Dr. sc. Andrej Grubišić za Narod.hr: Postojeći mirovinski sustav je izvrstan u kreiranju siromaha i socijalnih slučajeva

Dr. sc. Andrej Grubišić nedavno je govorio o potrebi produljenja radnog vijeka do 67. godine starosti, odnosno neodrživosti postojećeg sustava, pa smo ga kontaktirali kako bi nam pobliže objasnio svoje viđenje potrebnih reformi u mirovinskom i zdravstvenom sustavu.

On je partner u tvrtki Grubisic & Partners Corporate Finance, karijeru je započeo 2002. u SAD kao financijski analitičar, a 2003. dolazi u Hrvatsku u Hrvatski Telekom gdje radi u sektoru za strateško planiranje. 2010. osniva sadašnju kompaniju.

Narod.hr: Vi smatrate da je ključno da ljudi mogu odlučivati hoće li iz svojeg bruto dohotka uplaćivati za mirovinske i zdravstvene fondove, odnosno hoće li uplaćivati privatnom osiguravatelju ili državnom monopolističkom?

Andrej Grubišić: Ključ je ovdje ne je li državno ili privatno, nego da postoji sloboda izbora. Ja sam danas prisiljen uplaćivati, to je prva stvar, druga stvar je da sam prisiljen uplaćivati u ono što mi je nametnuto, treća stvar je da ne kontroliram ishod, ovdje sad prije svega mislim na mirovinski fond, četvrta stvar – ja ne uplaćujem za svoju nego za tuđu mirovinu preko sustava generacijske solidarnosti, dakle to nije investicija. Imam neko obećanje da će netko za 30 godina to isto raditi za mene, ali taj koji mi to obećava nije izložen nikakvom riziku u slučaju da to obećanje ne ispuni. Vrlo jednostavno, ne mogu ja njega ganjati za 30 godina.

Narod.hr: Nitko ne jamči ni da će biti dovoljno onih koji će raditi za 30 godina da bi uzdržavali mirovinski sustav. Nijemci sad produžuju na 69 godina, izgleda da svi u EU imaju dulji radni vijek od nas?

Andrej Grubišić: Ja mislim da je preveliki fokus tu na tome je li to 65, 67 ili 69 godina, a premali na tome je li to prvi, drugi ili treći stup, privatno ili državno. Mislim da se preveliki novci slijevaju u državni sustav koji obećava da će isplaćivati mirovine, a ja ne vjerujem u to. Ja kažem, pustite vi mene da ja radim koliko ja hoću ali ostavite mi novce da ih ja mogu investirati tamo gdje ja želim, u krajnjoj liniji ja ću voditi računa o tome da kad odem u mirovinu od toga nešto i imam. Jer, sadašnja situacija mi pokazuje da svi oni koji su sve ove silne godine radili kad odu u mirovinu imaju u prosjeku dvije i nešto tisuće kuna.

Drugim riječima, postojeći sustav je izvrstan u kreiranju siromaha i socijalnih slučajeva.

Narod.hr: U Hrvatskoj je bilo ideja da se ukine drugi stup, koji je investicija u starost, i sve prebaci u prvi stup, u generacijsku solidarnost, iako djece ima sve manje, a starih sve više, ne bi li to donijelo samo još više problema i dovelo do kraha sustava? Linić je to predlagao, koliko se sjećam.

Andrej Grubišić: To je Sanader u jednom trenutku prozborio, pa su taj dan burze popadale. To je suludo. Sto milijardi kuna koje se nalaze u drugom mirovinskom stupu su privatni novci. I netko vam onda kaže, gledaj, dekretom odlučujem da to više nije vaše nego je naše. Osim toga, ja ću s tim sada napraviti nešto što je izvan vaše kontrole, ali, znate, ja to radim za vašu dobrobit. Koliko puta smo to čuli od države?

Narod.hr: No mi u Hrvatskoj imamo jednu specifičnu situaciju, a to je da mi zapravo nemamo privatizirano zapravo gotovo ništa, a postoji ogroman otpor bilo kakvom privatnom osiguranju u zdravstvu. S jedne strane promoviramo socijalističke monopole, a s druge strane selimo u Irsku gdje je sve privatno i uglavnom u stranom vlasništvu. Privatizacija osiguranja izgleda kao nemoguća misija?

Andrej Grubišić: Konkretno, mislim da je to kombinacija straha i neupućenosti. Mi danas imamo situaciju da se na prosječnu plaću, koja je 6.200 kuna neto, u HZZO izdvoji oko 1.400 kuna mjesečno, to je oko 17.000 kuna godišnje.

To je premija osiguranja koju uplaćujete, isto kao kad uplaćujete osiguranje za auto ili bilo što drugo. Zašto ljudi ne bi mogli birati osiguravatelja kao što biramo za auto? Ja kažem, gledaj, imam 2.000 eura, ili 17.000 kuna koje želim godišnje platiti za svoje zdravstveno osiguranje, što ja mogu kod vas dobiti za taj novac? Što mogu očekivati?

Na taj način osiguravatelji će stiskati pružatelja usluge da radi učinkovitije, da spusti cijene, da za te novce pruži što je moguće bolju uslugu. Uglavnom, imali bi poticajni krug. Ja potičem osiguravatelja da mi da što je moguće više,  on potiče pružatelja usluge da za te novce ponudi što je moguće više, imamo zdravu konkurenciju.

Druga je stvar, ljudi mene pitaju, “znaš, što ako mi se nešto desi, a to košta više od 17.000 kuna”. Pa to je kao i sudar s autom, nemate svake godine totalku. Ozbiljniji zahvat ili medicinski tretman se onda plaća iz onog što su uplatili svi drugi. Osiguranje uostalom jest vid sustava solidarnosti.

I treće, mi bismo za 25 milijardi kuna, koliko se danas troši u HZZO-u, uvjeren sam, dobili puno bolju zdravstvenu uslugu i skrb. I na kraju, ovaj sustav je zbog neupućenosti ljudi upravo najgori za najsiromašnije. Jer oni koji imaju novca, ako ne mogu nešto dobiti preko sustava, plate privatno liječenje. Ali onaj siromah koji je uplatio neke novce ne može dobiti ono što mu je nužno od sustava, a ne može ni platiti privatno. I zato ljudima kažem, postojeći sustav je izuzetno grub prema siromašnima, ne prema bogatima, ali ljudi i dalje misle da ako privatiziramo osiguranje, da će se liječiti samo bogati.

Narod.hr: Pa to je kod nas jako duboko usađeno, da sve privatno ne valja i skupo je. I onda ljudi odu tamo gdje je sve privatno, u Irsku recimo. Jer ovo ne funkcionira.

Andrej Grubišić: Da, to ti ne valja, ali odeš tamo. I još jedna stvar, sustav je nepravedan jer forsira da izdvajate za nešto što niste tražili i nije nužno da konzumirate. A ako nisi konzumirao tu uslugu, nego privatnu, ne dobiješ novce nazad. I da ne širim tu raspravu, to isto je u obrazovanju, tamo je iznos 15 milijardi.

Narod.hr: Znači da u zdravstvu, školstvu, mirovinskom sustavu, svugdje imamo državni monopol gdje se novac troši apsolutno neučinkovito. Možemo li reći da država jednostavno plaća cijenu koju dobavljač traži jer nema konkurencije, jer bi se konkurencija u osiguranju trudila pritisnuti dobavljača da spusti cijenu, recimo, Aspirina?

Andrej Grubišić: Apsolutno. I kad su prigovori da stvari nisu dobre, rješenje je u povećanju potrošnje, da se izdvaja više. Trebalo bi ljudima, ako ih smatramo objektivno odgovornima i sposobnima da odlučuju o sebi, omogućiti da sami odluče koliko će izdvojiti na zdravstveno osiguranje. No onda će netko reći “ljudu su neodgovorni, oni ne bi znali”.

Čak i ljudi koji rade za vrlo malu plaću, oni spajaju kraj s krajem, bore se, znači nisu neodgovorni. Ne morate biti liječnik da biste znali kad morate ići liječniku, ne morate biti aktuar da biste znali uplatiti osiguranje. Ljudi kažu, “mi nismo stručnjaci za odvajanje za mirovine.” Pa jeste li kuhar, pa znate skuhati svaki dan. Možemo sami odlučiti koliko ćemo odvojiti za ovo ili ono u životu.

Danas smo dovedeni do toga da nam država uzme novce i kaže, ako niste zadovoljni idite privatniku.

Narod.hr: No takav sustav uvijek stvara korupciju, zar ne?

Andrej Grubišić: Korupcija je uvijek povezana s koncentriranom javnom moći. Kad imate privatni biznis, onda pregovaramo, ja ću tebi dati što te pripada, a ti ćeš meni za te novce dati što više.

Narod.hr: Dakle privatnom osiguravatelju je u interesu spustiti cijenu lijekova, da zaradi više, a državnom službeniku uzeti mito od proizvođača lijekova?

Andrej Grubišić: Sve je to jasno. 25 milijardi je zdravstvo, 15 je obrazovanje, to je 40 milijardi. I onda kažemo da nismo zadovoljni obrazovanjem, da nije u skladu s tržištem. Daj ljudima 15 milijardi kuna, samo im je vrati, pa ćeš vidjeti kako će niknuti najbolje škole za sve, kako će obrazovanje biti od prvog dana usklađeno s tržištem rada.

Narod.hr: Drugim riječima, da uvedemo kapitalizam koji se drugdje pokazao učinkovit?

Andrej Grubišić:  Ja bih čak išao korak naprijed, da uvedemo slobodu izbora. A sloboda izbora, sa prosječnom ljudskom pameti, će rezultirati puno efikasnijim sustavom i većim životnim standardom nego što ga imamo danas, a nerijetko to mnogi nazivaju kapitalizmom.

Narod.hr: Tu se perpetuira jedna ideja, da je kapitalizam strašno loš, a perpetuiraju je oni koji imaju koristi od ovog i ovakvog korupcionaškog sustava.

Andrej Grubišić: Kapitalizam i slobodno tržište najčešće kritiziraju temeljem toga da efikasno rade ono što bi trebali raditi, a mnogima to ne odgovara. To je prvo, a drugo, veliki kritičari takvog sustava su oni koji bi voljeli živjeti od tuđih novaca.