Dr. sc. Matko Marušić: Izjava srpske premijerke Ane Brnabić otkrila dvostruku paniku u Srbiji

Prema „Jutarnjem listu“, srpska premijerka gđa Ana Brnabić izjavila je 8. kolovoza 2020.: „Želimo pomirenje, mir, ne tražimo od vas da se ispričavate, priznate genocid u Jasenovcu, ali želimo da nas pustite da tugujemo taj dan ili tih dana. Želimo pomirenje, ali ne i poniženje, na koje nećemo pristati.“

Izjava je dana srpskoj TV, a odnosi se na srbijansko zgražanje što je potpredsjednik hrvatske vlade g. Boris Milošević, hrvatski Srbin, pribivao obilježavanju Dana domovinske zahvalnosti u Kninu 5. kolovoza 2020. Ali to nije zgražanje nego panika.

Panika prva: Srbija ne može prema „Oluji“ imati odnos i politiku različitu od hrvatskih Srba

Dogovor g. Plenkovića i g. Miloševića potencijalno je prekretnica u odnosima Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ona je nužna, poželjna i moguća i dogodit će se prije ili poslije, bilo da joj Miloševićeva nazočnost u Kninu 2020. bude prvi korak ili ne. Međutim, golem problem s tim pomirenjem ima Srbija, koja ne odustaje od svoje protuhrvatske a zapravo velikosrpske politike. A srbijanska politika nema ni tehničko niti moralno pravo tražiti od hrvatskih Srba da se ne mire s Hrvatima! Nastala je panika.

Srbija tu ne može ništa, jer se ne radi o Srbiji i Srbijancima, nego o Srbima građanima Hrvatske koji su ipak uspjeli shvatiti da im kavga sa svojim sugrađanima ne služi ničemu nego getoizaciji, lošijem životu i neurozi u kojoj je glupo provesti cijeli život i namrijeti je svojoj djeci. U Hrvatskoj se živi dobro i mirno i takav su život zaslužili i građani srpske nacionalnosti. Glupo je da ga sami sebi oduzimaju – da bi ugodili srbijanskim snovima o Srbiji do Virovitice, Karlovca i Karlobaga. Slijeđenje politike stvaranja velike Srbije upravo je njih najviše koštalo i Srbija je upravo njima pokazala koliko je licemjerna i koliko joj nije stalo do njih nego do idiotskih snova iz 19. stoljeća.

Od 19. stoljeća pali su imperijalizmi Engleske, Francuske, Njemačke, Nizozemske i Japana (zapravo svi), a jedino Srbija, usred uljuđene Europe, sanja o proširenju svojih granica silom i genocidom. I ne može je opametiti gubitak nekoliko ratova, pa ni gubitak „svetoga“ Kosova. A još je čekaju teška rješenja povijesnih dugova glede Vojvodine, Sandžaka i Crne Gore, te ono u Bosni i Hercegovini koje za nju nikako ne može ispasti povoljno. Moglo bi se dogoditi da za koju godinu i u Republici Srpskoj netko poput g. Borisa Miloševića otkrije karte i Hrvatskoj dade znak da bi s njom podesio jedra prema Europskoj Uniji.

S najnovijim razvojem odnosa Hrvata i hrvatskih Srba, Srbija i njezina politika odjednom su se našli pred pličinom i – kad se na nju nasuču ostat će karikatura politike, morala i istine, a k tome i zatornici sreće Srba koji žive u Hrvatskoj. Otud utemeljena panika.

Panika druga: da barem ostane mit o Jasenovcu!

Ali gđi Brnabić pobjegla je istina i o jednoj drugoj brizi! Ona zna da s protekom vremena sve dublje padaju i laži o Jasenovcu pa je Hrvatima ponudila da „priznaju“ genocid u Jasenovcu – a oni će „Oluju“ preboljeti. Doslovno je rekla: „Oni (Srbi) će nadalje sami tugovati“. To je jasna panična ponuda: odjednom i sasvim nepovezano u govor o „Oluji“ gđa Brnabić ubacuje ponudu „Priznajte genocid u Jasenovcu“! Zašto? Kakve to veze ima s Miloševićevim pojavljivanjem u Kninu?

Ima, jer Jasenovac je najveći argument velikosrpske politike i najveća laž Drugoga svjetskoga rata općenito! Na njemu se zasniva priča o genocidu prema Srbima i nevjerojatne izmišljotine o ponašanju ustaša – koje se onda implicite prenose na cijeli hrvatski narod te se neposredno i direktno rabi za sve one koje bilo tko nazove ustašama jer misle drukčije.

Jasenovac je zadnja i najjača velikosrpska karta i kad padne ta laž, pada cijela velikosrpska politika i otkriva se njezina povijesna lažljivost i zloćudnost.

Rezultati istraživanja koja su proveli hrvatski istraživači u slobodnoj Hrvatskoj nakon pada srbokomunizma još nisu učvršćena toliko da bi se prema objavljenim podatcima smjela očitovati hrvatska država. No ti rezultati su toliko uvjerljivi i zapanjujući da se ni etablirani hrvatski povjesničari ne usude o njima govoriti (što je apsurdno, ali to je druga tema). U posljednjih 30 godina objavljeni su nebrojeni podatci na koje će se morati dati odgovori. I ti će odgovori biti porazni za srpski mit o Jasenovcu.

Zato gđa Brnabić, panično, naivno i podmuklo, pokušava dobiti priznanje za „genocid Srba u Jasenovcu“, makar za to trampila i pomirenje Hrvata i hrvatskih Srba.

Pad jasenovačkog mita

Kratko ću spomenuti dokaze da je sve rečeno o Jasenovcu laž i srbokomunistički mit. Ne iznosim dokaze (za koje bi trebale debele knjige), nego navodim izvješća koja se više ne mogu zataškavati. A budući da su objavljena, ne mogu se ni zabraniti. Poznato mi je da Srbija lobira po svijetu da se novi podatci o Jasenovcu proglase „negiranjem Holokausta“ i na toj osnovi zabrane, te da joj to ne uspijeva. Razlike mita i podataka prevelike su i podatci ruše mit, kako slijedi:

1) Vladimir Geiger objavio je pregled podataka o broju žrtava u Jasenovcu i on se kreće u rasponu od 2.238 do 1,110.929. Toliki raspon govori da s tim brojevima nešto nije u redu. I nije: samo jedan u tom golemom rasponu može biti točan, a svi ostali su laž. Pa taj broj treba objektivno utvrditi ili barem procijeniti.

2) Još 1985, američki autori Bernstein, Hitchcock i Blake napravili su film „A Painful Reminder: Evidence for All Mankind“ u kojemu su objavili da je u Jasenovcu bilo 20.000 žrtava. Taj film je u Hrvatskoj prikazan tek kad se ona osamostalila.

3) Newyorški „Jasenovac Research Institute“ na svojim mrežnim stranicama navodi oko 600.000 imena jasenovačkih žrtava a hrvatska Javna ustanova Spomen park Jasenovac (JUSP Jasenovac) oko 84.000. Otkud tolika razlika?! Onaj tko laže krupno laže a – nije ustaša.

4) Vladimir Horvat, Mladen Ivezić, Josip Pečarić, Stjepan Razum, Vladimir Mrkoci, Mario Kevo i drugi objavili su djela koja uvjerljivo ruše srbokomunistički jasenovački mit.

5) Igor Vukić je u svojoj knjizi „Jasenovac – radni logor“ dokazao da je Jasenovac bio radni logor, što su javno priznali i Ivo Goldstein i Mirjana Kasapović strastveni podržavatelji mita o Jasenovcu. G. Vukić je ustvrdio da u Jasenovcu nije bilo masovnih smaknuća, a u knjizi „Jasenovac iz dana u dan“ dao je sliku logora u skladu sa svojim tvrdnjama.

6) Stipo Pilić i Blanka Matković analizirali su podatke o tri sustavna iskopavanja na Gradini (gdje je navodno ubijen najviše ljudi, prema srpskoj propagandi i do milijun) koja je provela Titova vlast i koja su našla ostatke 440 žrtava. To ne znači da su to sve žrtve, ali jest pokazatelj goleme razlike između mita i stvarnosti.

7) Potpuni krah popisa JUSP Jasenovac donijela su istraživanja vrhunskih informatičara Nikole Banića i Mladena Koića objavljena u više od 60 članaka (svi na portalu „Narod“). Najprije su otkrili oko 14.000 (i višestruko) ponovljenih imena, a kad je JUSP Jasenovac to „ispravio“ otkrili su da su imena za doknadu višestrukih JUSP-ovci uzeli s jugoslavenskog popisa na kojemu je navedeno da su ti ljudi stradali drugdje (a oni mjesto stradanja promijenili u Jasenovac). Najimpresivniji nalaz Banića i Koića došao je iz njihove analize godina rođenja navedenih uz imena žrtava. Primjerice, broj žrtava koje su navodno bile rođene 1900. dvostruko je veći nego onih rođenih 1899. ili 1901. To je izravan i nepobitan matematički dokaz da se ne radi o pogrješki nego o izmišljanju tih datuma.

8) Objavljeni su kvalitetni dokazi (Horvat-Vukić-Pilić-Marković, „Jasenovački logori – istraživanja“, 2016.) da je poslije rata pobijeno mnogo ustaša i domobrana s Križnoga puta.

9) Pad laži o kardinalu Alojziju Stepincu koje je razotkrila gđa Esther Gitman ključan je dokaz da je sva srbokomunistička historiografija Drugoga svjetskoga rata čista laž.

Tko je počinio genocid i nad kim?

Gđa Brnabić, u skladu s velikosrpskom propagandom, kaže da je (čak samo) u Jasenovcu počinjem genocid nad Srbima. No – nedavno je to strašno pitanje genocida počelo izgledati sasvim drukčije! Podatci koje je naveo g. Stjepan Lozo u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima“ (2017. Split: Naklada Bošković), otkrili su dvije stvari:

a) da su Srbi planirali i počinili genocid nad Hrvatima i
b) da su u sklopu toga planirali i proveli propagandu – da su Hrvati počinili genocid nad Srbima!

Nužno je da svaki Hrvat prouči tu knjigu! Jer podatci demografa Vladimira Mrkocija i Stjepana Šterca, koji su uspoređivali popise stanovništva Jugoslavije prije i poslije Drugoga svjetskoga rata sugeriraju da između te dvije vremenske točke „nedostaje“ možda i više od milijun Hrvata! Nužno je da se ti podaci detaljno analiziraju, timski i temeljito, jer upućuju na moguću strahotu koje danas Hrvati i hrvatska država uopće nisu svjesni.
Na genocidnu srpsku politiku upućuje i niz nalaza o ubijanju Hrvata od Odese 1916. do Domovinskoga rata (Ćelije, Škabrnja, Lovas, Vukova i brojni drugi). Vrlo je važan pad odurnog mita o „ustanku Srbu“ (ubijanja Hrvata u brojnim selima priznao je nedavno i g. Milorad Pupovac), otkrića najranijih četničkih zločina nad Hrvatima i strahota laži i skrivanja istine o Bleiburgu. Prema Josipu Jurčeviću („Stogodišnji teror Jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“, Zagreb: DIS, 2015.) u Hrvatskoj iz Drugoga svjetskog rata ima 16 grobišta partizanskih žrtava, 1.343 jugoslavenskih komunističkih vlasti, 5 njemačkih okupacijskih vlasti, 30 četničkih, 1 talijanskih, 2 NDH-ovih i 120 nepoznatih počinitelja. Vjerujem da bi prava analiza zločina u Drugom svjetskom ratu trebala početi od tih navoda.

Zaključak

Pomirenje i kvalitetan suživot Hrvata i hrvatskih Srba nužni su i poželjni. No oni moraju počivati na povijesnim istinama. Zato cijelu povijest hrvatsko-srpskih odnosa, a navlastito onu iz doba Drugoga svjetskoga rata treba ponovno i objektivno istražiti. Podatci koji su prikupljeni s dolaskom hrvatske samostalnosti upućuju da je ta povijest prikazana potpuno lažno i da je služila velikosrpskoj politici držanja Hrvata podčinjenim i nesposobnim za moralnu i tvarnu obranu.

Zato velikosrpsku politiku hvata panika a sada su tu paniku iznenada pojačali znakovi smirivanja odnosa Hrvata i hrvatskih Srba. Pa je gđa Brnabić otkrila da bi to pomirenje Srbija prihvatila kad bi Hrvati priznali „da je u Jasenovcu počinjen genocid nad Srbima“. No to nije istina i Hrvati nikad ne će progutati tu i takvu udicu. Nego – upravo suprotno – temeljito će istražiti naznake da su upravo Srbi počinili genocid nad Hrvatima a onda Hrvate optužili za genocid nad Srbima. Samo istina, kakva god bila, otvorit će vrata pomirenja. A pomirenje donosi bolji život i potvrđuje vjeru kojoj pripadamo i koju nastojimo živjeti.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.