Jedan od teških propusta Vlade u 2009. godini je bila pogrešna porezna politika. Umjesto velikog poreznog rasterećenja koje bi pomoglo novčanom toku privatnog sektora, išlo se politikom branjenja javnog sektora i potrošnje te posljedičnim dizanjem poreza. Rezultati su bili devastirajući za gospodarstvo – 6 godina recesije, preko 200.000 otkaza u privatnom sektoru, 13%-tni pad BDP-a … to se desilo do 2014. kada je krenulo i ozbiljnije iseljavanje. Udjel države u ekonomiji je porastao na gotovo 50% u jednom trenutku. Država je bila sveprisutna u gospodarskim aktivnostima i tako je ostalo do danas. Tijekom cijelog tog razdoblja sam zagovarao reduciranje porezne presije na nediskriminatoran način, dakle, bez biranja pobjednika ili na drugi način preferiranih skupina od strane države što je bila odlika gotovo svih poreznih izmjena do sada – malo toga je u poreznom sustavu primjenjivo na sve bez izuzetaka ili povlaštenog tretmana nekih u odnosu na druge (u situacijama u kojima nema nikavog razloga za takvu diskriminaciju, a većina ih je upravo takvih).
A. Jednokratno porezno rasterećenje i povrat poreza
i. 100%-tna porezna olakšica (ne odgoda) na sve vrste poreznih obveza, doprinosa i naknada (dakle, uključujući PDV i trošarine i komunalne i slične naknade, a ne samo porez na dobit te poreze i doprinose koji su vezani uz plaću) za sve poduzetnike i građane zaposlene u privatnom sektoru nastalih u veljači i ožujku 2020. godine. To je utjecaj od cca 16-tak mlrd HRK na državni proračun i HZZO. Na ovaj način nema diskriminacije po bilo kojoj poduzetničkoj kvalifikaciji – dakle, mjera je za sve poduzetnike i za sve zaposlene u privatnom sektoru. Postojeće, odnosno predložene mjere od strane Vlade su diskriminatorne jer uvode kriterije koji su subjektivni, pod utjecam se interesnih skupina bližih Vladi itd. Utjecaj ove mjere je sveobuhvatno veliko porezno rasterećenje za sve u privatnom sektoru na istovjetan (nediskriminirajući) način.
ii. Svim zaposlenicima u privatnom sektoru, neovisno u kojem su sektoru ili poduzeću i po kojoj osnovi rade (neodređeno, određeno, honorarno, paušalni ili bilo koji drugi obrt itd.), odnosno svima koji nisu na državnoj (javnoj) plaći je potrebno napraviti povrat poreza u iznosu od 3.250 HRK mjesečno x 3 mjeseca (ukupno 9.750 HRK po osobi). Uplate bi išle direktno na račun građana, a ne poslodavaca. To je cca 10 mlrd HRK. Utjecaj ove mjere je sveobuhvatni povrat poreza za sve zaposlene u privatnom sektoru na istovjetan (nediskriminirajući) način.
Za provedbu gore navedenih mjera država bi izdala trezorske zapise (po cca 8-9 mlrd HRK mjesečno x 3 mjeseca), koje bi za godinu dana refinancirala izdavanjem dugoročne obveznice. Zapise bi najvećim dijelom upisali domaći institucionalni investitori (banke koje uz zadnju mjeru HNB-a o smanjenu stope obvezne pričuve sa 12% na 9%, imaju preko 40 mlrd HRK viška likvidnosti) plus mirovinski i ostali investicijski fondovi. Ukupni javni dug bi se povećao za cca 10%. Istovremeno, međutim, gornje mjere će snažno doprinijeti novčanom toku privatnog sektora i ohrabriti postojeće vlasnike i kreditore da naprave dokapitalizaciju i/ili naprave reprogram postojećih i/ili odobre nove kredite biznisima jer je manji rizik od njihova bankrota ili drugog oblika posrtanja i (nesigurnog) dugotrajnog oporavka.
B. Promjena poreznih propisa i načina naplate i obračuna poreza
iii. Plaćanje PDV-a po naplati potraživanja za sve poduzetnike.
iv. Ukidanje predujmova poreza na dobit.
v. Spuštanje stope poreza na dobit na 12% za sve poduzetnike s retroaktivnom primjenom na 2019. godinu.
vi. Smanjenje svih trošarina i posebnih poreza po svim osnovama za 30%.
vii. Smanjenje poreza na dohodak na jedinstvenu stopu od 12% (izdjednačavanje dohotka i dobiti u smislu poreznog opterećenja) i ukidanje stopa od 24% i 36%.
viii. Omogućavanje rada svim pojedincima preko paušalnog obrta.
ix. Ukidanje poreza na dividendu i kapitalnu dobit.
x. Ukidanje obvezne članarine za HGK, turističku zajednicu i Hrvatske šume te uvođenje isključivo dobrovoljne participacije.
Izuzetno je bitno shvatiti da se ovdje radi o POZITIVNOM državnom intervencionizmu koji NE povećava ulogu države u gospodarstvu nego ga smanjuje. Naime, državni intervencionizam u negativnom smislu podrazumijeva nepoštenu državnu praksu koja, između ostalog, uključuje: (i) biranje poduzetničkih sektora kojima će se smanjiti porez dok drugi plaćaju pune iznose ili veće porezne stope, (ii) biranje poduzetničkih sektora koje će se subvencionirati ili na drugi način ‘pomagati’ novcima ostalih poreznih obveznika bez da oni imaju bilo kakvog utjecaja na to; (iii) uvođenje propisa koje ‘reguliraju tržište’, a zapravo onemogućavaju ulazak i razvoj konkurencije u nekim djelatnostima, (iv) postojanje državnih ili paradržavnih poduzeća koja konkuriraju privatnom sektoru kojeg istovremeno država i oporezuje, itd. Predloženim mjerama bi se napravio ogromni iskorak u smislu prepuštanja novaca i inicijative privatnom sektoru koji i financira državu, umjesto obrnutnog scenarija u kojem se novci privatnog sektora koriste u saniranju štete na način kako to procjenjuje državni birokrat koji nije izložen nikakvom riziku i čije mjere samo produbljuju državni intervencionizam i diskriminatorni pristup prema različitim vrstama poduzetnika. Navedene mjere su korak ka reduciranju prisutnosti države u gospodarstvu, a ne obrnuto, i to način koji je nediskriminatoran (dakle, ista pravila za sve).
C. Reduciranje državne potrošnje
xi. Smanjenje državnih rashoda za 15 mlrd HRK u periodu od 12 – 15 mjeseci kroz sveobuhvatne mjere štednje (u mnogim slučajevima nije niti štednja nego prestanak nepotrebnog trošenja).
Očekujem da će konačni utjecaj na ekonomiju biti vrlo pozitivan jer će snažno porezno rasterećenje pružiti puno veći manevarski prostor privatnom sektoru. Istovremeno, zbog većeg obujma gospodarskih aktivnosti s vremenom će, bez obzira na smanjenje poreza i posljedični porast javnog duga u kratkom roku, doći do rasta poreznih prihoda, pa stoga i smanjenje proračuna neće biti istovjetno inicijalnom poreznom rasterećenju i povratu poreza (drugim riječima, potrebno rezanje državne potrošnje neće biti HRK za HRK).
4 stvari koje država ne bi trebala raditi
i. Podleći pritisku interesnih skupina koji će tražiti preferencijalni porezni tretman u odnosu na druge poduzetnike. Primjerice, turizam već ima povlašteni PDV tretman, a turizmom se bave privatni poduzetnici i obitelji i on nije nacionalni interes nego interes tih poduzetnika i obitelji koji se turizmom bave dobrovoljno.
ii. Ograničavati cijene proizvoda. Naime ograničavanjem cijene proizvoda i usluga će se desiti sljedeći efekti: (i) ako je tržišna cijena proizvoda 10 HRK, a država mu ograničini cijenu na 20 HRK, neće se desiti ništa loše, međutim, (ii) ako je tržišna cijena 20 HRK, a država mu ograniči cijenu na 10 HRK, reperkusije će biti sljedeće:
- Proizvođači i trgovci će prestati opskrbljivati potrošače proizvodima jer to ne mogu raditi na vlastitu ekonomsku štetu (dakle, nestašica proizvoda i šteta poduzetnicima)
- Potrošači koji bi proizvod bili spremni kupiti po cijeni od 20 HRK to više neće imati priliku jer neće biti proizvoda (dakle, nanosi im se šteta iako su spremni platiti veću cijenu)
- Razviti će se crno tržište na kojem će se proizvod prodavati po tržišnoj cijeni (dakle, razvoj sive ekonomije) uz mogućnost da ‘povlaštene’ skupine budu privilegirane i na tom crnom tržištu.
- Potrošači koji proizvod ne mogu platiti više od 10 HRK ga ionako neće moći kupiti jer niti ga mogu platiti niti je proizvod dostupan (dakle, ograničavanje cijene za njih nije donijelo nikakvu korist)
Drugim riječima, ograničavanjem cijena proizvoda se u najboljoj varijanti može postići efekt da nikome ne nastane šteta ali ne zato što je ograničavanje cijena proizvoda dobro, nego samo zato što je administrativno određena maksimalna cijena manja (ili bar jednaka) tržišnoj cijeni. Ukoliko je obrnuto (administrativno određena maksimalna cijena proizvoda je niža od tržišne), nekima nastaje šteta, nekima je isto kao da je stvar prepuštena tržištu, ali najbitnije od svega – nikome nije bolje!
iii. Davati direktne financijske poticaje odabranim sektorima i poduzetnicima. Takvo postupanje je nepravedno spram ostalih poduzetnika jer državna birokracija ne daje svoje novce nego novce koje uplaćuju porezni obveznici (drugi poduzetnici) koji ne mogu utjecati na raspodjelu tog novca, zatim ne mogu uživati koristi od uspjeha tih biznisa iako su ga prisilino sufinancirali itd. Država treba osigurati niske poreze i dobru pravnu zaštitu, a ne biti aktivni sudionik koji će odabirati kome će uzeti, a kome dati sredstva za bavljenje poduzetništvom. Odabirom poduzetničke grane moramo biti svjesni rizika i ne tražiti povlašteni tretman jer nas nitko ne prisiljava da se bavimo onim s čim se bavimo.
iv. Nasjedati idejama o nedostatku nekakve samodostatnosti koji će rezultirati novim bacanjem novaca u ‘jačanje domaće proizvodnje’ ili još gore formiranje državnih poduzeća koja će se ići baviti proizvodnjom ‘nedostatnih proizvoda’. Naime, istaknuti predstavnik hrvatskih izvoznika kaže kako se ‘dosad smatralo da je globalna tržišna ekonomija univerzalno rješenje, ali svjedočimo (radi koronavirusa) da ono ima velike nedostatke i da države trebaju voditi brigu da su joj proizvodi dostupni na siguran način na vlastitom tržištu, dakle potrebno je maksimiranje domaće proizvodnje’.
Ovo je jedna od dogmi koju praksa cijelo vrijeme dematira. Naime, ne treba država voditi računa da ‘njoj budu dostupni proizvodi’ jer državni aparat ne postoji radi samog sebe. Proizvodi su potrebni građanima i povijest pokazuje da će građani dobiti najbolji mogući proizvod uz najbolju moguću cijenu ako je ekonomija otvorena i domaći i strani proizvođači se mogu natjecati za naklonost građanina kao potrošača (koji će sam odlučiti da li će kupiti proizvod od hrvatskog ili stranog proizvođača). Nadalje, umjesto forsiranja domaće proizvodnje samo zato da bude ‘domaća proizvodnja’ građanima je bitnije da imaju veću kupovnu moć i slobodu izbora. To će i dobiti ako ih se ne prisiljava da plaćaju poreze kojima će se financirati privatni poduzetnik koji će formirati ‘domaću proizvodnju’ i na taj način ostvariti korist za birokrata koji administrira provedbu ‘programa poticaja’ i zato dobiva plaću i naravno za samog poduzetnika jer dio troškova mu prisilno pokriva građanin koji uopće ne bi slobodnom voljom financirao njegov biznis. Nemam ništa protiv ‘domaće proizvodnje’, ali isključivo ako je formirana bez prisilnih mehaniznama (oporezivanje građana sa svrhom davanja subvencija poduzetnicima koje je odabrao državni birokrat, a ne tržište) i ako se ne kreira diskriminirajućom poreznom politikom (npr. plaća manji PDV ili porez na dobit od drugih koji plaćaju pune iznose).
Na ovaj način su se hrvatskim građanima prisilno uzeli deseci milijardi kuna za poljoprivredu i brodogradnju (a onda i za turizam), s tim da se većina nas ne bavi tim djelatnostima, ne bi ih nikada dobrovoljno financirali, a nikada nismo ni dobili ništa zauzvrat usprkos tome što smo ih financirali. Ako netko smatra da Hrvatska kao država treba imati određene proizvode na zalihi u slučaju poremećaja (lijekovi, prehrambeni proizvodi, energenti itd.) suglasan sam da se iz dijela poreza odvajaju sredstva kako bi se formirale i obnavljale potrebne zalihe za slučaj više sile, ali ne i da se pod krinkom potencijalne ‘više sile’ na grbači drugih grade privatni biznisi. Naposljetku, da nema tog univerzanog globalnog tržišta danas bi živjeli na istom stupnju razvijenosti kao naši pradjedovi. Ne krivite globalno tržište nego vlastito podcijenjivanje poslovnih rizika (uključujući i mogućnost pandemije) i nepripremljenost za iste.
Sličan argument predstavniku hrvatskih izvoznika je dao i jedan konzultant iz područja poljoprivrede koji kaže da ‘Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za svoje potrebe i ovisna je uvozu velikog broja poljoprivredno-prehrambenih proizvoda … smatramo da bi država trebala odmah napraviti plan za one sektore gdje je moguće napraviti interventnu proizvodnju, kao što je proizvodnja jaja, pilećeg mesa i povrća, kod koje možemo postići proizvodne rezultate … bilo bi jako dobro da kao jedna pouka od krize s koronavirusom bude potreba za strateškim zaokretom hrvatske poljoprivrede u smjeru što većeg osiguranja samodostatnosti’.
Ako smatra da je proizvodnja tih proizvoda u Hrvatskoj atraktivna poštenim smatram da nađe ulagače i pokrene taj biznis, ali ne da traži centralno planiranje od strane države u kombinaciji sa subvencijama jer to znači istu nepravdu koju sam već ranije opisao. Nadalje, ne proizvodi Hrvatska poljoprivredne proizvode nego poduzetnici koji imaju svoj interes u tome. Oni bi htjeli da kroz subvencije dobivaju naše novce, da se onemogući ili oteža kupnja konkuretskih proizvoda od drugih proizvođača (kolokvijalno iz ‘uvoza’) pa da na taj način ‘konzumiramo hrvatsko’. Nas kao potrošače ne zanima je li nešto uvoz ili izvoz, nego kakav proizvod dobivam za svoje novce. Nije problem u proizvodima iz uvoza (jer da jest Hrvati ih ne bi konzumirali) nego u nekonkuretnosti hrvatskih poljoprivrednika koji za sve traže intervenciju države. Volio bih kada bi ministri poljoprivrede davali svoje novce (umjesto naših) u one svrhe i u one biznise koje im usta hvale (eng. put your money where mouth is).
A što se tiče samodostatnosti, ne miješajte državne zalihe poljoprivrednih proizvoda za slučaj više sile s privatnim biznisom u vlasništvu Hrvata koji proizvodi poljoprivredne proizvode koji će se u slučaju više sile ponašati oportuno (sigurno neće svoj biznis dati nekome zbog njegove više sile). Ako je domaći proizvođač izložen konkurenciji to će hrvatskom konzumentu omogućiti najmanji mogući trošak za željenu kvalitetu proizvoda, što znači da će mu ostati maksimalni mogući iznos za formiranje zaliha poljoprivrednih proizvoda u slučaju više sile (neovisno jesu li proizvedene od strane domaćeg ili stranog proizvođača). Poduzetnici trebaju biti igrači, publika konzumenti, a država pošten sudac (a ne aktivni sudionik).
Za kraj ovog dijela, a da stvari budu paradoksalne s aspekta tvrdnji u gornja dva slučaja. U Hrvatskoj se neki žale kako smo ranjivi jer puno uvozimo, a ovo su riječi Zdravka Počivalšeka, ministra gospodarstva Slovenije: ‘Slovenija je lani ostvarila preko 40 milijardi eura izvoza i ima veliku ovisnost o izvozu i ekonomskom stanju glavnih vanjskotrgovinskih partnera …’. Eto, njima je problem ovisnost o izvozu. Prava istina se treba tražiti na razini poduzetnika – nekom je bitno što se događa s uvozom neke robe, nekom s izvozom, nekome i jedno i drugo. Naš zajednički interes je da u što slobodnijoj razmjeni proizvoda i usluga, neovisno o tome gdje su i od koga proizvedeni, potrošači imaju slobodu izbora. Upravo takve okolnosti, uz nisku državnu potrošnju i dobro funkcioniranje sudova, (te pridržavanje zdravstvenih uputa u slučaju koronavirusa) će se za najveći broj ljudi učiniti najveću moguću razinu dobroga. Po putu će se događati događaji koji će unositi poremećaje u svakodnevnu kolotečinu, ali to ne znači da koncept otvorenog tržišta i reducirane uloge države treba mijenjati zatvarnjem u ‘samodostatnost’ i bujanjem državnog intervencionizma.
*Dr. sc. Andrej Grubišić stekao je zvanje prvostupnika iz finacija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, diplomirao je financije na Webster Universityju u SAD-u, Doktorirao poslovnu administraciju na Poslovnoj školi na Lausanni u Švicarskoj te se dodatno usavršavao na Harvardu u SAD-u i Londonskoj poslovnoj školi u Velikoj Britaniji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
