Žestina sporenja na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni o jednom jezičnom izričaju „ZA DOM SPREMNI“ koji se, kao njezin integralni dio, pojavljuje u pjesmi Marka Perkovića Thompsona „BOJNA ČAVOGLAVE“, nastaloj na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, zvuči pomalo nadrealno.
Kad bi se sastavljala antologija hrvatskih domoljubnih pjesama nastalih za Domovinskog rata, a koje su imale golemi motivirajući učinak na hrvatske branitelje, svaki neutralan satavljač takve antologije nesumnjivo bi „BOJNU ČAVOGLAVE“ stavio u sam vrh.
Ne mogu se sjetiti da je do OLUJE itko u Hrvatskoj osporavao tekst ove legendarne pjesme koja je snažno obilježila veličanstveni boj hrvatski branitelja protiv zločinačkih velikosrpskih osvajača.
S tom pjesmom na usnama, hrvatski su branitelji neustrašivo podnosili udare, u početku neusporedivo nadmoćnijeg, neprijatelja, pjevali su je kad su ponekad bili prisiljeni na uzmicanje, s njom su kretali u male i velike pobjedničke podvige, s njom su ispraćali svoje poginule suborce i prikupljali snage za konačne pobjedničke akcije BLJESAK I OLUJU.
Uz „BOJNU ČAVOGLAVE“ branjen je Vukovar i Škabrnja, Osijek i Dubrovnik, Vinkovci i Zadar, Gospić i Šibenik ….
Gotovo trideset godina poslije, nesalomljivi lijevi ideološki batinaši, vratili se starim svojim navadama; propisivati Hrvatima što smiju a što ne smiju pjevati.
Ipak, valja primjetiti da u tom njihovom ideološkom džihadu ima nešto izrazito dobro. Naime, poznato je da su sve vrste zabrana u Hrvata budila još veći prkos. I u ona olovna jugokomunistička vremena, upravo za to jer je to bilo zabranjeno, pjevali su Vilu velebita, Ustani bane Jelačiću, Još Hrvatska ni propala, Marijane, Marijane … unatoč tomu što se za takv „zlodjela“ pouzdano završavalo u zatvor.
Posve je jasno da će napori aktualne“ ideološke milicije“ BOJNU ČAVOGLAVE“ učiniti još popularnijom i da će njezino trajanje u hrvatskom nacionalnom i povijesnom pamćenju učiniti postojanim i trajnim.
Jesmo li na korak do nauma da se u okviru revolucionarnih zamisli velike reformatorice hrvatskog školstva reformira i hrvatska abeceda tako da se iz nje isključi slovo U jer su ga, eto, ustaše koristile kao svoj simbol?!
Kao zanimljivost pada mi na pamet zgoda u kojoj sam prvi put čuo ovu nezaboravnu pjesmu, koja je, kao rijetko koja druga, obilježila Domovinski rat.
Ondašnji „ustaša“ Stipe Mesić bio je na dužnosti predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a. Ja sam mu bio zamjenik. Često smo zajedno krstarili Hrvatskom. Vozili smo se, ako se dobro sjećam, prema Križevcima. S radija je emitirana nekakva glazba koja „ustaši“ Mesiću nije baš bila po volji. Mašio se za džep i izvadio iz njega audio kasetu, rekavši vozaču: „Gasi to, stavi ovu kasetu, pa ćeš čuti što je prava glazba“. Vozač je poslušno ugasio radio i ubacio kasetu. I … zaorila se „BOJNA ČAVOGLAVE“ : „ … U Zagori na izvoru rijeke Čikole/Stala braća da obrane svoje domove/ Stala braća da obrane svoje domove/ Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi …“
Zapjevali smo i „ustaša“ Mesić i vozač i ja zajedno s Markom Perkovićem. Svojim domoljubnim i borbenim nabojem, ponosom i prkosom kojima je bila prožeta, pjesma je svakog dobronamjernog Hrvata, napose svakog hrvatskog branitelja, osvajala iz prve.
„Ustaša“ Mesić je doduše, nakon nekog vremena, počeo žestoko napadati „BOJNU ČAVOGLAVE“ i njezina autora i izvođača. Nastavio je, pak, zajedno s Miloradom Pupovcem, u Srbu, pocikivati uz poskočice uz koje su vršeni pokolji nad tamošnjim Hrvatima.
Oni koji prijete zabranama izvođenja ove legendarne hrvatske pjesme i suđenjima onima koji je budu pjevali, najveći su njezini promicatelji.
U svojim bolesnim naumima, u konačnici, bit će jednako uspješni kao i „ … srpski dobrovoljci, banda, četnici …“ iz Perkovićeve skladbe , u pokušaju da pokore glasovite Čavoglave.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
