Na dan 8. svibnja 2012. god. tadanji ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović ukida legitimno stručno tijelo – Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika koje je osnovao 14. travnja 2005. god. ministar Dragan Primorac, piše dr. sc. Artur Bagdasarov za HKV.
Vijeće je bilo sastavljeno od predstavnika različitih ustanova, s predsjednikom akademikom Radoslavom Katičićem i njegovim zamjenikom akademikom Mislavom Ježićem. Ministarstvo je tada ukidanje Vijeća obrazložilo tim što smatra da se “jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti znanstveni instituti i visokoškolske ustanove (primjerice Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), koje je za to osnovala država koja ih i financira.” (Jovanović uzvraća Karamarku: ‘Vi ste najobičniji politikant i demagog!’).
Društvo hrvatskih književnika na svojoj godišnjoj skupštini, održanoj 16. lipnja 2012. god. izrazilo je zabrinutost društvenim položajem hrvatskoga jezika i ukidanjem Vijeća za normu. Razred za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u svojoj Izjavi… od 18. lipnja 2012. god. izrekao je žaljenje što je Vijeće za normu ukinuto odlukom bez dijaloga i obrazloženja pa bi najrazumnije bilo opozvati odluku i popraviti štetu. Časopis Kolo tematski je posvetio svoj 5. – 6. broj za 2012. god. aktualnim problemima suvremenoga položaja hrvatskoga jezika, objavivši pojedine dokumente, izjave hrvatskih kulturnih ustanova, a također i članke poznatih kroatista zabrinutih za daljnju sudbinu hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika. U povodu je 60. obljetnice Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, izdao cjelovitu dokumentaciju, zapisnike o radu Vijeća za normu hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika od 2005. do 2012. godine.
Međutim, mnogi su suradnici i pojedini autori na portalu HKV-a pisali i govorili više puta da je Hrvatskoj potrebno vijeće za hrvatski jezik pri Vladi RH, sastavljeno od predstavnika znanstvenih i kulturnih ustanova, udruga i javnih općila, u kojem bi bio razrađen, a u Saboru usvojen zakon o državnom (hrvatskom) jeziku i jezicima nacionalnih manjina RH. U sklopu toga vijeća moglo bi postojati i povremeno Pravopisno povjerenstvo za izradbu i usvajanje općeprihvaćenoga i jedinstvenoga pravopisa, dakako, uz slogu i opći dijalog struke. Upravni je odbor Hrvatskoga kulturnoga vijeća objavio 18. veljače 2016. god. na svojim mrežnim stranicama priopćenje HKV-a s pozivom novoj Vladi O potrebi ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika (Priopćenje HKV-a: O potrebi ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika).
U otvorenom pismu časopisa Jezik pod nazivom „Deklaracija o hrvatskom jeziku:otvoreno pismo hrvatskoj javnosti“, objavljenoga je prigodom obilježavanja 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, isto se je pozivalo na potrebu ponovne uspostave Vijeća i donošenja jezičnoga zakona o pravnoj službenoj zaštiti hrvatskoga jezika kakav postoji u većini europskih država (Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti). Bivši je ministar znanosti i obrazovanja Pavao Barišić komentirajući tzv. Deklaraciju o zajedničkom jeziku u Sarajevu, rekao sljedeće: „Kao ministar zalagat ću se za obnovu rada Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje je, predvođeno hrvatskim jezikoslovcem akademikom Radoslavom Katičićem, od 2005. do 2012. vodilo sustavnu i stručnu skrb za hrvatski standardni jezik. Sastavljeno od predstavnika svih hrvatskih ustanova koje se bave hrvatskim jezikom, Vijeće je promicalo kulturu hrvatskoga standardnog jezika u pisanoj i govornoj komunikaciji te vodilo skrb o mjestu i ulozi hrvatskoga standardnog jezika s obzirom na proces integracije Republike Hrvatske u Europsku uniju“ (EKSKLUZIVNO Barišić u kontri: Oživjet ću Vijeće za normu hrvatskog jezika!).
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 29. siječnja 2020. god. donijela je odluku o osnutku Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Na službenim stranicama Sveučlišta u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija možemo pročitati sljedeću obavijest:
„Predsjedništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti osnovalo je 29. siječnja 2020. Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Odbor je osnovan kao Akademijino stalno savjetodavno tijelo koje će voditi sustavnu stručnu skrb o hrvatskom standardnom jeziku, raspravljati o nedoumicama i otvorenim pitanjima hrvatskoga standardnoga jezika; upozoravati na primjere nepoštovanja ustavne odredbe o hrvatskom kao službenom jeziku u Republici Hrvatskoj; promicati kulturu hrvatskoga standardnoga jezika i donositi preporuke o daljnjem normiranju hrvatskoga standardnoga jezika u onim pitanjima gdje u normi postoje ili nastanu nedoumice.
Predsjedništvo HAZU imenovalo je i prvi sastav Odbora na razdoblje od četiri godine. Predsjednikom Odbora imenovan je akademik Ranko Matasović, a članovima 25 filologa, 13 pravih članova i 12 članova suradnika Razreda za filološke znanosti HAZU. Abecedom prezimena to su: akademik Stjepan Babić, akademik Josip Bratulić, prof. dr. sc. Mario Brdar, akademik Stjepan Damjanović, akademkinja Dunja Fališevac, akademik Goran Filipi, prof. dr. sc. Anđela Frančić, prof. dr. sc. Darija Gabrić Bagarić, prof. dr. sc. Mario Grčević, akademik Eduard Hercigonja, akademik Mislav Ježić, prof. dr. sc. Amir Kapetanović, akademik August Kovačec, prof. dr. sc. Josip Lisac, akademkinja Antica Menac, prof. dr. sc. Mira Menac-Mihalić, prof. dr. sc. Milan Mihaljević, akademkinja Anica Nazor, akademik Darko Novaković, akademkinja Ivanka Petrović, prof. emerita dr. sc. Dubravka Sesar, prof. dr. sc. Marko Tadić, prof. dr. sc. Silvana Vranić, prof. dr. sc. Mateo Žagar i akademkinja Milena Žic Fuchs” (Osnovan Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU).
Proteklo je gotovo sedam mjeseci od njegova osnutka, a strukovna pa i opća javnost ništa ne zna o njegovu radu. Odbor je, nažalost, održao samo konstituirajuću sjednicu, jer je vjerojatno spriječen pojavom epidemije koronavirusa i potresom koji je pogodio grad Zagreb te značajno oštetio Akademsku zgradu. Strukovna je pa i opća javnost očekuje početak rada Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika i njegovih konkretnih rezultata za dobrobit hrvatske jezične zajednice.
Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije alfa su i omega društvenoga razvitka. Temelj je jedinstva hrvatske države svakako i državotvoreni hrvatski jezik. U budućem jezičnom zakonu treba naglasiti da je državni jezik Republike Hrvatske na cijelom njezinu teritoriju hrvatski jezik kao jezik državotvornoga naroda uz poštivanje i razvijanje drugih etnolingvokultura u Hrvatskoj. Hrvatski jezik oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njime na visokoj razini treba znati i slobodno moći svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama njegove pojavnosti, od škole do državnih ustanova, jer hrvatski književni (standardni) jezik ne postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomnjivo proučavati, brižno čuvati i razvijati. Nedvojbeno je da svaki narod ili većina toga naroda vlastiti jezik poštuje, voli, njeguje, proučava i čuva kao najveću vrijednost. Narod je za očuvanje svojega jezika vodio borbu ne manju od one koju je vodio za vlastitu slobodu i neovisnost. „Zatreš li jezik, zatro si narod“, pisao je poznati hrvatski književnik i filolog Fran Kurelac. Hrvatski jezik jest i bit će na prvom mjestu sadanjim i budućim naraštajima koji će ga znati braniti od svih nasrtaja koji mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i trajanja. Država zajedno s narodom štiti i njeguje kulturnu osebujnost svih naroda i etničkih zajednica, jamči očuvanje bogatstva etnoligvokulturne baštine i njezine raznolikosti.
Hrvatski književni (standardni) jezik, kao jezik javne i službene porabe u svim područjima života hrvatske jezične zajednice, nije dan jednom zasvagda; status jezika, njegovo jezično planiranje, razvitak i njegovanje moraju biti stalna skrb države i struke.
*Artur Bagdasarov ruski je slavist, kroatist i sociolingvist armenskog podrijetla. Rođen je u Bakuu (Azerbajdžan) te je studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Sankt Petersburgu, obranivši doktorsku dizertaciju o razlikama između hrvatskog i srpskog književnog jezika. Predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku na više moskovskih fakulteta. Sudjelovao je na brojnim slavističkim skupovima u Rusiji i Hrvatskoj te je vanjski suradnik tjednika Hrvatsko slovo (Zagreb) i suurednik časopisa Riječ (Rijeka). Također je dobitnik Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
