Dr. sc. Jurić: Hrvatska bi danas imala 10 posto učenika više da nije bilo intenzivnog iseljavanja

Foto: HKS

Ako netko i dalje sumnja u iseljavanje, onda su podaci o gubitku djece i učenika najvjerniji podaci. U ovom tekstu posebno ćemo se osvrnuti na razdoblje od pridruživanja Hrvatske EU, u kojem je nestalo 10 posto svih učenika i nastalo 10 posto više umirovljenika. Naime, Hrvatska je u zadnjih sedam godina izgubila 50.000 učenika, a dobila 50.000 novih umirovljenika.

Pad broja učenika u Hrvatskoj već dugo nije ništa novo, jer taj trend traje već cijelo desetljeće. Pad na godišnjoj razini iznosi od 5 do 10 tisuća učenika. No ono što je do sada bilo glavno objašnjenje nestanka učenika – manja rodnost – dovodimo u pitanje. Naime, naša teza jest da je nestanak učenika usko povezan s iseljavanjem.

Svakako je jasno da se smanjenje generacija također odražava manjim brojem učenika, ali Hrvatska bi danas imala 10 posto učenika više da nije bilo tako intenzivna iseljavanja stanovništva nakon ulaska u EU.

Naime, godine 1991. u hrvatskom je školstvu bilo više od 700.000 učenika, a 2020. tek 459.832 učenika. Stoga je ukupan gubitak učenika oko 250.000. Broj učenika u školama od školske godine 1991/92. do 2020/21. smanjio se dakle za više od trećinu, dok smo istovremeno izgubili 40 posto sve djece (zbrajajući manju rodnost i iseljavanje). Samo je u zadnjih petnaest godina broj učenika u osnovnoj školi manji za 164.000, što je gotovo 5.500 razreda manje. Ili još slikovitije iz svakog razreda (po 20 učenika) u Hrvatskoj je nestalo više od dvoje učenika u prosjeku.

Kada se usporedi broj rođene djece prije petnaest godina, točno je da je rodnost pala s prosječno 45 tisuća na 37 tisuća od ulaska u EU. No te bitno smanjene generacije od 2013. još nisu krenule u školu pa će se ta činjenica tek odraziti u godinama koje dolaze. Točno je i da je pad rodnosti trajao i u prijašnjem razdoblju, ali je on uravnotežen porastom broja učenika koji upisuju srednju školu (srednja škola u Hrvatskoj još nije obvezna). Sada je trend da se rađa 5–7.000 djece manje nego u promatranom razdoblju, pa ako se nastavi trend idućih deset godina, sadašnji gubitak od 50.000 učenika iznosit će 85 do 90.000 učenika.

Pravi jaz vidi se tek kada se vratimo malo dalje u prošlost pa vidimo da se 1970-ih u Hrvatskoj rađalo između 67 i 69 tisuća djece po godini.

Ono o čemu se pak nedovoljno govori jest koliko se djece iselilo iz Hrvatske. U ovu svrhu prema njemačkim smo statističkim podacima izračunali koliko se djece iselilo iz Hrvatske u Njemačku od 2013. do danas te jasno pokazali da je riječ o čak 52.000 djece. Ako je toliko djece, koliko je to obitelji? Prema najblažem scenariju, to je 25.000 obitelji, što pak znači još oko 75.000 „nestalih“ ljudi. Dakako, stvarni je izračun mnogo kompliciraniji jer ne iseljavaju se samo obitelji nego i samci i parovi bez djece. Kako će većina njih vjerojatno u budućnosti imati djecu, tu se pak otvara još jedno važno pitanje, koliko djece neće biti rođeno u Hrvatskoj, a moglo je.

Nestanak učenika iz Slavonije i Posavine – nitko ništa nije znao?
Ovdje će kritičari potegnuti ponovno pitanje, jesu li mnogi od iseljenih koje njemačka statistika bilježi, zapravo Hrvati iz BiH. Ako uzmemo u obzir da je trećina svih iseljenika iz BiH, što smo dokazali u našoj studiji iz 2017, tu brojku trebalo bi umanjiti za taj postotak. Međutim, također znamo da je i velik broj učenika doseljavao iz BiH u Hrvatsku. Analizirajući podatke MZO-a vidimo da je broj učenika u petom razredu uvijek rastao (broj učenika znatno bi se povećao u odnosu na četvrti razred). Ta su djeca po procjeni dolazila iz BiH. Međutim, ni njih više neće biti jer se i oni iseljavaju, sada pretežito u Austriju i Njemačku.

Stoga je naša teza da se zapravo svaki šesti „nestali učenik“ zapravo iselio. Svakako želimo istaknuti da je ta procjena spekulativna, no zbog velikog kruga indicija nije uopće nepouzdana.

Broj učenika

Promatrano po regijama u postotku kao i u apsolutnom broju najviše je učenika u „hrvatskom EU-razdoblju“ izgubila Slavonija, osobito Vukovarsko-srijemska županija, Požeško-slavonska županija i pogotovo Osječko-baranjska županija. Nije mnogo bolje ni u Lici i Dalmatinskoj zagori. Primjerice u posljednjih pet godina u Obrovcu je izgubljeno 40 posto sve djece.

Depopulacija i iseljavanje postaju nedvojbeno ključno pitanje i opstanka Hrvata u BiH, a to naročito vrijedi za Hrvate Bosanske Posavine. Oni se najbrže iseljavaju i kao da trebaju tiho nestati. Hrvati su danas svoje posavske prostore zapravo izgubili ne samo politički nego i etnički, ali i kulturološki. Kako bismo usporedbu stavili u širi okvir, treba imati na umu da je po površini Posavina veća od brojnih hrvatskih subregija, a posebno je važno naglasiti da je u Bosanskoj Posavini živjelo više Hrvata nego u Hercegovini (kada se izuzme Mostar). Bosanska Posavina u bivšoj je Jugoslaviji slovila za najnaseljeniju regiju uopće s najvećom gustoćom stanovnika, kad se ne računaju veliki gradovi. Kada se pogleda situacija s Hrvatima tog kraja danas, brojke postaju neumoljive, od 133.467 Hrvata koji su 1991. živjeli na tom životnom području, danas je manje od 20.000 (stvarnih) stanovnika, dok su hrvatski etnički prostori pali na ispod 20 posto prijašnjega hrvatskog životnog prostora.

Kako je stanovništvo temelj svih planiranja i nije obnovljivo samo po sebi, Hrvati s obiju strana Save konačno moraju planiranje razvoja i obnove stanovništva shvatiti kao primarni interes. Jer će se negativnost svih pokazatelja nastaviti i još intenzivirati. Iseljavanje i prirodna depopulacija nikada se sami po sebi ne usporavaju, niti zaustavljaju.

U nedavnoj studiji slijedili smo konkretne tragove stvarnog života u pojedinim područjima, poput podataka o potrošnji vode u kućanstvima u Slavoniji. Takvi podaci pokazuju da je u određenim općinama, ali i većim gradovima, došlo do smanjenja potrošnje vode u kućanstvima od 5 do 20 posto. To svakako implicira da ljudi nestaju, što depopulacijom što iseljavanjem.

Problemi će pak tek nastupiti u idućem razdoblju jer napuštene krajeve nitko (od Hrvata) nema želje naseliti, a osobito jer je poruka napuštenih krajeva da oni nemaju nikakve perspektive. Ili pak postoji neki plan za koji mi ne znamo? Ako nitko ništa navodno nije mogao predvidjeti, kako to da je Njemačka od 2010. naglo pojačala mrežu tzv. škola partnera u Hrvatskoj, tzv. DSD? Što ako je to učinjeno s ciljem da bi se mlade Hrvate pripremilo za iseljavanje?

Radna mjesta u obrazovanju upitna

Unatoč manjku učenika, broj škola ostao je gotovo istovjetan. Školske godine 2019/20. u osnovnim i srednjim školama Hrvatska je imala 463.801 učenika, o kojima se brine 54.036 nastavnog osoblja, učitelja i profesora. Tako ispada da se učitelji i profesori svaki pojedinačno, a gledano ukupno po broju učenika, brinu o otprilike osam učenika.

Kada cijelo desetljeće opada broj djece u školama, jasno je da jednog dana ni etablirani fakulteti više ne mogu popuniti kvote. Tako je već u ovoj akademskoj godini u Hrvatskoj ostalo nepopunjeno gotovo 10.000 mjesta.

Dok se govori o nužnoj reformi obrazovnog sustava, iz vida kao da se gubi da će se ovoliki gubitak djece reflektirati na smanjenje zaposlenih u školama i na fakultetima. Jasno je da se broj zaposlenih u školama čuva iz socijalnih razloga, no do kada će to sve moći biti još održivo uz ovakvo smanjenje broja djece? Svaka reforma, pa i obrazovna, koja se radi uz ovoliki gubitak učenika, ostavlja otvoreno pitanje za koga i komu radimo te reforme.

Kada padne obrazovni sustav, on za sobom povlači i zdravstveni i mirovinski sustav, to je neupitno. U obrazovnom će sustavu već u sljedećih pet godina nestati 5 do 10 posto radnih mjesta. Drugi je na redu mirovinski sustav, u kojem je broj umirovljenika skočio za čak 50.000 za samo sedam godina. Dok je 1991. bilo 1.241.111 umirovljenika, danas ih je čak 1.719.868. Omjer radnika i umirovljenika pao je s 2,56 radnika na jednog umirovljenika, na sadašnjih 1,25 radnika na jednog umirovljenika.

Iako klasične demografske mjere poput dječjeg doplatka i sl. svakako valja pozdraviti, u situaciji koja traži ozbiljno izdvajanje novca iz proračuna one su nerealne, osobito kad se najavljuje recesija. Ako moramo birati između mjera, onda je stipendiranje onih učenika za koje se procjenjuje da se školuju za zanimanja koja nam trebaju prioritet. No to se iz podataka MZO-a ne vidi. Naime, iako nam nedostaje 12.000 medicinskih sestara, što je u kontekstu pandemije ključno, bilježi se manji broj upisanih za to zanimanje.

Mi tako nismo napravili ništa za one koji su otišli, u smislu da ih privučemo natrag, a malo činimo i za one koji su ostali kako bi ostali motivirani da i dalje ostanu.

Hrvatska paradigma kao da glasi: sačuvati državu, ali ne i narod. Za koga će ta država poslije biti?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vijenac