Na ovogodišnjem primanju povodom pravoslavnog Božića, Srpsko narodno vijeće dodijelilo je predsjedniku HSS-a, Krešimiru Beljaku, nagradu „Svetozar Pribičević“. To priznanje dodjeljuje se pojedincima za unaprjeđenje odnosa Hrvata i Srba. Iako nije jasno što je to Beljak učinio za razvoj odnosa dvaju naroda, sve bi proteklo bez potrebe za osvrtom na taj događaj da predsjednik HSS-a tom prigodom javnosti nije poručio kako „i dalje vjeruje u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda“.
Već smo navikli na „povijesne“ izjave predsjednika HSS-a pa nas ni ovaj njegov najnoviji povratak u „slavnu prošlost“ nije previše iznenadio. Doduše, premijer koji se također nalazio na primanju, nije uspio sakriti iznenađenje povratkom bratstva i jedinstva na naše prostore pa je znakovito podigao obrve čuvši Beljakov biser. Slutim da je to bilo više radi zaštite svojeg imidža i poruke prema HDZ-ovim glasačima – u smislu, ne znam o čemu ovaj priča, ne slažem se s time, samo da se zna.
Bez obzira na to što je stvarno Plenković mislio, njegova reakcija na Beljakovu izjavu zabilježena je u svim značajnijim medijima u „regionu“. Na primjer, najčitaniji portal u Srbiji, Blic, optužio je našeg premijera da je svojom grimasom pokazao da mu je ideja suživota Hrvata i Srba strana te da je takvim ponašanjem Beljaku “ukrao svu slavu”. Zbog očite zanimljivosti ove bizarne situacije, mislim da ovom fenomenu trebam posvetiti nekoliko redaka.
Kratko o bratstvu i jedinstvu među narodima
Nema naravno ništa loše u poruci o bratstvu i jedinstvu kao općem utopističkom cilju, ali ti pojmovi više pripadaju religijama i pjesništvu nego realnoj politici koja se oduvijek provodi u konfliktnom okruženju u kojem svaki narod/nacija/klasa nastoji ostvariti svoje interese, često na štetu drugih.
O fantastičnom svijetu u kojem vlada mir, bratstvo i zajedništvo; o životu bez granica, religije i vlasništva sanjao je u svojoj luksuznoj engleskoj vili John Lennon, ali i mnogi drugi dokoni pjesnici i filozofi. Ugodno je sanjati, ali problem je kad se na nečijim snovima počnu stvarati i provoditi politike jer uvijek kad velika ljubav i puno zajedništva izađe iz pjesme i uđe u politiku mnogo braće završi pod zemljom. Sjetimo se samo komunističkih revolucija u 20. stoljeću, od SSSR-a, preko Jugoslavije do Kambodže.
Realno, bratstvo i jedinstvo ne postoji ni unutar jednog naroda (nacije), a kamoli među narodima (državama). Ovisno o stupnju društvenog razvoja, miran suživot općenito, a onda i suživot raznih naroda u svojoj državi i dobar odnos među državama postoji i održava se isključivo zbog interesa i aparata prisile, zakona, ugovora i sl., a ne zbog urođene dobrote ljudskog roda. Bratstvo i jedinstvo tek je ideološka kategorija kojom su totalitarni režimi pokušavali uništiti razlike među ljudima i narodima, sve radi lakšeg provođenja svojih politika, a bez da je većina ljudi ikada pristala na takav društveni ugovor.
Uvreda svim stradalnicima Domovinskog rata
Osim svoje ispraznosti, Beljakova izjava je krajnje uvredljiva za sve stradalnike Domovinskog rata, jer ako postoji bratstvo i jedinstvo između Hrvata i Srba, postavlja se poznato pitanje: „ko nas bre zavadi“? Što o tome misle građani kojima je jugo-srpska vojska pobila članove obitelji, spalila kuće, uništila živote? Je li Beljak pomislio na to? Drugo važno pitanje koje ta bizarna izjava nameće je ono o naravi Domovinskog rata. Ako se rat vodio među braćom na teritoriju zajedničke države, tada je to bio „bratoubilački“, odnosno građanski rat.
Stoga, HSS bi se trebao pitati što je njihov predsjednik mislio kad je rekao da duboko vjeruje u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda jer ta izjava sadrži niz pitanja koja traže jasan odgovor.
Naime, svaka riječ, rečenica, izjava, svoj puni smisao dobiva jedino unutar društvenog konteksta. Ne može se promatrati odvojeno od povijesti i aktualnih društvenih zbivanja. Na primjer, bilo bi potpuno promašeno i duboko u zoni političkog incidenta izjaviti kako „rad oslobađa“ prilikom razgledavanja proizvodnih hala tvornice u Izraelu. Kao što je poznato, ta je poruka stajala na ulazu većeg broja nacističkih koncentracijskih logora u kojima je živote izgubio velik broj Židova.
Vježbanje hrvatsko-srpske ljubavi
I zato vratimo se malo više u prošlost (iz koje je Beljak izvukao svoju izjavu) kako bi dodatno kontekstualizirali najnoviji biser hrvatske politike. Možda predsjednik HSS-a ne zna, ali fraza „bratstvo i jedinstvo“ bila je poznati slogan Saveza komunista Jugoslavije, odnosno jedna od identitetskih oznaka SFRJ koja je u svojem kratkom postojanju skrivila smrt stotina tisuća nevinih ljudi.
Izraz je trebao označavati zamišljeni bratski odnos između svih naroda i „narodnosti“ u Jugoslaviji, kao i jednakost svih građana u novostvorenoj državi – ne u smislu Lennonove poezije, nego Lenjinove proze. Svi koji su dovodili u pitanje komunističko jednoumlje, kritizirali tadašnji sustav, postavljali hrvatsko pitanje u Jugoslaviji, osuđivani su na dugogodišnje zatvorske kazne u politički montiranim procesima, a optužbe su često sadržavale i „napad na bratstvo i jedinstvo“.
Naziv “Bratstvo i jedinstvo” nosilo je mnogo škola, tvornica, sportskih i ostalih društava, čak i glavna auto-prometnica u bivšoj državi. Pored toga, Drug Tito je jugoslavenskim sinovima i kćerima dodjeljivao orden bratstva i jedinstva i to za “osobite zasluge u širenju bratstva među narodima i narodnostima, u stvaranju i razvijanju političkog i moralnog jedinstva naroda”. Prema dostupnim podatcima, narodu je podijeljeno čak 59.545 tih ordena što bi značilo da je na polju bratimljenja Hrvata i Srba izvršen velik i uspješan rad.
Na žalost, usprkos mnogobrojnim nagradama, ništa od dugotrajnog komunističkog vježbanja hrvatsko-srpske ljubavi nije se prepoznalo početkom 1990-ih. Narodno kolo je naglo puklo i za čas je uslijedilo paljenje kuća i ubijanje susjeda, što je jasan pokazatelj da je Beljakovo bratstvo i jedinstvo bila samo još jedna u nizu jugoslavenskih floskula koje su trajale koliko i međunarodna podrška toj umjetnoj tvorevini.
Kako je Beljak unaprijedio hrvatsko-srpske odnose – atentat na Dolcu: pokušaj 1.
Što je to važno učinio Krešo Beljak u 2018. godini na unaprjeđenju odnosa između Hrvata i Srba? Je li to možda bio slučaj kada je energično stao u obranu Milorada Pupovca koji je bio „žrtva“ poznatog atentata na Dolcu, izvršenog pomoću komadića limuna i ostataka gavuna. Tada su se Beljak, Antifašistička liga, Documenta, SDP, IDS, GLAS i sl. razvikali na sve strane kako bi stali u obranu ugrožene demokracije, ljudskih prava, manjina, i svega što mrski domaći izdajnici / narodni neprijatelji ugrožavaju.
Pale su jake izjave, branilo se bratstvo i jedinstvo svih građana Hrvatske, ali ubrzo se pokazalo da je cijela galama bila nepotrebna. Nije se radilo o antisrpskoj diverziji nego o ljubomornom ispadu pojedinca čija je supruga očito ostavila jak dojam na Milorada Pupovca. Naime, prema izjavi atentatora i njegove supruge, radilo se o najbanalnijim muško-ženskim odnosima, odnosno o neuspješnom pokušaju zavođenja atentatorove žene. Sve skupa daleko od ugroze hrvatsko-srpskih odnosa, a time i od potrebe za angažmanom cijele vojske tzv. ljevice.
Međutim, neupućeni Krešo Beljak tada je na svom Twitteru javnosti poručio: “Bagra! Sve su glasniji i sve jači, a većina i dalje šuti i gleda. Do kada? Dok ne počnu otvoreno ubijati Srbe, pedere, a onda i sve nas ostale koji se ne uklapamo u njihovu zaostalu i zatucanu Hrvatsku?”
Iako je dao žestok doprinos balkanskom antifašizmu, sklon sam zaključiti da zbog tog angažmana Beljak nije zaslužio nagradu. Ipak, sigurno je zaradio nekoliko bodova, barem zbog zalaganja.
Nabijem njega i sve fašiste: pokušaj 2.
Leži li onda pravi razlog za dobivanje nagrade u drugoj Beljakovoj akciji protiv „neoustaštva“, poduzetoj u 2018. godini? Sjećamo se izjave koja je vjerojatno upućena Marku Perkoviću Thompsonu prošlog ljeta. Naime, predsjedniku HSS-a se izgleda nije svidjelo to što je MPT na traženje igrača naše nogometne reprezentacije ušao u njihov autobus kad su se slavodobitno iz Rusije vratili u Zagreb. Tada je Beljak javno rekao: „Mora mi smeće fašističko dan pokvarit. Ali neće, nabijem i njega i sve fašiste! Ignore! Danas samo Hrvatska!”
Koju to Hrvatsku Beljak spominje ne znamo, ali izgleda opet onu „ugroženu“ (manjinsku), jer se većinska Hrvatska tada stopila u jedno tijelo koje je zajedno slavilo povratak naših nogometaša i sigurno nikome s nezavisnom Hrvatskom u srcu MPT tada nije smetao, točno da u slobodno vrijeme nikad ne sluša njegove pjesme. Osobno ni ja ne slušam njegovu glazbu, ali kao što sam ustvrdio na početku ove kolumne, sve se mora sagledavati u kontekstu te mi u tom smislu ne pada na pamet bolji izvođač za onakvu atmosferu od Marka Perkovića Thompsona. Možda bi Beljak tog dana u autobusu Vatrenih radije vidio Zdravka Čolića, Đorđa Balaševića, Hladno pivo? Oni naime znaju ponešto o bratstvu i jedinstvu. Svaka čast ekipi i njihovim fanovima, ali za tu prigodu, to jednostavno nije to.
Bez obzira što “antifašistička“ izjava predsjednika HSS-a predstavlja tek vulgaran izraz netrpeljivosti prema zamišljenim neprijateljima, vjerojatno mu je dodijelila dodatne bodove u natjecanju za nagradu „Svetozar Pribičević“.
Domaći izdajnik: pokušaj 3.
Nadalje, konačnom zbroju potrebnih bodova za dobivanje nagrade sigurno je pridonijelo i nedavno klevetanje Zlatka Hasanbegovića. To je pretpostavljam također dalo značajan doprinos u prepoznavanju unaprjeđenja hrvatsko-srpskih odnosa. Beljak je naime Hasanbegovića nazvao „domaćim izdajnikom, kriptonacistom i lažovom“, a predsjednik Neovisnih za Hrvatsku posve sigurno nije jako popularan u Srpskom narodnom vijeću.
Proglas građanima „slobodarskog Samobora“: pokušaj 4.
Dugačak je popis aktivnosti predsjednika HSS-a koje bi Srpsko narodno vijeće ocijenilo s odličnom ocjenom pa u ovoj kolumni sve slučajeve njegova rada na unaprjeđenju hrvatsko-srpske ljubavi nije moguće iznijeti. Zato ću kao zadnji, možda i najvažniji doprinos, navesti njegovu nedavnu reakciju na prikazivanje dokumentarnog filma i knjige o Jasenovcu, slovenskog publicista Romana Leljaka. Tom prigodom Beljak je „najoštrije osudio bilo kakvo relativiziranje ustaškog režima i nasilnih pokušaja prekrajanja povijesti“.
Kao gradonačelnik Samobora on je „s dubokim žaljenjem“ upozorio stanovnike „slobodarskog Samobora i sve građane Hrvatske koji poštuju Ustav RH“ da gradom švrljaju neki mutni likovi koji taj isti Ustav krše. Znači, događaj koji opravdano preispituje povijest ispisanu rukom komunističkih aparatčika, Beljak naziva “anticivilizacijskim skupom” i žali što isti ne može zabraniti jer je slučaj „izvan nadležnosti samoborskog gradonačelnika“.
Da je kojim slučajem u njegovoj nadležnosti, takav se događaj „nikada u Samoboru ne bi održao”, kaže predsjednik HSS-a. On bi ga naime zabranio. Mislim da je upravo ta revnost na straži „civilizacijskih dosega“ titoističke Jugoslavije ostavila jak dojam na članove povjerenstva SNV-a za dodjelu nagrade Svetozar Pribičević i da je to presudilo u njihovoj odluci.
Ponovo ubijanje Radića
Uzevši u obzir naprijed navedene političke akcije iz osebujnog opusa Krešimira Beljaka, postavlja se pitanje kako je osoba s takvim vrijednosnim sustavom uopće postala predsjednik HSS-a. Pomoću kojih i čijih trikova je uspio nadmudriti dugogodišnje članove stranke, zasjesti na čelo HSS-a te ubrzo iz stranke izbaciti sve oponente? Jer sudeći po javnim nastupima, čovjek nema nikakve veze s tradicijom i svjetonazorom te časne i stare hrvatske stranke. Više djeluje kao aktivist SKH-SDP-a, Antifa lige ili sličnih wannabe demokrata.
Što radi članstvo stranke dok im predsjednik hvali vrijednosti jugokomunizma? Ima li u HSS-u barem malo poštovanja prema Stjepanu Radiću i ostalim ubijenim zastupnicima HSS-a u Beogradu? Ima li uopće snage za povratak haesesovskim vrijednostima; za nastavak političkog djelovanja na radićevskoj tradiciji? Je li nakon godina lutanja po bespućima hrvatske povijesne zbiljnosti vjera u Boga i seljačka sloga trajno nestala iz HSS-a; jesu li Radićeva načela ukinuta kako bi ustupila prostor onima koji bi istinu zabranjivali, a hrvatske ljude zatvarali zbog traganja za „pravicom i slobodom“ svojeg naroda?
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
