Korporativni kapitalizam je negacija (protestantske) etike rada i liberalnog kapitalizma. U njemu razne korporacije financijskim oligarhijama stvaraju enormne profite. Neki ovo stanje opisuju kao „postkapitalizam“, što bi trebalo implicirati da se kapitalistički sustav bliži svom kraju. Kapitalizam neće nestati s društvene scene, premda suvremeni kapitalizam dolazi u krizu s raspojasanim konzumerizmom, strategijama korporatista i rušenjem protestantske etike rada.
Kriza kulminira bankarskim mobingom i dužničkim ropstvom, osobito nakaradnim odnosom vjerovnika i dužnika. Pored toga, u svim državama svijeta je sve izraženi između najbogatijih i ostalih slojeva društva. Međutim, (aktualna) kriza kapitalizma u SAD-u i EU nipošto ne znači ugrozu kapitalističkog sustava.
Kapitalizam (ni)je mrtav?!
Velika je disproporcija između broja i agresivnosti apologeta kapitalizma i socijalizma. U brojnim knjigama kapitalizam se tretira kao potrošeni sustav. Još je više tekstova objavljenih u različitim medijima, gdje se zagovara isti scenarij raspada kapitalizma. Ovdje navodim samo dva primjera…
Zdravko Mršić u kolumni na portalu HKV pod naslovom ”Ide li kapitalizam svojem kraju?” iznosi glavnu tezu da je globalizacija “grobar kapitalizma”. Istu nije argumentirao, a nije ni dao jasne argumente zašto, kako i gdje kapitalizam ide svom kraju. Proces globalizacije nije projekt kapitalističkog sustava nego je to politički projekt odabrane elite, koji je u sinergiji s razvojem korporativnog kapitalizma ruši načela liberalnog kapitalizma. Mrsić u svom osvrtu nije spomenuo temeljne misli i/ili teze klasika liberalnog kapitalizma, a (š)to je osnovna pretpostavka prije nego (mu) se prorokuje propast.
Nikola Grabovac u knjizi “Pad kapitalizma i početak filantropizma” vidi kapitalizam kao umirućeg pacijenta. Autor smatra da socijalizam i komunizam nisu utopije niti zablude. Činjenice su suprotne, jer se socijalizam pokazao lošom kopijom socioutopizma, a realsocijalizam i komunizam propalim i opasnim alternativama.
Lenjinova i Marxova verzija socijalizma je mrtva
Socijalisti i marksisti su dizali revolucije pod parolom: fraternite, egalite, liberte – bratstvo, jednakost, sloboda. Izravni učinci su katastrofalni: zavladalo je carstvo straha umjesto slobode, a u ime jednakosti harala je otimačina i bijeda.
Socijal-utopisti XIX. stoljeća pomišljaju da carstvo slobode može i mora doći bez nasilja. Ne, odgovara Karl Marx. Sloboda i jednakost mogu se ostvariti samo revolucijom. On to nije doživio, ali ju je u njegovo ime proveo Lenjin, a potom, nakon II. svjetskog rata, cijela četa njegovih (ili Staljinovih) zastavnika.
Međutim, u toj fazi socijalizma, ropstvo rada je postalo okrutnije, još nesnosnije. Socrealizam s nametnutim kolektivizmom je (u)gušio privatnu inicijativu i individualne slobode. Marx je socijalizam tretirao kao prijelaznu etapu između (materijalno razvijenog) kapitalizma i komunizma.
Ovo se pokazalo utopističkim projektom kao što je promašena Lenjinova vizija socijalizma u materijalno nerazvijenim državama s centralističkim modelom upravljanja jednopartijske diktature. Za razliku od Lenjina, Marx je smatrao da socijalizam i komunizam mogu zaživjeti samo u materijalno najrazvijenijim (Skandinavskim) državama Zapada.
To je vidio kao pretpostavku raspada kapitalizma, a sve je u praksi završilo s krvavim pohodima proleterskih revolucija socrealističkih država. Marksistička ideologija je stavila i slavila slobodu klase iznad slobode pojedinca čovjeka i slobodu od Boga.
Kolektivistički model je ideološka potka svih socijalizama – pogotovo proleterskog. Liberalizam je suprotan svakom totalitarizmu, od socrealizma do nacifašizma. Kroz povijest i danas nemamo pravih izazova kapitalizmu.
Liberalni kapitalizam stavlja pojedinca iznad mase, partije i jednog vođe. Samo politikanti rabe pojam divljeg kapitalizma, a da nisu ponudili varijantu kapitalizma oslobođenog od trulog (neo)liberalizma. Zanima me kakva bi to bila sintagma pitomog kapitalizma?
Društveno vlasništvo nema ontogenetsku utemeljenost
Socijalizam je morao sići s povijesne scene ne samo zbog neriješenih nacionalnih pitanja, nego u prvom redu zbog nemogućnosti realizacije privatnih interesa. Društveno vlasništvo nema svoju povijesnu ni ontogenetsku utemeljenost. Kada je dijete reklo: „To je naš autić“, „To je naša lutka“? Riječ “moje” u ontogenetskoj je strukturi ljudskog bića.
Socijalizam potire pojedinca i liberalna načela u odgoju, obrazovanju i procesu rada. Državna kontrola je sastavni dio socrealističkog upravljanja, a(li) ne i liberalnog kapitalizma.
Marksisti su zanemarili činjenicu da vlasnici kapitala sebe mogu doživljavati kao (sve) druge radnike. Takvi nisu bahati kapitalisti koje je opio profit. Najbolji primjer je Francois Michelin koji je desetljećima bio vlasnik svjetski poznate francuske kompanije za proizvodnju guma.
On je sebe vidio kao radnika – koordinatora između interesa zaposlenika, kupaca i ulagača. Netočna je marksistička teza da u kapitalizmu kapitalisti imaju glavnu riječ. Presudnu ulogu imaju (slobodno) tržište, potrošači i kupci.
O kvaliteti njihovih relacija ovisi hoće li kapitalist propasti ili će biti još uspješniji. Pored toga, potrošač nije nužno objekt jer o njegovim preferencijama ovisi u kojem smjeru će se kapital okretati. I ovo je zanemareno u marksističkim interpretacijama proizvodnog procesa.
Stoga, ostaje jedina svijetla točka i alternativa – protestantski utilitarizam, uglavnom, anglo-američkih mislilaca, po kojoj rad nije prokletstvo za čovjeka već, naprotiv, put prema njegovom izbavljenju iz ropstva, pod uvjetom da osobni rad donosi i osobnu korist. Postoji i državna socijalna praksa skandinavskih zemalja, Švedske poglavito, ali kao zemlje koja nije i neće izaći izvan okvira liberalnog kapitalizma.
Weberova teorija nastanka kapitalizma
Max Weber je u svojoj poznatoj knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma razvio tumačenje o protestantizmu kao duhovnom izvorištu kapitalizma! To je religiozno uvjerenje o radu kao božjem pozivu (“etika odgovornosti”), kao najviše asketske vrijednosti protestantizma. Protestantske radne vrjednote konvergirale su s privatnim interesima i razvojem gospodarstva.
Kapitalizam je, prema Weberu, nastao implementacijom protestantskih vrjednota rada: upornost, štedljivost, materijalna neovisnost i samostalnost. Te vrijednosti su konvergirale s privatnim interesima i razvojem gospodarstva.
Po Weberovu mišljenju, velik broj upadljivih pravilnosti osniva se na tome što se ljudi orijentiraju prema vlastitom interesu. Ta i takva orijentacija homo oeconomicusa oduvijek je pogađala kritizere liberalnog kapitalizma. Smetala im je argumentacija etike rada koju filozof Hans Jonas, nastavljač weberijanske škole, naziva obvezom prema ljudskoj egzistenciji: “egzistencija čovječanstva jednostavno znači: da ljudi žive; sljedeća zapovijed je da oni žive dobro”. To načelo utilitarizma “nije normativno, već aksiološko načelo ” (Elvio Baccarini).
Umjesto nekadašnje vizije kapitalizma Maxa Webera, nastale na protestantskoj etici rada, danas imamo korporativno – konzumeristički kapitalizam. U Hrvatskoj se kultura nerada nastavila iz tzv. samoupravnog socijalizma: “Nikada me ne možeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi”.
Kapitalizam nema alternativu
I sada, u XXI. stoljeću kada pogledamo unatrag želeći napraviti bilancu bitke otklona od kapitalizma zaključujem(o) da je izgubljena povijesna borba za jednakost, za egalitarnost. Izgubljena je navlastito u državama koje su ga sebi postavile kao načelo, služeći se za njegovo postignuće svim sredstvima, od pjesmica do tenka.
Slanjem tenkova u Prag 1968. godine Leonid Brežnjev srušio je zadnju iluziju socijalizma “s ljudskim licem”. Pad Berlinskog zida u studenom 1989. značio je slom socrealizma u Europi. Poslije pada realsocijalizma u Europi, a osobito u ex SSSR-u pada i zadnja utvrda lenjinizma.
Nakon devedesetih i zadnji ljevičari gube nade i izazove u traganju ka pobjedi nad kapitalizmom. Kolaps socijalizma od 1989. do 1991. je jedan od indikatora da kapitalizam nema alternativu.
>‘Jugoslavenska škola komunizma’ u Zagrebu: Posao za hrvatske sigurnosne organe?
Jedino Kina ostaje na tragu marksističke teorije
Jedino Kina ostaje na tragu marksističke teorije. Od tih godina socrealizam se samo Kini i Vijetnamu nije urušio. Pored toga, nigdje nije zabilježen prelazak iz kapitalizma u socijalizam, ali obrnuti proces se pokazao normalnim slijedom razvoja, ponajprije na tlu Europe. I na Kubi u gospodarstvu postepeno prihvaćaju kapitalistička rješenjima.
Usprkos činjenici da smo mi u Hrvatskoj krvlju stekli samostalnost i kroz povijest svjedočili užasima u režiji crvenih režimlija, ipak i danas imamo nastojanja da se vratimo u najtamnije strane prošlosti.
> Neokomunistički festival FALIŠ u Šibeniku: Klasić o NDH, Bobić o LGBT teologiji
Nedavno je revolucionarna komunistička internacionalna organizacija u Zagrebu ljepila plakate pozivala građane da su odazovu na jugoslavensku školu komunizma, a zadatak te škole je ”obuka i izgradnja revolucionarnog vodstva u idejama marksizma i metodama klasne borbe”.
Ovo nije ništa novo. Naime, crvena komunistička zastava te transparent sa stisnutom šakom uz parolu: ‘Proleteri svih zemalja ujedinite se‘ osvanula je u studenom 2017. ispred Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Organizatori slavljenja stote obljetnice Oktobarske revolucije proslavili su te godine još samo Komunistička partija Rusije i studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i danas postoje profesori koji veličaju i slave totalitarnu komunističku ideologiju. To su pokušaji oživljavanja anarhističkog socijalizma, koji je razvio Gustav Landauer.
Kapitalizam neće sići s društvene pozornice jer nema alternativu. Individualizam u radu i odgoju ne može konjugirati s kolektivizmom socijalizma, naprosto zbog toga što je egalitaristička koncepcija utopistička vizija koju marksistička filozofija nije uspjela povijesno legitimizirati.
Sve dotle dok se čovjek (proizvođač) ponaša kao homo oeconomicus dotle će ideja socrealizma egalitarizma biti teorijski konstrukt udaljen od životne realnosti. Mnogi kasniji ekonomisti iz moderne škole liberalizma polaze od iste teze: kada nema privatnog vlasništva, teško je izgraditi racionalan model organizacije gospodarstva, tržišta, školstva…
Temeljno načelo liberalizma polazi od individualizma i privatnog vlasništva, a apologeti socijalizma sve podređuju kolektivitetima u cilju ukidanja privatnog vlasništva. Doktrinarni političari i danas u postsocijalizmu (za sve društvene devijacije) okrivljuju (neo)liberalizam. (O liberalizmu sam pisao u prošloj kolumni.)
Kriza kapitalizma je kriza etike rada
Kriza je izražena urušavanjem protestantske etike stvaranjem korporativnog kapitalizma, dužničkog ropstva i bankarskog mobinga, koji kulminira odnosom vjerovnika i dužnika. Pitanja krize kapitalizma otkrivaju krizu vrjednota rada te otklonom od glavnih teza liberalnog kapitalizma.
Zapadom ne vladaju vlade nego bankari i korporacije. Banke su se pokazale kao socijalne bombe, ali i put otrežnjenja građana Islanda, Irske, Cipra ili SAD-a. Masovno podizanje novaca iz banaka, prebacivanje istih u nove fondove, zahtjevi građana prema bankama s otpisom (dijela) dugova, povoljnije reprogramiranje kredita, moratorij na otplatu istih, promjena kamatnih stopa itd. samo su neki od primjera kada građani u kapitalističkom sustavu postaju subjektom promjena.
Jedan od najpesimističnijih pristupa u science fiction literaturi napravio je, u SAD, S. Terkel u svojoj knjizi “Working” s tvrdnjom kako rad, za većinu Amerikanaca, postaje svakodnevno ponižavanje. Za prosječnog Amerikanca, tvrdi on, “preživjeti radni dan je trijumf”. Ovo su potvrdila i istraživanja američkog sociologa J. Berga, gdje se pokazalo da se sustavno potire individualizam “kao temelj američke kulture” (J. Berg u knjizi “They won’t work”). Berg zaključuje da je protestantska koncepcija u kojoj rad zauzima središnje mjesto, “došla u veliku sumnju zbog nove hereze koja se sve više širi”.
Toj herezi, prepoznatljivoj po radnom apsentizmu, pridonio je proces otuđenja i marginaliziranog položaja sve većeg broja društvenih skupina. Vrlo slično gledište po tom pitanju imaju R. N. Bellah, R. Madsen, W. M. Sullivan, A. Swider i S. M. Tipton, izneseno u zajedničkoj knjizi, iz 1986. godine, “Habits of the Heart, individualism andcommitment in American life”.
Njihova je teza da je individualizam kao temelj američke kulture doveden u pitanje osamdesetih godina ovog stoljeća. Ekspresivni individualizam, refleks nekada zdravog liberalizma, doveo je mlade, u nikad ranije izraženu, društvenu izolaciju. No, svi ti pojavni oblici krize u SAD-a i EU ne znače kraj kapitalizma.
Zaključno
Kapitalizam ne odlazi u ropotarnicu povijesti. Mijenjaju se samo njegove faze i modeli razvoja kod odstupanja od prvotnog koncepta liberalnog kapitalizma. Nigdje nije zabilježen prelazak iz kapitalizma u socijalizam, ali obrnuti proces se pokazao normalnim slijedom razvoja, ponajprije na tlu Europe. S druge strane, društveno vlasništvo nema svoju povijesnu ni ontogenetsku utemeljenost i zbog toga socijalizam nije i ne može biti alternativa kapitalizmu. Budućnost nosi izazove, prvenstveno s novim tehnološkim revolucijama, ali sigurno ne i ponavljanje povijesti s boljševičkim revolucijama.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
