Dr. sc. Hrvoje Pende: Titovi lonci mesa

Foto: Hrvoje Pende

Čitam ovih dana u tisku kako je ministrica Divjak uputila prijedlog Zakona o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama koji je u potpunosti pisan u ženskom rodu. Ministarstvo uprave ga je odbilo. To je učinilo s pravom. Naime, žene u slovu hrvatskih zakona nisu neravnopravne (kako se to ministrici učinilo) jer treba uzeti u obzir da je u hrvatskom jeziku muški rod neobilježen, a ženski obilježen. To znači da muški rod može obuhvaćati i ženske osobe, dok ženski rod obuhvaća samo ženske osobe. Na primjer, kad kažemo: Hrvatska ima ispod 4 milijuna stanovnika, ali po Vladi 3,75 milijuna birača, onda to ne znači da se radi samo o muškarcima, nego uključuje i žene (kao stanovnike i birače). Tako kažu stručnjaci u Hrvatskom filološkom društvu.

Kako bi se u Vladi RH pametnije koristilo radno vrijeme, odnosno svrhovito trošio novac poreznih obveznika, u obrazovanju bi, na primjer, bilo hrabro i originalno prestati svake godine tiskati nove i različite udžbenike za isti predmet, kao i to da se pristup stvaranju i prenošenju znanja uskladi s potrebama društva, a ne nakladnika. Nadalje, ako nam je stalo do zajedničkih vrijednosti, prepoznatljivog društvenog i državnog identiteta, bilo bi zgodno i to da učenici napokon počnu učiti istu povijest svoje domovine i svijeta, a ne različitu, prema tome koja se povijest više sviđa nastavniku ili ravnatelju škole.

Trebalo bi učiniti i ono što je prijeko potrebno da se naš javni prostor u skoroj budućnosti napokon oslobodi svega što proturječi vrijednostima slobodne i demokratske Hrvatske – na primjer, sveprisutnog terora titoizma. Međutim, u državi u kojoj nisu zadovoljena mnoga osnovna ljudska prava i koja ne zna svoje vrijednosti, netko u Vladi želi pisati udžbenike u ženskom rodu! Narodu se nameću nevažne teme bez obzira na to što postoji bezbroj važnijih na kojima bi članovi Vlade RH mogli trenirati svoju originalnost i hrabrost. Jer pisali mi udžbenike u muškom, ženskom ili srednjem rodu, ako se ne promijene važne stvari u društvu, sve će ostati jednako krivo i svi će hrvatski rodovi polako nestajati. Stoga, ovaj nespretni pokušaj s udžbenicima pripada u paket samoreklame i lažnih reformi – u poteze od kojih društvo ne bi imalo nikakve koristi, osim što bi nakladnici opet trljali ruke veseleći se novoj zaradi.

Trebaju nam stvarne, a ne prividne reforme

Nije li hrabriji i važniji korak za društvo istinski reformirati pravosuđe i urediti ga tako da svaka presuda bilo kojeg suda u RH pridonosi zaštiti deklariranih društvenih vrijednosti, zakonom zaštićenih prava građana, pravdi i jednakosti u društvu. Mislim da ostvarenje tog cilja zahtijeva mnogo veću hrabrost i originalnost nego što je to u slučaju pisanja udžbenika u bilo kojem od danas mogućih rodova.

Nije li hrabro (pogotovo od ove Vlade) i važno dati narodu veće biračko pravo, što prije prebrojati i provjeriti potpise referendumske inicijative za pravedniji izborni sustav, raspisati referendum i saznati što narod želi, shvatiti što narod zaslužuje?

Društvenu i institucionalnu energiju treba usmjeriti prema važnim stvarima, a ne prema blještavilu pomodnih trendova kao što su rodna ideologija, rodna neutralnost i sl. pojave unutar cijelog paketa tzv. političke korektnosti koja polako ali sigurno degenerira zapadnu civilizaciju.

Nikako da naša Vlada shvati da funkcija zakona, odnosno bilo koje pravne norme, nije propisivanje i nametanje novih društvenih odnosa (što smo neuspješno imali u „socijalističkom“ sustavu SFRJ), nego legaliziranje, sistematiziranje i sankcioniranje postojećeg stanja do kojeg su se društveni odnosi autonomno razvili. To je slučaj u svim razvijenim društvima i upravo zato ta društva imaju mnogo manje problema u poštivanju i provođenju zakona. Doduše, EU svojim politikama i uredbama narušava takvo stanje u spomenutim društvima što će dugoročno oslabiti članice EU-a i pridonijeti daljnjem urušavanju te zajednice država i naroda.

Što smo? Tko smo? Gdje smo?

Stoga, upitajmo se, gdje smo mi u Hrvatskoj danas? Eto nas, učimo, napredujemo, već su mnoga desetljeća prošla od kad smo iz dominantno seljačkog naroda s mnogo nepismenih, a vrlo malo visokoobrazovanih ljudi, izrasli u društvo s razmjerno mnogo akademskih diploma. Usprkos tome, malo smo naučili o bitnim stvarima funkcioniranja društva. Prošli tjedan na službenom putu po čabarskom dijelu Gorskog kotara naišao sam na još jedan u nizu svakodnevnih dokaza tome. Naime, vozim automobil i gledam lijepu prirodu, kad odjednom, u daljini, visoko na planini udaljenoj ca. 5 km zračne linije od moje pozicije, na stijeni do koje mogu doći samo orlovi, blješti velikim slovima, bijelom bojom napisano – TITO. Blješti kao da je obojano jučer i kao da će trajati vječno.

Nakon ca. pola sata vožnje, opet mi pogled instinktivno skreće prema jednom neprirodnom poretku stabala, kad ono – netko je od mladih jela i smreka obnovio natpis širok ca. 100m – TITO.

Ove godine u  ulici kneza Domagoja u Zagrebu, ispred stambenih zgrada na dijelu zelene površine osvanuo je natpis TITO, širine ca. 20m. Neki samozvani (?) vrijednosni higijeničar koji se valjda bavi i održavanjem tog dijela zelene površine omogućio je građanima da im se u glavi i dalje, od svih povijesnih osoba koje su obilježile Hrvatsku, najčešće i najjasnije vrti Drug Tito. Natpis se naime vidi iz obližnjih nebodera.

Zatim, prije nekoliko dana u Draškovićevoj ulici u Zagrebu osvanuo je grafit: TITO VRATI SE! Žalovanje za Drugom Titom netko je nadopunio sa znakovitim: NAPUNI JAME. I tako dalje. Ima toga po Hrvatskoj puno i previše – od onog što je učinjeno tijekom neprežaljene im Jugoslavije, a što predstavnici neovisne i demokratske (!) Hrvatske brižno čuvaju, do ovih naknadnih, suvremenih pokušaja očuvanja lika i djela JBT-a. O imenima ulica i trgova da i ne pričamo.

Budući da živimo u 2018. godini, u državi koja deklarativno proturječi gotovo svemu što je predstavljao JBT, postavlja se ozbiljno pitanje o stvarnim, dominantnim vrijednostima našeg društva. Pa nisu valjda 1990-tih ljudi ginuli, imovina stradavala, samo da bi se i dalje na ovim prostorima slavio JBT, diktator, doživotni predsjednik komunističke Jugoslavije, negacija slobodne i demokratske Hrvatske i glavni krivac za stotine tisuća zvjerski ubijenih hrvatskih civila i zarobljenika.

Ili – možda smo mi u stvari htjeli izaći samo iz Miloševićeve Jugoslavije, ali u Titovoj bi ostali? Mesićevoj? Račanovoj? Bakarićevoj? Bajaginoj? U Jugoslaviji Branka Kockice? Možda mi ipak nismo htjeli izaći iz svake Jugoslavije; netko nas je onako nepripremljene preveslao; Amerikanci? Englezi? Možda smo mi ipak htjeli ostati u toj državi? Možda je sve bio hir? U stvari nije nas briga za sve pobijene civile, tisuće i tisuće Hrvata koji su nevini završili na dnu jama, bezimeni u masovnim neznanim grobnicama – sve u ime onog što se danas još uvijek pozitivno vrednuje i slavi. Što je to onda bilo? Što se dogodilo? Uostalom, aktualni hrvatski premijer veličao je tu državu u svojem maturalnom uradku napisanom pred svitanje njezina raspada.

Jer teško je razumjeti nesklad između onog što se vidi i osjeti u javnom prostoru i onog što se dogodilo početkom 1990-tih. I zato taj čudan i nedokučiv osjećaj javnog prostora u današnjoj Hrvatskoj postavlja veliko pitanje – tko se ovdje protiv koga i čega borio? I zašto?

Otac domovine?

Javni prostor je važan jer pokazuje mnogo toga o nama. Pokazuje što naše društvo cijeni i poštuje. Koje vrijednosti živi. Tako se, između ostalog, stvara kolektivna memorija koja nije samo zbroj povijesnih podataka nego skup ispričanih priča, događaja, doživljaja, slika u prostoru koje utječu na naš identitet, formiraju ga i daju značenje našem životu – našoj državi.

Međutim, javni prostor u Hrvatskoj i danas je poprište manipulacije i preusmjeravanja kolektivnog sjećanja te sredstvo održavanja lažne povijesti koju smo učili u SFRJ. Osim toga, njegov izgled i vrijednosni nered narušava dignitet Domovinskog rata i svake žrtve tog rata. Suprotno postojećem stanju, javni prostor mora imati funkcionalni i vrijednosni smisao, mora se nadopunjavati; kroz sadržaj priča, spomenika, slika i emocija koje stvara, prostor mora povezivati hrvatski identitet u jednu smislenu cjelinu.

Također se postavlja sljedeće pitanje: zašto u prostoru suvremene Hrvatske takav značaj ne uživa nijedna druga povijesna osoba. Zašto je Tito više prisutan u javnom prostoru od mnogih velikana koji su mislili slobodnu Hrvatsku i radili na toj ideji. Zašto imamo Brozovo vino ili Titovu borovičku, ali nemamo nijedan proizvod koji je imenovan po Starčeviću, Radiću ili Stepincu – barem ja nisam čuo da postoji? Zašto je na prostoru cijele bivše Jugoslavije situacija slična? Zašto u Sloveniji ne možete kupiti majicu s natpisom Antona Korošeca, poznatog slovenskog političara i domoljuba iz prve polovice 20. stoljeća, ali možete kupiti bezbroj suvenira, majici svih stilova, s likom JBT-a?

Zašto su Slovenci ponovo postavili natpis NAŠ TITO kako bi provocirali Talijane koji pamte tragediju fojbi, kraških jama u koje su Titovi partizani bacili istarske Talijane na kraju 2. svjetskog rata. Taj natpis, dugačak 100 i visok 25m, postavili su slovenski omladinci 1978. godine i vidljiv je iz Italije. Nešto prije ulaska Slovenije u EU, natpis je promijenjen u SLO, a onda su Slovenci 2005. godine ponovo „ponosno“ vratili natpis NAŠ TITO. Zašto u Srbiji ima mnogo grafita koji pozitivno vrednuju lik i djelo JBT-a, ali npr. sv. Savu i Nikolu Pašića nigdje po gradskim zidovima, kao ni u prirodi nećete naći?

Zar je danas stvarno mnogo gore nego nekad? Kome je gore i zašto? Tko vlada hrvatskim društvom? Tko vlada svim društvima bivše SFRJ? Kome je u interesu perpetuiranje ove patetične, kičaste titostalgije koja traje?

Egipatski lonci mesa

Sva ta nostalgična sjećanja na JBT-a u stvari su sušta suprotnost povijesnom originalu. Cijelo to idolopoklonstvo podsjeća na priču o „egipatskim loncima mesa“, odnosno o Židovima koji su, po Bibliji, s Mojsijem otišli iz egipatskog ropstva i pod teškim uvjetima, bez vode i hrane, lutali pustinjom. U jednom trenutku masa se počela pitati zašto su uopće otišli iz Egipta prema obećanoj zemlji. Jer govorili su Mojsiju: „Tamo smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje, a vi ste nas izveli u ovu pustinju da nas glađu pomorite“.

To se u Hrvatskoj događa i danas. Mediji stvaraju dojam da su mase uvjerene da je ono što su živjele u SFRJ dobro i ispravno. Bolje nego sad. Svi su imali nekakav posao i nisu bili gladni. Čak nam i raznorazne suvremene TV serije to sugeriraju. A zapravo svi su živjeli u ropstvu iluzije za čije je održavanje vrlo razrađeno brinuo rigidan sustav (između ostalog, održavan i američkim dolarima) koji je eliminirao sve i svakog tko bi htio ili mogao poremetiti postojeće stanje. Otrežnjenje 1990-ih, poslije nekoliko desetljeća ružičastih snova još uvijek traje.

Stvar je pojačana i time što narodi na prostoru bivše države nemaju mnogo pozitivnih povijesnih iskustava pa se za većinu, kao protuteža nakaznosti sadašnjeg sustava, pojavljuje vrijeme Jugoslavije. Izbora nema previše pa na površinu izbija Drug JBT i SFRJ, kao socijalistička dembelija u kojoj je gotovo svaka lijenčina dobila svoj nezasluženi dio društvenog kolača. Iako, znamo, mnogi nisu dobili ni mrvice od tog kolača, nego jamu, zatvor, metak, nož. Po najnovijim grafitima na zagrebačkim ulicama, potaknutim izjavama pojedinih SDP-ovaca; po broju neznalica, lijenčina i moralnih nakaza na društveno važnim pozicijama, reklo bi se da smo kao društvo još uvijek Titovi, a Tito naš. Do kada?

* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).

U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.

Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr