnom sektoru, posebice u administraciji, ima visoku stručnu spremu.
To je socijalistička zabluda, ne plaća se ljude prema stručnoj spremi, nego prema radnom mjestu. Po toj logici predsjednici uprava bi trebali biti akademici, a nisu. Treći test, zamislimo da jedne medicinske sestre ili jednog neurokirurga koji ima 15-20 operacija mjesečno kojima spašava živote nema dva tjedna na poslu, drugim riječima imamo kronične anomalije u sustavu.
Je li nam adminstracija problem jer tamo država, odnosno stranke uhljebljuju stranačke poltrone, dok u zdravstvu treba zasukati rukave?
Puno je teže nekoga uhljebiti u zdravstvu, a da nije administrativna funkcija. U zdravstvu plaće treba znatno podići. Znam da će to povećati troškove, ali rješenje je trivijalno – uzeti svima koji imaju izmišljena radna mjesta ili su preplaćeni za produktivnost na tom radnom mjestu. I to ne smanjujući plaće, nego im treba dati otkaz.
Gdje biste još našli novac?
Ukinuo bih sve subvencije, Hrvatska godišnje na razne subvencije daje pet milijardi kuna i više, u poljoprivredi, gdje su najviše, prije u brodogradnji…
To bi prouzročilo kaos?
Ne bi, to bi samo prouzročilo nezadovoljstvo interesne skupine koja živi na tuđi račun. Nezadovoljstvo nije kaos, to je vraćanje u realnost, ne možeš živjeti na tuđi račun. Zašto su sve zemlje EU ispred nas, osim Bugara? Zato što imamo preveliku prisutnost države u svemu.
>Dr. sc. Grubišić upozorava: ‘O državnoj potrošnji ovisno je od 65 do 70 posto Hrvatske’
Čak 45 posto BDP-a je državna potrošnja, svaka druga kuna je od države. Državna potrošnja godišnje iznosi oko 170 milijardi kuna. Država mora biti reducirana, onda će manje koštati, ako manje košta više novca ostat će privatnom sektoru. Ne treba nama providnost nekog partijskog vođe, samo nam treba netko tko će reći – vraćamo ti ovih deset kuna što smo ti uzeli od poreza i ti odredi kako ćeš ih trošiti.
Prepustili biste da ljudi sami upravljaju novcem od doprinosa i slično?
HZZO, primjerice, godišnje od osiguranika ubere 25 milijardi kuna. Vrati ljudima novac, neka sami odluče hoće li plaćati HZZO ili privatno osiguranje. Nisam za ukidanje HZZO-a, nego da postoji sloboda izbora.
Kako komentirate četvrti krug porezne reforme?
Statistički gledano, nemamo strukturu iseljenih. Ne vjerujem da dominiraju oni od 20-ak godina, vjerujem da su to ipak radno iskusniji ljudi koji već i imaju obitelj. Drugo, pozdravljam svaku inicijativu za svako porezno rasterećenje, ali na nediskriminatoran način.
Porezna politika koja nekoga favorizira, po meni je eklatantna nepravda. Poreznu presiju treba reducirati, ali istovjetno prema svima. Porez na dohodak treba smanjiti svima, ne samo mladima, isto vrijedi i za PDV. Zašto bi porezni obveznici poticali jednu granu, zašto bih ja odgovarao za neki hotel u Puli? PDV mora biti isti za sve industrije i sve proizvode. Nisam za to da PDV bude 5 posto na kruh, a 25 posto na automobil.
Tekst se nastavlja ispod oglasa