Nakon što je u ožujku prošle godine londonska policija na aerodromu Heathrow, na temelju međunarodne tjeralice hrvatskog pravosuđa zbog kaznenog djela ratnog zločina, uhitila Vukovarca Dragutina Hajdu (71), on je u studenom iste godine izručen našim vlastima i od tada se nalazi u pritvoru osječkog zatvora.
Kao član srpske paravojne skupine sudjelovao u premlaćivanju, a potom i ubojstvu 16-godišnjaka
Terete ga da je 18. studenog 1991., nakon što su vojska JNA i srpske paravojne jedinice okupirale Vukovar, kao član jedne od paravojnih skupina, a s ranije osuđenim Stevom Curnićem i još jednim četnikom, sudjelovao u premlaćivanju a potom i ubojstvu 16-godišnjeg dječaka Siniše Rajkovića.
Prema iskazu svjedoka, Sinišu je iz hangara na Veleprometu, gdje su nakon pada grada bili zatočeni civili i branitelji, iz mase izdvojio Curnić, koji ga je potom odveo u prostore stolarije. Tamo su njih trojica zlostavljali dječaka, za kojeg su znali da mu je otac Stjepan poginuo braneći grad kao pripadnik ZNG-a. Kako se navodi u optužnici, tukli su ga kundacima pušaka, a kad je dijete palo na tlo i nije se više micalo, više puta su ga izboli bajunetama i tako usmrtili, prenosi 24 sata.
“Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. Nakon desetak minuta došao je Pero Krtinić, moj prvi susjed, i naredio da pođem s njim. Uveo me u skladište stolarije, na vratima je stajala djevojka, kćer suca, Slađana Korda. Isjekla mi je kožnu jaknu, tražila novac uz psovke i pogrdne riječi gurnula me u skladište. U stolariji je bilo puno ljudi, muškaraca, žena. Iživljavali su se nad svima, tukli, psovali, vrijeđali. Jednu trudnicu su stavili pred sebe i prema njoj bacali noževe. Zatražila sam da me puste na WC. Dozvolili su mi uz pratnju dvojice naoružanih četnika. U prolazu do WC-a vidjela sam i prepoznala dvojicu; jedan od njih bio je Curnić, a drugi Dragutin Hajdu, kako s puškom na ramenu i nožem u ruci tuku i sijeku mladića kojem sam na rukavu vidjela hrvatski grb. Bio je to mladić Rajković, čija je majka Srpkinja i nalazila se zatočena s nama u skladištu. Od straha nisam mogla na WC i vratili su me natrag”, ispričala je u svom svjedočenju Vukovarka Ružica Barbarić, koja je svoj iskaz dala i na sudu.
Njena je cijela ispovijed objavljena u knjizi “Sunčica”, u kojoj je 15 ispovijedi silovanih žena iz Vukovara tijekom 1991. godine. Ružica je tad jasno prepoznala Dragutina Hajdu jer joj je to bio djever. Naime, prije rata bila je udana za njegova brata Stjepana Hajdua, od kojeg se kasnije razvela.
U godinama nakon rata i mirne reintegracije hrvatsko je pravosuđe procesuiralo i na 15 godina zatvora osudilo Stevana Curnića zvanog Cigan, kojeg se, osim za dječaka Sinišu, teretilo i za dva ubojstva i druga zlostavljanja. On je dio kazne odslužio u Lepoglavi, a onda je dobio pravo ostatak kazne odslužiti u Srbiji, kamo je potom i otišao i više se nije vraćao u Vukovar. Dragutin Hajdu nije bio obuhvaćen poslijeratnim istragama sve dok nije “osvanulo” svjedočenje Ružice Barbarić. Na temelju njenog iskaza podignuta je optužnica i raspisana tjeralica za Hajduom.
On je, pak, nakon Domovinskog rata, odnosno oko 2000. godine, otišao živjeti u Kanadu sa suprugom Mirosavom i dvojicom sinova. Hajdu je mađarske nacionalnosti, ali je imao hrvatsko državljanstvo i sve hrvatske dokumente, a u Kanadi je zatražio i dobio azil, potom i njihovo državljanstvo. Supruga mu je Srpkinja, zbog čega se Hajdu tijekom okupacije Vukovara i našao na srpskoj strani.
Kad je uhićen, njegova obitelj je preko DIC Veritas, nevladine i nestranačke organizacije koju su krajem 1993. godine osnovali građani s područja bivše SAO Krajine, poručila da se on borio na srpskoj strani, ali da nije počinio nikakve zločine. Porodica je uvjerena da je Dragutina prijavila bivša žena njegova rođenog brata, Ružica Barbarić, iz osvete zbog razvoda s njegovim bratom” stoji u službenom priopćenju DIC Veritas.
Zanimljivo je da je Hajdu, dva tjedna prije uhićenja, sa suprugom Mirosavom bio u Vukovaru, gdje mu je u međuvremenu obnovljena i kuća. U nekoliko dana boravka u Vukovaru sređivao je neke papire, odlazio u policiju i nije imao nikakvih problema. Navodno nije ni znao da je protiv njega raspisana tjeralica. Nakon što je obavio poslove u Vukovaru, sa suprugom je otišao u Beograd na avion i poletio prema Londonu, planirajući tamo uhvatiti let za Toronto. No za vrijeme presjedanja s jednog leta u drugi prozvala ga je londonska policija i izvela iz reda, dok je njegova supruga nastavila put za Toronto ne znajući o čemu se radi.
Za njegovo uhićenje saznala je i Ružica Barbarić.
“Ne smijem o tome ništa komentirati. Sve ću reći kad počne suđenje. Smiješno je što me njegova obitelj proziva da sam ga prijavila iz osvete prema bivšem mužu. Pa to nema nikakve veze s tim”, kaže Barbarić, koja je svoj iskaz dala i na suđenju optuženom Curniću, koji je također zlostavljao maloljetnog Sinišu Rajkovića i to je na sudu i priznao.
Curnić je, osim za Rajkovića, osuđen i jer je ubio Zorana Bajića prerezavši mu vrat, nanio teške ozljede Stipanu Lučiću ispalivši mu rafal u noge, izdvajao civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanja gdje su zlostavljani i mučeni, a s Damirom Siretom usmrtio je zarobljenog Ekrema Nakičevića, kojemu su prvo rekli da trči prema kukuruzima, a onda ga pokosili rafalom. Sve se to događalo tih nekoliko dana četničkog iživljavanja prema zatočenicima nakon okupacije Vukovara. Curnić je uhićen u Vukovaru, nakon mirne reintegracije, nakon što je viđen kako, skriven među obiteljima nestalih i ubijenih, gleda ekshumaciju žrtava iz jedne gradske grobnice. Kad je uhićen, u novčaniku je imao fotografiju svoje prve žrtve, Zorana Bajića.
