“Osobno sam za suradnju sa svakim kome je stalo do popisa žrtava rata, HMDCDR ne opstruira popis, nego formiranje neke naddržavne komisije i spreman je na suradnju sa svakom ustanovom, kao što je i Hrvatska spremna na suradnju kao država s drugom državom. Dakle, nije problem u nadnacionalnoj suradnji, kako tvrdi Puhovski, nego u pokušaju nametanja naddržavne „komisije”, što je razvidno iz sadržaja prvoga prijedloga Statuta REKOM-a. No, bez obzira na upornost i nametljivost zagovaratelja REKOM-a, ostaje činjenica da za konačan popis svih žrtava nije presudan regionalan, nego znanstveni pristup”, ističe za Narod.hr dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata o tvrdnjama aktivista tzv. nevladinih organizacija iz Hrvatske i Srbije koji su na REKOM-ovom “Forumu tranzicijske pravde” prozvali Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata da ne objavljuje svoj popis žrtava rata.
“Uostalom, ako je svima zaista stalo do žrtava, ako su žrtve u prvom planu, zašto je nužno da taj proces provodi neka naddržavna „komisija“, zar za to nije dovoljna međudržavna i među institucionalna suradnja? Ako su u pitanju žrtve, a ne ideologija ili nešto drugo…”, dodaje dr. sc. Nazor.
Nije bitan regionalni, nego znanstveni pristup
Dr. sc. Nazor nema namjeru odgovarati na prozivke “aktivista“, no zbog interesa javnosti upozorava da njihove tvrdnje nisu istinite, te ističe da “nije bitan regionalni, nego znanstveni pristup”.
“Naravno da nije istina da Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata ili ja kao njegov ravnatelj, „opstruiramo sastavljanje regionalnog popisa žrtava ratova devedesetih“, za što su nas prozvali na nekoj tribini. Istina je da opstruiram uspostavu svake naddržavne regionalne „komisije“, na koju bi se prebacile ovlasti hrvatskih ustanova! Ne vidim u čemu je problem da sa svima kojima je stalo do popisa žrtava surađujemo kao ustanova s ustanovom ili s nekom nevladinom udrugom, odnosno kao država s državom, kao što su i do sada surađivala ministarstva. Problem nije u Hrvatskoj ni u ustanovama hrvatske države, ključ rješavanja najbolnijega pitanja – pronalaženja nestalih – u rukama je Srbije, tu naš Centar ne može ništa opstruirati.”
“Istina je da sam prije dvije godine najavio dovršetak popisa poginulih, no tada nisam znao na koje ćemo sve birokratske prepreka naići. Nedavno smo uspjeli riješiti te probleme i sad imamo mogućnost provjeriti svaku osobu koja se nalazi u našem popisu smrtno stradalih u Domovinskom ratu. Do sada smo, u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja, završili popis smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu sa statusom hrvatskih branitelja. Također, imamo popis poginulih „boraca Srpske vojske Krajine“, koji se temelji na srpskim izvorima. Istina je da sam davno najavio kako ćemo taj popis objaviti, no zbog međunarodnih okolnosti – tužbe Hrvatske protiv SRJ, odnosno Srbije, za genocid pred Međunarodnim sudom za pravdu u Haagu, a zbog manipulacije srpske strane u tom postupku s okolnostima stradanja osoba srpske narodnosti, naravno da Centar nije mogao javno objaviti taj popis dok je proces bio u tijeku. Sad kad je taj proces završen o tome se može razgovarati, no odluku o tome donosi Vlada RH, a ne ravnatelji, jer naš Centar nije privatna ili nevladina ustanova. Naravno, i prije i sada, poštujući osjećaje i tugu obitelji svih smrtno stradalih, Centar je bio otvoren za upite članova obitelji svake smrtno stradale osobe koja je na našem popisu”.
O popisu civilnih žrtava
“Najveći problem je s popisom civilnih žrtava, zato što su uz njihova imena u popisu koji smo preuzeli nedostajali mnogi podatci bez kojih ga ne bi bilo odgovorno javno objaviti. Dok smo rješavali birokratske probleme pregledali smo više od 170 izvora – žrtvoslova i raznih popisa, kako bi podatke iz njih usporedili s podacima iz naše baze. Sada kad napokon imamo pristup i određenim bazama iz državne uprave, ta će provjera biti brža, a tek nakon što iscrpimo sve mogućnosti provjere podataka kroz državne ustanove, podatke koje i dalje nećemo imati za neke osobe potražit ćemo na terenu. Smatram da prvo treba pregledati primarne izvore i usporediti ih s podacima iz državnih ustanova, a tek potom otići na teren, ali ciljano, na temelju uvida u popis, odnosno u nedostatke popisa, kako bi se pokušalo dobiti podatke koji nedostaju, te provjeriti okolnost stradanja. A ne obrnuto. Uostalom, ovih dana, upravo na temelju podataka, koje smo u suradnji s generalom Jelićem, kao inicijatorom toga projekta, prikupili “na terenu” od udruga, župnih ureda i pojedinaca koji su po svojoj dužnosti imali uvid u događaje, te iz žrtvoslova, završavamo pripremu za tisak popisa ubijenih civila Hrvata u BiH i zarobljenih pripadnika HVO-a. To pokazuje da ne smatram kako prikupljanje podataka od svjedoka na terenu nije potrebno, no za razliku od RH, gdje podatke o žrtvama možemo detaljno provjeriti kroz državne ustanove, objavu hrvatskih žrtava u BiH ne treba odgađati, jer tamo tu mogućnost nemamo. Naravno da smo pritom koristili i dostupne popise ustanova iz BiH, prije svega popis koji je javno objavio Mirsad Tokača, naravno da smo ga nekoliko puta usporedili s dobivenim podacima, no usprkos tome ostaje strepnja koliko će popis koji ćemo objaviti, s obzirom na način prikupljanja podataka i brojne razlike u dobivenim podacima za iste osobe, biti cjelovit i točan, jer riječ je o ljudskim sudbinama. Za razliku od popisa žrtava u RH, ovaj popis možemo provjeriti tek javnom objavom i reakcijom čitatelja na uočene nedostatke. Argumentirane primjedbe potom ćemo unijeti u bazu podataka našega Centra, koju smo ove godine proširili i s Hrvatima smrtno stradalim u BiH”.
“Svatko tko odgovorno radi na popisu žrtava, zna koliko (ne)pouzdani mogu biti podatci s terena („memoarsko gradivo“), tu treba biti jako oprezan. Sjetimo se samo popisa žrtava u Oluji koji je objavio HHO, a za koji je suodgovoran gospodin Puhovski. Nakon takvog debakla treba imati obraza docirati drugima…”, podsjeća dr. sc. Nazor.
O prozivkama iz Documente
“Glede prozivanja iz Documente, mogu samo reći da jedna znanstvena ustanova kao što je naš Centar, nema što tražiti na skupu u čijoj je organizaciji Documenta, dok god tu nevladinu udrugu vodi vodstvo koje se kompromitiralo u procesu generalima Gotovini i Markaču pred MKSJ. Ljudi koji su ih, ne mareći za činjenice, ali ni za osjećaje članova njihovih obitelji, lažno javno optuživali da su zločinci, koji su jadikovali nakon pravednih oslobađajućih presuda nevinim ljudima, a likovali nakon prvostupanjske nepravedne presude, također ne bi trebali nikoga prozivati. U vrijeme prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču, odnosno u doba “Karle Velike”, Documenta je imala pristup državnim tijelima, više nego HMDCDR, bila je medijski sveprisutna – sva njihova priopćenja obvezno su bila u vijestima, u „Nedjeljom u 2“ bili su više nego doma, odlikovao ih je predsjednik RH, tako da se gospođa Teršelić ne treba žaliti… I nije u pravu kad kaže da “u 2019. nije postignut nikakav napredak u dokumentiranju žrtava rata”, naprotiv, naš Centar je u ovoj godini znatno popunio praznine u rubrikama baze smrtno stradalih s podacima koji su nedostajali i s podacima o Hrvatima smrtno stradalim u BiH”.
“Glede parole da su to „ipak sve naše žrtve”, kad se govori o smrtno stradalim na prostoru bivše države u 1990-im, naglašavam da suosjećam s obitelji svake civilne žrtve u ratu, od Slovenije do Kosova, kao i s obiteljima svih onih mladića koji su mobilizirani u Srbiji i koji su protiv svoje volje ratovali po Hrvatskoj, ali ništa ne osjećam prema onima koji su došli u Hrvatsku da bi Vukovar, Knin, Gospić, Karlovac, Pakrac, Petrinju i druge hrvatske gradove i naselja pripojili Srbiji. Niti bih tražio razumijevanje i sažaljenje kad bih isto postupio, stoga ako vidite da se s puškom u ruci motam oko Niša ili Čačka, slobodno me zatucite kao “kera pored tarabe”, kako je onomad u Baranji, na teritoriju Republike Hrvatske, govorio srbijanski zastupnik Paroški… Dakako, to ne znači da ću opstruirati nastojanje da se imena i takvih nađu u popisu svih smrtno stradalih u ratu u Hrvatskoj, jer to je obveza od koje ni Centar ni ja kao povjesničar ne bježimo.
O izjavama Žarka Puhovskog, profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu
“Gospodina Puhovskog nemam potrebu komentirati, njegove izjave o Domovinskom ratu i događajima u BiH nemaju znanstvenu težinu, a na razinu „rekla-kazala“ ne treba se spuštati. Presuda u predmetu “Prlić i ostali” je činjenica, no činjenica je i da je obrazloženje te presude u koliziji sa znanošću i stvarnošću, jer nije utemeljeno na cjelovitom pregledu sadržaja izvora i stvarnim dogđajima. Naravno, gospodina Puhovskog i mnoge koji govore o toj problematici ne zanimaju izvori, niti imaju potrebu pročitati barem 60-ak transkripata iz Ureda predsjednika Tuđmana, kako bi znali o čemu govore, kao što je to učinio sudac Antonetti u svojem izdvojenom mišljenju u prvostupanjskoj presudi. A izvori, usprkos gospodinu Puhovskom i presudama MKSJ-a, nameću jasan zaključak: da nije bilo Hrvatske i hrvatskih snaga, ne bi opstala ni BiH, što god o tome i o predsjedniku Tuđmanu govorili oni koji nemaju vremena za cjelovit uvid u izvore.”, zaključuje dr. sc. Ante Nazor.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
