DOK JE SRCA, BIT ĆE I KROACIJE
(Regnum regno non praescribit leges!)
Još u početku godine 1993. snage tzv. „Republike Srpske Krajine“ držale su pod okupacijom zaleđe Zadra i velik dio središnje Hrvatske i time prekinule kopnenu komunikaciju Dalmacije s ostalim područjem pod kontrolom legitimnih vlasti Republike Hrvatske. Mlada Hrvatska, međunarodno priznata država, nije više mogla trpjeti svoju presječenost. I narod je počeo gubiti nadu da će Hrvatska imati snage vratiti svoja oteta područja. Sramotni embargo na uvoz oružja, međunarodni promatrači i druge nepogode još su više ubijale svaku nadu da je moguće osloboditi te prostore. I onda je došla kao pomoć s neba Operacija Gusar, popularno nazvana Operacija Maslenica ili Akcija Maslenica. Neki su je nazvali ofenzivom, pa sam u emisiji Govorimo hrvatski, sav oduševljen uspjehom te nadonosne akcije, zagrmio na Hrvatskome radiju: „To nije nikakva ofenziva. To naoko izgleda napad, ofenziva. Ali je to vraćanje zaposjednutih hrvatskih prostora pod okrilje države Hrvatske.“
Citirao sam tada i srpskoga pjesnika Zmaja Jovana Jovanovića:
Hrvat se ne bori da što otme kome, Čuva sveti oganj na ognjištu svome. Dok on tako živi, dok on svoje brani, i Bog je i pravda na njegovoj strani.
Za uspješnost te akcije zaslužni su uz ostale i hrabri momci HOS-ovci. Imali su u srcu zapisano: ZA DOM SPREMNI. Taj se je zapis, duboko urezan u njihovo srce, našao i na njihovim majicama. Tim su se riječima pozdravljali i međusobno ohrabrivali. Čvrsto su vjerovali u pobjedu. Njihova je hrabrost i vjera u pravednu obranu i pobjedu privukla i pripadnike drugih naroda hrabra i poštena srca (uz ostale i Srba) koji su bili ZA DOM SPREMNI. Mnogi su ne samo bili spremni nego su i dali život ZA (HRVATSKI) DOM. Svaka im čast!
Hvala Bogu, dočekali smo ovih dana da nam osim Zmaja Jovana Jovanovića pravednost naše borbe prizna, doduše s velikim zakašnjenjem i gotovo usiljeno, i moj zemljak Milorad Pupovac. Eto, ovih je dana i on uspio procijediti kroz zube: „Svaka čast i privilegija ljudima koji su svoje živote i zdravlje izložili za državne interese, državnu samostalnost i integritet…“
On, doduše, ne kaže o kojoj se državi radi. Govori o HOS-ovcima, pa možemo zaključiti da je to Hrvatska. Taj samozvani zaštitnik svih Srba u Hrvatskoj, poznatiji po etnobiznisu, a sada i u položaju moćnog ucjenjivača Vlade u kojoj sudjeluje kao koalicijski partner na temelju nepravednog izbornog zakona (oni znatno više vrijede nego svi drugi manjinci i cijelo hrvatsko iseljeništvo.) poput pakračkog bombaša baca bombu na ta hrabra srca, poginula i preživjela. On nastavlja: „ … ali ono što vrijedi u ratu ne može vrijediti u miru. Ako su u ratu dopuštene neke stvari kao što su bile dopuštene pojave te vrste, s veličanjem Pavelića ili isticanjem ustaškog znakovlja, to kada završi rat i kada se gradi ustavni patriotizam koji će poštovati demokratske vrijednosti civiliziranog svijeta nakon II. svj. rata, onda nema mjesta tome. Onda ljude koji su se borili kao HOS-ovci razlikujemo od ljudi koji se kite ustaškim znamenjem. Najbolje je, kao što je predsjednik Milanović zamolio danas HOS-ovce, maknite to znamenje od sebe i bit ćete poštovani kao svaki drugi čovjek, rekao je.“ Eto, u svom bombaškom napadu na HRABRO HRVATSKO SRCE poziva u pomoć „ustavni patriotizam“ i svojega sličnomišljenika predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, koji bježi od ZA DOM SPREMNI kao vrag od tamjana.
Vrlo je znakovito da se predsjednik Milanović na ZA DOM SPREMNI uzruja kao bik na crvenu krpu. (Malo jest čudno da se crveni tako uzruja na crveno.) Zabrinjavajuće je da se njemu kao bjeguncu pridružuje ministar obrane Republike Hrvatske i drugi poslušnici. Valjda misle da moraju slušati svoga vrhovnog zapovjednika. Žalosno je i tragikomično da hrabro bježe oni koji bi u svakom trenutku ex professo trebali biti SPREMNI ZA DOM. Umjesto da budemo zahvalni tim hrabrim ljudima, živima i poginulima, mi se prilično nekritički i neodgovorno dijelimo u dva neprijateljska tabora: 1. ZA DOM SPREMNI i 2. ZA DOM NESPREMNI, i time pljujemo na njihovu žrtvu za hrvatsku slobodu i državnu cjelovitost.
Sad se svi mrzitelji hrvatstva digoše protiv tri nedužne riječi ZA DOM SPREMNI. Najradije bi poput pakračkog bombaša bacili bombu „u sridu“ – u DOM. Ali oni misle da mogu i parlamentarno: Kao nepoštenim izbornim zakonom nastali koalicijski partneri, svjesni svoje ucjenjivačke moći, pritišću stožernu stranku i žele nam u ime „ustavnog patriotizma“ zakonom zabraniti ZA DOM SPREMNI. I nađoše još a priori uvijek „ugroženog“ Ognjena Krausa, kad nemaju Slavka Goldsteina, a Ivo im, očito, nije umni ni organizacijski kapacitet, koji bi im u ovom sudbonosnom trenutku uspješno mogao pomoći. Na brzinu sklepusiše nekoliko saborskih „macana“ poput tragikomičnog „republikanca i radićevca“ Beljaka i spremno udariše na ZA DOM SPREMNI. Zadovoljno trljaju ruke i misle: „Jesmo ih …“
Tobože, smeta im na majici ili kapi „ustaški pozdrav“ ZA DOM SPREMNI. I sad im je prilika to zakonski zabraniti jer oni su vlast. Po mnogim portalima i novinama pojaviše se mnogi uglednici i žele podijeliti svoje promišljanje o tom „najvažnijem problemu u ovom trenutku za hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost“.
Ovim člankom želim i ja podijeliti svoje promišljanje o tom, po mom mišljenju vrlo važnom pitanju, ali ne problemu. Ja kao slobodan duh, jezikoslovac, Hrvat, Hrvaćanin, kršćanin i humanist – želeći da nam svima bude odmah bolje, i ljut zašto nam to nije bilo od sredine 19. stoljeća, pa i prije, neopterećen nekakvim ideologijama i dogmama, slobodno promišljam. Želim svoje razmišljanje podijeliti s vama, poštovani čitatelji, bez obzira na to hoćete li me pohvaliti ili izgrditi.
Jutros sam pohvalio humoresku Hrvoja Hitreca Banova jaruga, u kojoj on na izravan Jelačićev upit bi li mu on vratio spomenik i konja, Hitrec odlučno odgovara: „Spomenik, da, ali konja ne.“ Zašto? „Da si bio pametniji, mogli smo svi biti na konju, a ne samo ti.“
Na žalost, prokockali smo puno dobrih prilika (1918., 1941., 1945., 1971., 2000. i dalje). Želim upozoriti na neke stare činjenice, koje bi nam mogle pomoći u prosudbi ondašnjih i današnjih odnosa:
1. Već smo 1918. imali Državu SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba).
2. Bez rješenja hrvatskoga nacionalnog pitanja (kako su htjeli Fran Supilo i Stjepan Radić) hrvatski su politički idealisti u nekakvoj koaliciji sa srpskim političarima usrljali kao guske u magli u neodređeno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom i donijeli veliku dotu. (Ni Vojvodina prije toga nije pripadala Srbiji.)
3. Koliko nam je ta tvorevina bila omiljena, svjedoči Ulica Prosinačkih žrtava u Zagrebu.
4. Hrvatski tvorci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca brzo su se razočarali, progledali.
5. Organizirani atentat na Stjepana Radića (a apsolutna većina Hrvata bili su radićevci) i druge hrvatske predstavnike velika je rana u srcu hrvatskoga naroda.
6. Nakon atentata u Beogradu slavi se i u Zagrebu „Dan prisajedinjenja“. Ukratko ću to prepričati po sjećanju na temelju knjige Ivan Supek Krivovjernik na ljevici : Nakon svečane liturđije u Preobraženskoj svečana povorka kreće do Katedrale, a ona – zaključana. Jugoslavenski oficir zvani Dušan Silni postrojio je mlade oficire iz Oficirske škole, među kojima je bio i Hrvat Vladimir. Blizu je tržnica Dolac, pa se silno mnoštvo skupilo pred Katedralu gledati taj cirkus. Uto s Katedrale padaju tri crne krpe. Mnoštvo je pohrlilo prema tim krpama kao prema nekoj svetinji. Gledali su u njima hrvatske žrtve u krvavom atentatu. Tada Dušan Silni zapovijeda oficirima: Pucaj u masu! Vladimiru tobože ispade puška iz ruku. Vidi to Dušan Silni i silom mu vrati pušku u ruke. A on je još snažnije tresne o zemlju i hrabro reče: “Gospodine naredniče, mi se nismo zakleli da ćemo pucati u svoj narod.“ (Skratit ću: Taj je Vladimir bio u Zatvoru s Hebrangom, Titom, Rankovićem, Mošom Pijadom i drugima. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Vladimir je primio Hebranga u svoj stančić, bio mu nekakav gazda. Tog hrabrog Vladimira htjeli su slomiti i dovesti kao svjedoka protiv Hebranga. Kad ga je Hebrang ugledao, tužno je izustio: „Zar i ti, jadni moj gazda!?“ To je Vladimira tako snažno pogodilo da nije mogao progovoriti ni riječi.)
7. Kad su Srbi vidjeli da je vrag odnio šalu, velikosrpski hegemonizam i unitarizam malo popušta: govori se slobodnije o jezičnim razlikama i stvara velika Banovina.
8. U prvoj Jugoslaviji ostvaruje se ideja „velike Srbije“ na razne načine. Korupcijom i raznim povlasticama, službama pridobiva se kolebljive pripadnike Hrvata i Slovenaca i pripadnike nepriznatih naroda (Crnogoraca, Makedonaca, muslimana) da se izjašnjavaju Srbima. To je perspektivnije. Tako su nastali orjunaši, hrvatski četnici, o kojima piše književnik, partizan Nikola Pulić (Sinovi Orjune).
9. Godine 1941. Jugoslavija pristupa Trojnom paktu. Zatim se Jugoslavija raspada.
10. Uz pomoć Mussolinija i Hitlera stvara se Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić nije mogao slobodno odabrati svoje saveznike niti je mogao moćnim partnerima postavljati uvjete. (Pupovac je sad kao koalicijski partner u puno boljem položaju nego Pavelić, jer je Plenkoviću silno stalo do većine, pa ga Pupovac može ucjenjivati.)
11. Velik broj Srba na cijelom prostoru bivše Jugoslavije bio je unaprijed, odmah protiv nove hrvatske države, prije nego se je znalo kakva će ona biti. Među nezadovoljnicima bili su i oni koji su na razne načine bili povlašteni (orjunaši i njihovi sinovi).
12. Mnogi su nezadovoljni Srbi, bilo kao partizani ili četnici, organizirali neprijateljske akcije protiv mlade hrvatske države.
13. Hitler i Staljin dobro su se slagali oko podjele Poljske i ugnjetavanja Poljaka. Tada još jugoslavenskim i hrvatskim „antifašistima“ nije smetala s dvije strane porobljena Poljska.
14. Mussolini i Draža Mihailović su se dogovarali o „istrjebljenju toga omraženog hrvatskog naroda“.
15. Stalno se govori o partizanima i ustašama, a treća, vrlo jaka strana – četnici potpuno se zanemaruje.
16. Jugoslavenski i hrvatski „antifašisti“ tek dižu ustanak 22. lipnja 1941., kad je Hitler protiv sporazuma sa Staljinom, napao Sovjetski Savez.
17. Svatko dobronamjeran zna što se je stvarno dogodilo u Srbu 27. srpnja 1941. (Pupovac i hrvatski izdajnici svečano obilježavaju tu sramotu.)
18. Nakon pada Italije četnici masovno prelaze u partizane i dovršavaju masakre koje nisu uspjeli u NDH.
19. Hrvatski partizani nisu smjeli „osloboditi“ Zagreb. Morali su to oni krvoločniji, žešći. Umarširali su slavodobitno srpski partizani i donedavni četnici preobučeni u partizane.
20. „Osloboditelji“ su se nemilosrdno iživljavali nad nedužnim Hrvatima pri kraju rata i nakon njega u mnogim hrvatskim krajevima, pa sve do Bleiburga i Križnog puta od Bleiburga do Đevđelije.
21. Desanka Maksimović „opjevala“ je stravičan događaj iz Kragujevca (Krvava bajka). O našoj „Krvavoj bajci“ u Gračanima jedva se i sad smije slobodno govoriti.
22. Nakon 70 godina natjecanja u pljuvanju po NDH (i Hrvatima, i državi i režimu) Hrvatima se htjelo nametnuti krivnju za sva zla u ratu. Da bi ta svijest o „genocidnosti Hrvata“ bila što veća, i psihocid uspješniji, brojke su se napuhivale kao iz rukava.
23. Protivnici Istine o NDH, Hrvatima i Hrvatskoj stvorili su uz pomoć zakletih „neoantifašista“ čvrsti Savez protiv povijesnog revizionizma. Umjesto da budu pravi znanstvenici i u punoj slobodi otkrivaju i šire Istinu, oni žele zapečatiti stare komunističke dogme i mitove i tako pustiše jadnog „istinoljubivog“ Irineja da sa starim statistikama o Stepincu i Hrvatima ide pred lice Božje. Sram ih bilo! Trebalo bi im oduzeti akademski stupanj jer ga sramote i zlorabe.
24. Spomenuti partizanski i četnički, partizansko-četnički krvnici nagrađivani su za svoja „herojska djela“ ne samo dobrom partizanskom „penzijom“ nego i na druge načine.
Nakon „oslobođenja“ i stvaranja nove Jugoslavije pod parolom „Bratstvo i jedinstvo“ nastavlja se lov na nepoćudne Hrvate gdje god bili.
25. Mnogi su Hrvati pojedinačno ili masovno strijeljani, ubijeni poslije „oslobođenja“, o čemu svjedoče mnoge poznate i nepoznate masovne grobnice.
26. U vezi s neprimjerenim, lažnim, nepravednim, sramotnim tvrdnjama o Bleiburškoj tragediji (Nenad Stazić) i neučinkovitosti Titove Udbe (Krešo Beljak), podnesene su prijave DORH-u i Saboru, gosp. Jandrokoviću, i nikakve reakcije do danas.
27. Svojom tvrdnjom o širokobriješkim franjevcima kao legitimnoj meti partizanskog napada osramoti se pravnik (!) i nekadašnji predsjednik Republike Hrvatske Josipović. (Čudno je da ga njegova ustanova ni pravna struka nije osudila za njegovu glupu kaznenopravnu inovaciju: Presumpciju krivnje.)
28. Srbi su i u drugoj Jugoslaviji bili povlašteni kao pripadnici najbrojnijeg naroda, kao partizani i(li) bivši četnici, ili kao pripadnici Komunističke partije. Višestruko povlašteni.
29. I slijepci vide, samo ne vide apriorni protivnici povijesnoga revizionizma, da se je pri raspadu druge Jugoslavije povijest počela ponavljati.
Kroz prizmu navedenih činjenica treba promatrati prirodno pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu, osamostaljenje Hrvatske, pobunu nezadovoljnih Srba, velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, opravdani (zabranjivani) revizionizam, stvaranje Hrvatske vojske, ulogu HOS-a i ZA DOM SPREMNI. U mnogim nastupima uglednika koji nam drže lekcije o „ustaškom“ pozdravu ZA DOM SPREMNI možemo lako prepoznati stare prijevare, davne slične situacije, poznate „glumce“ i „političare“.
Neki žele samo sa sigurnih pozicija braniti istinu o HOS-u i ZA DOM SPREMNI. Zar se ne sjećate da smo tako branili i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika godine 1967!? I vrlo temeljiti i odgovorni istinoljubac Ante Nazor barem se uvjetno ograđuje od NDH. Svima nam je toliko bio utjeran strah, da nemamo hrabrosti reći da je Domovinski rat ponovljena krvava priča o pokušaju stvaranja vlastite države. Moglo bi se naći puno poveznica između nastanka NDH i današnje Hrvatske. Jednu je sastavnicu i Tuđman formulirao, ali su ga zato „(neo)antifašisti“ počeli razapinjati, pa se nije usudio tražiti i druge poveznice. Sve smo učinili da do rata ne dođe, ali je došlo, i to do Kadijevićeve agresije na Sloveniju, zatim do velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. (Agresija na Sloveniju nije bila velikosrpska jer Slovenija nije „štokavska“ država.) Svima bi bilo bolje da rata nije bilo.
Nakon smrti dr. Franje Tuđmana dolazi do detuđmanizacije i sustavnog obezvrjeđivanja Domovinskog rata i svih triju bitnih sastavnica hrvatskoga identiteta (domovine/države, naroda i jezika). Na žalost, u tom procesu zdušno sudjeluju obje vladajuće opcije, kupujući stranke i pojedince samo da se dočepaju vlasti ili je sačuvaju. Nitko i ništa im nije sveto. Gaze sve da dođu do cilja ako ga uopće imaju. Često im cilj postavljaju koalicijski partneri bez 1% podrške birača, koji su više, kako reče Matoš, „realisti, a mi smo idealisti, najviše onda kad mislimo da to nismo. Oni često i Hrvatsku smatraju srpskom zemljom, dok Hrvati Srbije ne smatraju zemljom hrvatskom.“ (misaoni putopis Oko Lobora). Posljedice te kukavne politike vidimo u svakodnevnom životu: izjednačivanje agresora i žrtve, Grubora i Vukovara, tvrdnje o „nakaradnoj državi“, proglašavanje zdravog nacionalizma i narodnog ponosa „ustaštvom“ i „fašizmom“. Tuđmanova (i Bušićeva) mudra politika pomirbe barem na hrvatskom (nacionalnom i građanskom) planu djelomično je uspjela. Zbog izostanka lustracije brojni tipovi starih arhetipa vrebaju svaku priliku da nam dijele lekcije o „parlamentarizmu“ i „ustavnom patriotizmu“. Noviji pokušaji pomirbe na hrvatsko-srpskoj razini unaprijed su osuđeni na neuspjeh jer nije bilo nikakvog priznanja krivnje, nikakvog kajanja ni iskrenog traženja oprosta, nikakve ratne odštete. Žele izjednačiti krivnju, agresiju proglasiti građanskim ratom, znatno uvećati našu krivnju, a svoju barem stostruko smanjiti. Vidi se to po obilježavanju njihovih i naših žrtava.
Na žalost!
Kad je domišljata Vesna Pusić dala ideju za skidanje ploče u Jasenovcu u čast poginulih HOS-ovaca: „Šrafciger i na posao!“ tada sam napisao humoresku Zagonetna nezgoda. (Glavni su likovi Vesna, Žarko i Milorad.) Milorad ne bi sad držao ljestve pa da na nj tresne Vesna s kacavidom i ozlijedi mu oko. On je sad vlast. On to može i drukčije, elegantnije.
Nisam siguran da će naši naivci (ili možda pokvarenjaci koji bi sve dali i prodali za vlast) „pročitati“ njegove skrivene namjere. Nije u pitanju riječ za+dom+spremni. Kao jezikoslovac znam vrlo dobro osjećajni naboj riječi DOM. Zna to dobro i Pupovac. Zato se i čudim (a zapravo i ne čudim) što on, također jezikoslovac, tako snažno teškom artiljerijom udara na tri nedužne hrvatske riječi. Matoš nas hrabri: Dok je srca, bit će i Kroacije. Matoš je uvjeren: Regnum regno non praescribit leges (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone). Koliko znam Pupovca, nije njemu cilj zabraniti taj navodno „ustaški“ pozdrav. To je na majicama obični natpis. To je na znakovlju običan zapis. Problem je što je on zapisan i u srcu tih hrabrih ljudi. Nisam siguran da bi Pupovac spriječio kad bi tim hrabrim momcima netko užarenim kliještima pokušao iščupati njihovu SPREMNOST ZA HRVATSKI DOM. Problem je u SRCU. ZA DOM SPREMNI urezano je u njihovo hrabro HRVATSKO SRCE. A nema u našoj političkoj eliti slavnoga bana Tome da spriječi taj masakr nad nedužnim ljudima. Zar će nam povlaštena manjina s neznatnim postotkom sumnjive podrške birača krojiti zakone!? Bio bi to novi atentat na HRVATSKO SRCE i HRVATSKI DOM. Zar ovaj put u Zagrebu!? Bože, sačuvaj!
Mile Mamić, red. prof. u miru
* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Na temelju njegovih članaka u Glasniku mira u Međugorju Informativni centar u Međugorju objavio je ovih dana knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.). Knjigu posvećuje svom ocu Josi, bleiburškom mučeniku. Knjiga ima 75 članaka za 75. godišnjicu Bleiburške tragedije. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
