Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je u srijedu, 15. kolovoza proslavljena u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su svećenici Petrinjskog i Glinskog dekanata, generalni vikar mons. Marko Cvitkušić te rektor svetišta preč. Paško Glasnović, koji je na početku i pozdravio sve okupljene.
Tisuće hodočasnika
Blagdanskom slavlju nazočilo je nekoliko tisuća hodočasnika, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline, a prisutni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.
U homiliji, govoreći o ovome blagdanu biskup je rekao kako je danas bitna upravo riječ „uznesenje“ jer promatramo Mariju i njezinu konačnu proslavu u Bogu. „Premda je ona Bogorodica, njoj za života ljudi nisu podigli ni jedan spomenik, nisu joj dali nikakvo priznanje ni posebnu počast. Pa ipak ona je bila i jest nagrađena više od svih ljudi jer nju je – nagradio sam Bog uznesenjem na nebo!
Braćo i sestre, nama je Marija neizmjerno važna jer ona je majka našega Spasitelja, ali ona je i naša zagovornica, naš uzor u vjeri. Ali i još više! Ona i sada u nebeskoj slavi majčinski ljubi Crkvu (LG 65) i svojom moćnom ljubavlju utječe na naše putove, na naš sadašnji život. Smijemo čak i to reći: bez nje bili bismo izgubljeni jer ona je kompas, putokaz, ona je vrelo radosti i nježna majčinska ruka nad svakim od nas, koja nas usmjeruje da se na putu života ne izgubimo, da na kraju dođemo – pa i preko lutanja, padova i kroz vlastite rane – do našeg životnog cilja.
Ona je to uspjela jedino Božjom milošću. I kad ju danas promatramo Uznesenu u nebesku slavu, znamo, to je Bog njoj učinio, ta velika djela. No, ona je bila ponizna službenica Gospodnja i surađivala je s Božjom milošću. Sve su to poruke i za nas, da Djevicu i mi nasljedujemo“, ustvrdio je biskup.
“Ona je majka naše vjere”
Govoreći o Marijinim odlikama koje i nama mogu biti primjer i poticaj biskup je ponajprije istaknuo kako je ona bila žena velike i duboke vjere te bezgraničnog pouzdanja i povjerenja u Gospodina. „Kada nju zovemo našom majkom, onda prije svega mislimo kako je ona majka naše vjere. Poput Abrahama za koga se kaže da je otac ili praotac naše vjere, ona je tako majka naše vjere… Abraham je povjerovao Bogu kad ga je pozvao da ode iz svoga zavičaja te da će od njega, premda je bio star i bez djece, nastati velik narod.
Marija je još više vjerovala Bogu kad je prihvatila biti majkom Sina Božjega premda to nije razumjela niti imala muža… prihvatila je odgovor anđelov kako je Bogu sve moguće. Takvu vjeru kakvu je imala Marija možemo svi gajiti, kako žene tako i muškarci. Zagledani u lice Marijino, vidimo crte Duha Svetoga. On koji je nježni lahor Božje milosti i ljepote ispisao je najljepše lice jednog čovjeka, jedne žene, puno blagosti i dobrote, iskrenosti i ljepote…
Marijin je lik zato najljepši, ona je najljepša među ženama jer je u njoj u punini nastanjen Duh Sveti, Duh Božji. Sva bez ikakve ljage grijeha, sva Božja, cijelim bićem službenica Gospodnja, brižna zaručnica i supruga svoga Josipa, neizmjernom ljubavlju ispunjena majka svoga sina Isusa. To je Marija. Koja se raduje, koja je sva Božja, koja je sva nježna, koja je odlučna, brižna, koja se moli, radi i ljubi. Ona je ikona Duha Svetoga… ili kako bi rekao veliki teolog kardinal Suenens, ona je sva sjedinjena s Duhom Svetim“, rekao je biskup te još progovorio o Mariji kao ženi, supruzi i majci, uzoru obitelji i Majci boli.
Obitelj je svetište u kom se rađaju i podižu djeca
„Marija je živjela u obitelji i zato je zajedno sa svetim Josipom uzor svete obitelji. Obitelj je ono svetište gdje se rađaju i podižu djeca, a to znači ljudi. Prva iskustva svaki čovjek kao malo dijete stječe u obitelji. Stoga je obitelj toliko važna. Znali su to i znaju i oni kojima nije stalo do čovjeka pa su napadali, razarali i slabili obitelj u svakom pogledu. Naš bl. Alojzije rekao je da nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji.
A kako naše obitelji mogu biti takve? Prije svega ako se oslanjaju na Boga, ako poštuju Božje zapovijedi, supružnici njeguju bračnu vjernost, prihvaćaju djecu kao Božji dar i otvoreni su brojnom potomstvu, ako odgajaju djecu u pobožnosti i pružaju im prvenstveno primjer vlastitog vjerničkog života, poštujući svetost nedjelje tako da slave svetu misu, ustrajni u molitvi vlastitoj i zajedničkoj, posebno obiteljskoj, u poštivanju svakoga čovjeka, gledajući u svakome brata i sestru i pomažući svima, posebno potrebitima, siromašnima, bolesnima, osamljenima.
Kako je lijepo kada krizmanici mogu reći, i za svoje kumove a posebno za svoje roditelje: moj tata i moja mama svake nedjelje idu na svetu misu, svaki se dan mole i vole i pomažu sve ljude kao svoju braću! Marija je također nosila svoj križ, svoje boli, svoje žalosti. Ona je i Majka boli, mi smo ju ovdje u Gori prozvali Majkom naših stradanja. Svjesni da se samo po križu dolazi do uskrsnuća, molimo nju, koja je nosila patnje i sa svojim Sinom supatila, da i nama pomogne da shvatimo križ i nosimo ga da bismo bili s njom i u nebeskoj proslavi“.
“S Bogom je sve moguće”
Govoreći o pročitanom Evanđelju po Luki gdje Elizabeta pozdravlja Mariju koja joj je došla u pohod prije nego će roditi: „blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“ , biskup je rekao kako je Marija, sve što joj je Bog činio, prebirala u svome srcu, razmišljala je o velikim djelima koja joj je Gospodin učinio i vjerovala mu je. „To Mariju čini drukčijom od svih ljudi na ovome svijetu.
Svi mi doživljavamo ovo i ono u životu, veće i manje znakove Božje dobrote i ljubavi, ali sve to brzo zaboravljamo jer nam često nedostaje da – povjerujemo da će Bog sve ispuniti, da se ne smijemo prepustiti očaju, beznađu, tuzi i depresiji. S Bogom je sve moguće! Božji su ljudi, uči nas tome Marija, uvijek optimisti. Ako naime vjerujemo, sve je moguće… dakako Bogu ne nama, ali Bogu povjerovati znači poći u nepoznato, ali ne u nešto nepostojeće ili besmisleno. Da je zapravo s Bogom najljepše hoditi kroz život, sama Marija potvrđuje pred Elizabetom svojom pjesmom ‘Veliča duša moja Gospodina!’
Naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac često je govorio: ‘Kršćanstvo i pesimizam ne mogu ići zajedno!’ Jedan naš suvremeni teolog pak kaže: ‘Kršćanski pogled ne trpi katastrofičnost!’ I nastavlja: ‘Marija uznesena uzdiže nam pogled prema nebu. Svetkovina Uznesenja stoga je uvijek poziv na nadu da može i da treba biti drugačije, da u čovjeku postoje izvori energije i snage koje mu Bog nudi da se može uzdignuti iz onoga što ga sputava i krenuti prema gore.’ Doista, previše je crnila i negativnosti u našem društvu, ali često i u našim pojedinačnim životima.
Poziv na okretanje vedrijoj budućosti
Današnji blagdan Marijina Uznesenja na nebo poziv je da se okrenemo vedroj budućnosti koju nam ona pokazuje i da hrabro i s povjerenjem i mi kročimo ovom zemljom izgrađujući ju u svjetlu Kristova uskrsnuća, obnavljajući ju svojom ljubavlju, ulažući same sebe do kraja za Krista i njegovu proslave“, poručio je biskup okupljenima te zaključio propovijed molitvom Bl. Djevici koju je napisao i izrekao na dan proglašenja dogme o Marijinom Uznesenju, 1. studenoga 1950. godine, papa Pio XII.
Misno slavlje animirao je Mješoviti župni zbor iz petrinjske župe Preobraženja Gospodnjeg, a ovoj proslavi prethodila je trodnevna duhovna priprava koju je predvodio generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
