Dr. sc. Nazor: Za međunarodno priznanje RH najveću zaslugu imaju hrvatski branitelji

“Za međunarodno priznanje Hrvatske najveću zaslugu imaju hrvatski branitelji, jer da se Hrvatska nije obranila, ne bila ni neovisna ni međunarodno priznata. To je priznanje Hrvatska izborila u iznimno nepovoljnom međunarodnom ozračju i unatoč teškoj, gotovo bezizglednoj, unutarnjoj vojno-političkoj situaciji”, ističe dr. sc. Ante Nazor u razgovoru o međunarodnom priznanju RH.

Povodom jubilarne 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, iz Glasa Slavonije prenosimo intervju s dr. sc. Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Republika Hrvatska 15. siječnja obilježava 30 godina međunarodnog priznanja kao samostalne, neovisne i demokratske države. Što je bilo ključno tih siječanjskih dana kad se odlučivalo o priznavanju Hrvatske? Čija je uloga u priznavanju RH bila presudna, EU-a, Vatikana, Njemačke…, tadašnje hrvatske diplomacije?

Dr. sc. Ante Nazor: Za međunarodno priznanje Hrvatske najveću zaslugu imaju hrvatski branitelji, jer da se Hrvatska nije obranila, ne bila ni neovisna ni međunarodno priznata. To je priznanje Hrvatska izborila u iznimno nepovoljnom međunarodnom ozračju i unatoč teškoj, gotovo bezizglednoj, unutarnjoj vojno-političkoj situaciji.

Činjenica je da nitko od važnih čimbenika međunarodne politike nije želio raspad SFRJ, te da proglašenje hrvatske suverenosti i samostalnosti 25. lipnja 1991. nitko, ama baš nitko, u Europi i svijetu tada nije podržao. U diplomatskoj borbi za međunarodno priznanje trebalo je svladati i predrasude međunarodne zajednice prema Hrvatskoj s obzirom na razdoblje II. svjetskog rata i prema Jugoslaviji s obzirom na razdoblje Hladnog rata, kao i teze o nefunkcionalnosti i neodrživosti jugoslavenskih republika u slučaju njihova osamostaljenja.

Trebalo je parirati i snažnoj jugoslavenskoj diplomaciji, koja je, predvođena uglednim i u međunarodnoj diplomaciji cijenjenim ministrom vanjskih poslova SFRJ Budimirom Lončarom, podgrijavala spomenute predrasude i pokušavala onemogućiti osamostaljenje Hrvatske i Slovenije. Unatoč razbojničkom ponašanju srbijanskoga vodstva, upadu u monetarni sustav države, kršenju ljudskih prava i očiglednom demokratskom deficitu tadašnje Jugoslavije, te unatoč novom ustavu Srbije u rujnu 1990., kojim je „de facto“ urušen Ustav i sustav SFRJ, tadašnja jugoslavenska vlada, odnosno Savezno izvršno vijeće, predvođeno Antom Markovićem, izbjegavalo je imenovati glavnoga krivca za krizu u Jugoslaviji.

Takvo stanje, dijelom upravo i zbog takvog držanja Lončara i Markovića, tolerirali su važni čimbenici međunarodne politike i bezobzirno radili na očuvanju SFRJ, čak i nakon što su od ljeta 1991. svjedočili brutalnoj vojnoj agresiji JNA i srpskih snaga na Hrvatsku te ubijanju stanovništva i razaranju naselja u srcu Europe.

Uloga Vatikana i Njemačke posebno značajna

Nakon stidljivih reakcija i početka djelovanja mirovne konferencije o Jugoslaviji u Haagu, od rujna 1991., tek se u prosincu 1991., pod pritiskom javnog mijenja i zalaganjem vatikanske diplomacije, nakon što su slike zločina i razaranja Vukovara i Dubrovnika obišle svijet, dio država odlučnije zauzeo za međunarodno priznanje RH. Naime, na sastanku ministara vanjskih poslova EZ-a, 16. prosinca 1991., na kojemu su, pod američkim pritiscima da se sačuva barem neki oblik Jugoslavije, Britanija, Portugal, Nizozemska, Španjolska, Irska i Grčka izrazile zabrinutost zbog mogućih posljedica “ranog priznanja” Hrvatske, Njemačka je, uz potporu Danske, Belgije i Italije, odbila daljnje čekanje.

Zapravo, time što je, na temelju odluke svoje vlade od 19. prosinca 1991. priznala Hrvatsku već 23. prosinca 1991. i najavila uspostavu diplomatskih odnosa za 15. siječnja 1992., Njemačka je odlučno pogurala datum priznanja. I Sveta Stolica je 20. prosinca 1991. najavila da će Hrvatsku i Sloveniju priznati, ali dva dana ranije. Stoga bih ulogu Vatikana i Njemačke posebno istaknuo, ne zanemarujući pritom ni potporu Austrije i ostalih država. Ne smije se zaboraviti ni da su Hrvatsku prije 15. siječnja priznale Slovenija (26. lipnja), Litva (30. srpnja), te tadašnje članice UN-a Ukrajina (11. prosinca), Latvija (14. prosinca), Island (19. prosinca) i Estonija (31. prosinca), a 13. siječnja 1992. i Sveta Stolica, te 14. siječnja San Marino.

S priznavanjem u vezi, koji su međunarodni interesi prevladali da se RH prizna kao samostalna i neovisna država nakon raspada SFRJ, s obzirom na kontekst (kraj Hladnog rata, kraj SSSR-a, propast komunizma…)? Zalaganje Njemačke u procesu priznavanja RH mnogi u međunarodnoj zajednici baš i nisu odobravali…

Dr. sc. Ante Nazor: Može se zaključiti da je, nakon što se Hrvatska uspjela obraniti, prevladao pragmatizam kojim je prevladan sukob između pojedinih država Europske zajednice oko načina rješavanja jugoslavenske krize. Taj pragmatizam opisuje bilješka tadašnjeg francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa upućena Francoisu Mitterrandu 14. prosinca 1991.: “… za Dvanaestoricu, a naročito za Francusku i Njemačku, lom oko Balkana čini mi se daleko opasnijim od rizika da se ubrza razlaz u bivšoj Jugoslaviji. Za Jugoslaviju raspad je tragičan; da se to dogodi (Europskoj) Zajednici, bilo bi katastrofalno.”

Za razliku od predstavnika pojedinih država koji su Njemačkoj prigovarali da je odgovorna za „preuranjeno priznanje“ RH, njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher je smatrao da je to priznanje zapravo došlo prekasno. Početkom prosinca 1991. on je izjavio: “Jugoslavija više ne postoji. Nju nije razorila obijest naroda koji hoće nezavisnost, niti držanje inozemstva. Jugoslaviju je razorio rat JNA protiv hrvatskog naroda, snovi starih političkih snaga o Velikoj Srbiji te osporavanje manjinskih prava na Kosovu”.

S vremenskim odmakom od 30 godina, uzimajući sve u obzir, kakva bi bila ocjena doprinosa dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?

Dr. sc. Ante Nazor: Niti jedan čovjek, pa tako ni državnik, nije bezgrešan. To nije bio ni Franjo Tuđman. No, u vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana (1922.-1999.) u hrvatskoj povijesti ne mogu se zaobići činjenice da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim političkim (unutarnjim i međunarodnim) i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne velikosrpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija. Glavni ciljevi predsjednika Tuđmana bili su stvaranje suverene Hrvatske i njezina reintegracija u Europu.

Osim s posljedicama rata i srpske okupacije dijela teritorija, tijekom 1990-ih Hrvatska se suočavala s uobičajenim problemima tranzicije, uključujući gospodarske i financijske poremećaje koji su bili posljedica raspada Jugoslavije i privatizacije gospodarstva. Usprkos svemu tome, za vrijeme njegova predsjedničkog mandata stvorena je suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek djelovali onako kako bi trebali, ne smije se zanemariti spomenuti kontekst vremena o kojem govorimo. S obzirom na navedeno i činjenicu da se u ocjenjivanju uloge pojedinih državnika ne smiju zanemariti takvi, za svako društvo i svaku vlast, otežavajući ratni uvjeti u kojima je djelovao predsjednik Tuđman, nema dvojbe da je njegova uloga u hrvatskoj povijesti vrlo pozitivna.

U razdoblju nakon priznanja i poslije ulaska u UN, pobjede u Domovinskom ratu, krenuli smo prema ulasku u NATO savez i na kraju u članstvo EU-a. Uz sve probleme koje sada imamo (pandemija, koronakriza, obnova od potrese…), kakav bi bio zaključak, jesmo li ostvarili glavninu državnih težnji i kakva nas budućnost čeka? Tuđman je rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!”

Dr. sc. Ante Nazor: Državnopravna tradicija Hrvatske, koja postoji već od ranog srednjega vijeka, potvrđena je međunarodnim priznanjem od država tadašnje Europske zajednice (15. siječnja 1992.) i primanjem Republike Hrvatske u članstvo UN-a (22. svibnja 1992.). Oslobađanjem privremeno okupiranog teritorija i završetkom rata u Hrvatskoj i BiH nestale su prepreke koje su ometale razvoj demokracije u Hrvatskoj i pretvaranje Hrvatske u modernu i pravednu državu.

Primanjem u NATO 2009. i Europsku Uniju 1. srpnja 2013., s čijim državama dijeli civilizacijske i kulturološke vrijednosti, Hrvatska je ostvarila sve strateške ciljeve svoje vanjske politike, postavljenje prilikom osamostaljenja 1991. godine. Danas su pred Hrvatskom novi izazovi, npr. demografski oporavak, ulazak u schengenski prostor i prevladavanje posljedica pandemije i potresa, te nastavak napornog rada na stvaranju uvjeta da Hrvatska zaista postane država pravde i blagostanja za sve njezine građane.

Vjerujem da će narod, koji se u onakvim uvjetima kakvi su bili 1991. uspio obraniti od velikosrpske oružane agresije, te izboriti za međunarodno priznanje i cjelovitost teritorija svoje države, znati ostvariti i te ciljeve.