U subotu sam u Borovu slušala kako se gospođa Manda Patko, predsjednica udruge Vukovarske majke prisjeća zločina počinjenih u Borovo Commerceu 19.11.’91. riječima da te godine (1991.) u Vukovaru nije bilo ustaša, ali je bilo četnika. „Oslobađali“ su nas od 18. do 20.11.. i kasnije, od naših sinova, kćeri, očeva, majki, muževa, braće i sestara. Oslobađali su nas od života…“ rekla je ova hrabra 80-godišnjakinja podsjećajući cijelu Hrvatsku da čovjek koji je ’91. odveo njezinog muža Stjepana i danas živi u Vukovaru. I ne otkriva kome ga je predao i što se s njim dogodilo.
Potreba gospođe Mande, da i 2022., 31 godinu nakon što je srpska vojska iz skloništa u Borovu „odvela“ 167 branitelja i ubila na licu mjesta 51 osobu – ponavlja da u Vukovaru nije bilo ustaša – podsjetila me na onu drugu vrstu nasilja koje se događalo u Vukovaru, i cijeloj Hrvatskoj, paralelno s fizičkim nasiljem. Kao da mučenja, silovanja, ubijanja, razaranja – nisu bila dovoljno. Uz to smo morali trpjeti i nasilje nad istinom. Okrivljavanje žrtve za zločin, a ne zločinca. Nasilje kojim osvajačka, srpska vojska tvrdi da je došla u tuđu zemlju kako bi „zaštitila ugrožene Srbe“ od Hrvata koji nisu željeli suživot.
Srpska doktrina i strategija srpske državne propagande
U međuvremenu smo, od pada Vukovara i masakra u Škabrnji do danas, naučili što je to victim blaming, odnosno okrivljavanje žrtve za zločine koji su nad njom počinjeni. Danas razumijemo da je ono što smo doživljavali toliko puta kao ogromnu nepravdu i nasilnost – u stvari strategija srpske državne propagande protiv Hrvatske. Prebacujući krivnju za rat, plasirajući laži o Hrvatskoj i Hrvatima Srbija je umanjivala i umanjuje svoju odgovornost za rat i zločine u Hrvatskoj. Izjednačuje žrtvu i počinitelja zločina. Relativizira krivnju. Ono što su Hrvati iskusili kao jugoslavensku, a onda i srpsku doktrinu – EU danas opisuje kao rusku kada objašnjava cinizam Putinove propagandne strategije kojom Ukrajinu okrivljuje za rat.
A onda smo ovo nasilje nad istinom opet iskusili. Baš tamo gdje su ga ljudi pretrpili za sto života. U Škabrnji i Vukovaru. Prvo je Plenković na komemoraciju u Škabrnju, nepristojan do boli, potpuno ignorirajući jasno NE koje su dolasku predstavnika SDSS-a, njegovog koalicijskog partnera, izrekli rođaci ubijenih i branitelji Škabrnje – doveo SDSS-ovu Anju Šimpragu. A onda je, nakon što su mještani pružili otpor njegovoj nasilnosti – počeo pričati o pomirbi i povjerenju. Kao, on je doveo članicu SDSS-a koja je njega učinila predsjednikom Vlade RH, a on nju potpredsjednicom Vlade, u znak pomirenja između Srba i Hrvata.
> Sjećanje na žrtvu Borova naselja: Himnu otpjevala Ivona Krajinović, kći hrvatskog branitelja
Nakon toga, sljedeći je dan u Koloni sjećanja na žrtvu Vukovara i sve žrtve Domovinskog rata nastavio docirati Vukovarcima, koji nisu dobro shvatili Pupovčevo „mirotvorstvo“ od dan ranije – kako „pomirba nema alternativu“. Usudio se Plenković, dojurivši iz Zagreba i odjurivši tko zna kamo, u maniri srpske i ruske doktrine, tumačiti pomirbu i suživot gospođi Patko koja živi u istom gradu s čovjekom koji je odveo njezinog muža.
I Snježani Maljak koja je jednog svog silovatelja s kojim je „suživjela“ u Vukovaru počela lupati kišobranom usred grada, a protiv drugog je, kad ga je ugledala u uniformi hrvatske policije, sama morala podnijeti tužbu. I Dragutinu Guzovskom koji je 18.11.1991. bio odvezen u drugu državu, u Srbiju, prvo u logor u Sremskoj Mitrovici, a onda u Stajićevo gdje je radio kao rob, bio mučen, gdje su pred njim ubijani ljudi. I koji je morao sam, prije 4 godine, podići privatnu tužbu protiv Srbije.
Plenovićevo preoblikovanje pojmova suživota i pomirenja
Pokušao je Plenković 2022. godine, baš kao i srpska propaganda 1991., prema svojim potrebama preoblikovati pojmove suživota i pomirenja. Velikosrpska je propaganda cijelom svijetu 1991., razarajući Vukovar i Hrvatsku, tumačila kako Srbi žele, a Hrvati ne žele suživot. Plenković nam je 2022. protumačio da svi oni koji ne prihvaćaju „politiku pomirbe i suživota koju provodi njegova Vlada“, odnosno koalicija HDZ-a sa SDSS-om – nisu za pomirbu i suživot sa Srbima.
Tako je Plenković „Srbe“ izjednačio sa Srbima iz SDSS-a. Stranke kojoj je predsjednik Glavne skupštine Vojislav Stanimirović, čovjek koji je nakon osvajanja Vukovara postao njegov okupacijski gradonačelnik. Stranke čiji predsjednik Pupovac iskazuje poštovanje žrtvama srpskih zločina tako da dan uoči 18.11. u Dunav, u koji su bačena tijela tolikih „nestalih“ Hrvata, baca vijence u spomen Srbima koje su ubili Hrvati.
I možda bi Plenkoviću netko i povjerovao – da su primjer pomirbe i suživota Hrvata i Srba – on i Pupovac, a da su Srbi iz SDSS-a najbolji primjer Srba željnih pravednoga mira – da nismo imali priliku vidjeti i neke druge Hrvate. I neke druge Srbe.
Žene u crnom
Hrvatice kojima su sinovi ubijeni pred očima, kćeri silovane i muževi zvjerski mučeni i ubijeni – a koje skupa sa Srpkinjama, Ženama u crnom, iz godine u godinu zajedno, u miru, polažu vijence ispred Borovo Commerca, pa onda skupa hodaju u povorci Trpinjskom cestom, a onda u nekadašnjem četničkom uporištu Borovom selu, zajedno bacaju vijence u Dunav, za mučene i ubijene. Za svih onih 483 članova svojih obitelji koje u Vukovaru još traže. Ovim Srpkinjama koje u Hrvatsku dolaze iz Srbije osobnim automobilom, a ne pod rotirkama, na komemoracijama nitko ne okreće leđa.
Možda zato što su te Srpkinje i ove godine, 18.11. u Beogradu, ispred Srpske Akademije znanosti i umjetnosti (SANU) razvile natpis „Nikad nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru“, držeći u rukama fotografije razorenog grada i podatke o ranjenim i ubijenim civilima tijekom 87-dnevne opsade Vukovara.
> DP: Plenković uporno ustraje na politici ‘pomirbe i suživota’ s predstavnicima onih koji su razorili Vukovar i Škabrnju
Možda zato što su te Srpkinje i ove godine, unatoč neprijateljstvu mnogih svojih sunarodnjaka, ponovno javno rekle da su država Srbija i njezine institucije dužne utvrditi odgovornost bivšeg vrha JNA za oružani napad na Hrvatsku, pokrenuti sudske postupke za zločin urbicida u Vukovaru, utvrditi punu istinu o nestalima otvaranjem svih državnih arhiva u cilju pronalaženja grobnica hrvatskih žrtava u Srbiji, pokrenuti sudske postupke zbog osnivanja logora te za ubijanje i mučenje hrvatskih civila i vojnika u logorima u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Aleksincu, Nišu i Beogradu.
I dok je točno da Žene u crnom ne mogu izbrisati zločine i nasilje koje je počinila srpska vojska, one, za razliku od Anje Šimprage i Pupovca, čine ono što je u njihovoj moći – daju svoj doprinos prekidanju nasilja nad istinom. To čine odričući se srpske doktrine koja umjesto zločinaca, za zločin optužuje žrtve. I zato – one jesu „dodana vrijednost“ na obilježavanju muke Škabrnje i Vukovara.
Pritom Plenković, koji se i 18.11., zahvalan za tri ruke SDSS-ovaca u Saboru, usuđuje odobravati podjelu krivnje na kojoj rade njegovi omiljeni politički partneri iz SDSS-a – to definitivno nije.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
