Farsa s donošenjem obiteljskoga zakona 2015. – neistine na Javnom izlaganju (1)

Naš suradnik, Petar Marija Radelj napravio je detaljnu analizu svih neistina koje su iznesene na tzv. javnom izlaganju Obiteljskoga zakona 2015. Zabrinjavajuće je pročitati s kolikom dozom arogancije prema zainteresiranoj i stručnoj javnosti nastupa Ministarstvo pri donošenju tako važnog zakona. Zbog opsežnosti materijala, ovo zanimljivo štivo objavljivat ćemo u nastavcima.

Podmetanje Ustavnomu sudu i obmana javnosti

Dana 25. veljače 2015. bio sam na Javnom izlaganju obiteljskoga zakona u Ministarstvu socijalne politike i mladih. Odlukom da „ulazak na javno izlaganje ne će biti moguć bez potvrđene prijave od strane Ministarstva“, organizator je potvrdio da to nije bilo javno izlaganje jer na njega, po naravi stvari, može doći svatko tko želi. Pristup javnosti, protivno zakonu, bio je ograničen probirom i prethodnom akreditacijom. U samom pozivu Ministarstvo nije objavilo koliki broj sudionika prima, niti po kojem mjerilu bira sudionike, što ne ostavlja dojam o javnosti i transparentnosti rada.

Ministarstvo je za pristup događaju samovoljno ustanovilo i pravilo: „Prijava za sudjelovanje moguća je isključivo putem elektroničke pošte“. No, javno je izlaganje naloženo uz internetsko savjetovanje baš zbog osoba koje nisu na mreži, ne služe se internetom ni elektroničkom poštom, a njih uvjet Ministarstva onemogućuje da se prijave. U Hrvatskoj postoje vrhunski intelektualci i to svjetskoga glasa koji se ne služe elektroničkom poštom i koje se takvim pristupom diskriminira.

Izlaganje je održao pomoćnik ministrice socijalne politike i mladih Hrvoje Sadarić koji je na to mjesto dospio „bez dana staža u socijali“, koji nije bio najavljen kao voditelj, ni predstavljen, niti se na početku izlaganja sam predstavio. Zvučni zapis cijeloga događaja dostupan je ovdje. Nizom članaka osvrćem se na niz tvrdnji koje je iznio.

Prva je sporna tvrdnja: „U obrazloženju toga rješenja [od 12. siječnja 2015.] Ustavni sud nije ocijenio ustavnost, odnosno osnovanost navoda i zahtjeva za ocjenu ustavnosti, već je isključivo zbog mnogobrojnosti i složenosti prigovora koje je u postupku dužan ispitati donio odluku kojom je u primjeni ostavio Obiteljski zakon iz 2003. te je na taj način blokirao primjenu instituta koji su se Obiteljskim zakonom iz 2014. već počeli primjenjivati i već pokazali određene značajne pozitivne pomake u zaštiti prava“ (01:10 – 01:39).

Odgovaram. Izaslanik Milanke Opačić – ili ne zna da se rješenjem Ustavnoga suda o pokretanju postupka ocjene ustavnosti nikad ne ocjenjuje ustavnost osporenoga propisa (budući da se to čini odlukom) ili namjerno obmanjuje javnost podmećući Ustavnom sudu da je rješenjem o pokretanju postupka trebao odlučiti o meritumu.

Nije točno da je Ustavni sud „u primjeni ostavio Obiteljski zakon iz 2003.“ jer je taj zakon prestao vrijediti 31. kolovoza 2014. u 24.00, a Ustavni je sud 12. siječnja 2015. naložio da se do okončanja ocjene ustavnosti primjenjuju pravna pravila Obiteljskoga zakona iz 2003. kakav je bio na snazi od svoje zadnje izmjene, tj. od 1. travnja 2013.

Budući da Ministarstvo lani nije dobro obavilo posao ni dalo jasna objašnjenja za odredbe koje su bile uzakonjenje 6. lipnja 2014., Ustavni sud u međuvremenu nije prikupio dovoljno stranih iskustava i argumenata Europskoga suda za ljudska prava i drugih ustavnih sudova za meritornu odluku. No, radi zaštite pravne sigurnosti i ljudskih prava svih na koje se odnosi, smatrao je potrebnim obustaviti primjenu Obiteljskoga zakona iz 2014. u cijelosti. U toj je situaciji mogao ne odrediti koje će se pravo primjenjivati, pa bi se snagom članka 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (NN 73/91) primjenjivala pravna pravila Općega građanskoga zakonika iz 1811. kojim je hrvatsko obiteljsko pravo bilo stabilno uređeno stoljeće i pol, ali davno: brak do 1946. godine, odnosi roditelja i djece, posvojenje i skrbništvo do 1947. i bračna stečevina do 1950.

Ustavni sud nije „blokirao primjenu instituta“ obiteljskoga prava nego je omogućio da se nastavi ustaljena primjena hrvatskoga obiteljskoga prava kakvo se razvijalo i bilo na snazi zadnjih desetljeća.

Na izlaganju ni u objavljenim radnim materijalima nisu predočeni dokazi o „određenim značajnim pozitivnim pomacima“. Stoga taj izričaj neodoljivo podsjeća na uporna uvjeravanja političara kako Hrvatska izlazi iz krize i sedmogodišnje recesije, iako je očito samo da se broj nezaposlenih smanjuje tako što mladi sele u inozemstvo.