(FOTO) Damir Plavšić za Narod.hr: ‘Često se pitam živim li u državi za koju sam prolijevao krv u ratu, bio premlaćivan i mučen u tri logora’

Foto: Damir Plavšić

“Često se pitam živim li ja uopće u državi za koju sam prolijevao krv u ratu, za koju sam premlaćivan i mučen u tri srpska logora. Na žalost danas još uvijek živimo među ljudima koji nas branitelje smatraju “štakorašima“, “šatorašima“, pijanicama, ovisnicima… Zbog takvog odnosa dijela Hrvatskog naroda veliki broj nas branitelja još uvijek se srami obući svoju odoru. Zbog naše djece i mladih režirao sam prvu domoljubnu braniteljsku predstavu “Bitka za Vukovar“ a onda kasnije i glazbeno scenski spektakl “Plamen Vukovarskog svjetla“. Ako smo uspjeli dotaknuti samo jedno mlado Hrvatsko srce i u njemu probudili „Plamen“ Domoljublja tada smo uspjeli i sav se naš trud i odricanje isplatilom, a naša je žrtva iz Domovinskog rata tada opravdana.”, istaknuo je u intervjuu za Narod.hr vukovarski branitelj Damir Plavšić.

Plavšić je umirovljeni satnik Hrvatske vojske, 60-postotni ratni vojni invalid, šest puta odlikovan, između ostaloga i za junaštvo u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog. O Domovinskom ratu napisao je do sada tri knjige, a prema njegovoj ‘Bitki za Vukovar’, zajedno s poznatim HOS-ovcem Damirom Markušem, realizirana je istoimena predstava. Dva Damira putovanja na predstave financiraju sami, cijena ulaznica je 0 kuna, a imaju samo jedan uvjet – da na predstavu dođu školska djeca i vide istinu o Domovinskom ratu.

U intervjuu za Narod.hr Damir Plavšić je rekao više o svom ratnom putu, odnosu prema braniteljima i Vukovaru danas te predstavi i knjigama.

Narod. hr: Na današnji dan odajemo počast ubijenima i nestalima u obrani Vukovara, herojskoj obrani slomljenoj 18. studenoga 1991. nakon što su taj grad gotovo tri mjeseca opsjedali JNA i srpske postrojbe. Recite nam Vaše mišljenje o Danu sjećanja?

Pozdravljam vaše poštovane čitatelje sa starim hrvatskim pozdravom “Hvaljen Isus i Marija“.

Za mene je dan sjećanja gotovo svaki dan od 24. kolovoza pa sve do 20. studenoga kada sam se kao jedan od nižih zapovjednika predao zajedno sa svojom vojskom, svojim ranjenim vojnicima i civilima u Borovu naselju. Naime, svaki dan od 24. kolovoza pa sve do predaje, za mene je dan sjećanja na neku akciju koju smo vodili ili na svojoj liniji ili smo išli pomagati obraniti druge linije ili smo pak vračali linije koje su osvojili neprijatelji. Svaki dan me podsjeća na poginule ili ranjene suborce ili civile, na život bez struje i vode, na dvosatne straže pod kišom granata, na glad, ruševine, drveće bez grana i nebo bez ptica…

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara koji se u cijeloj Hrvatskoj obilježava 18. studenoga, za mene je dan sjećanja na vrlo važan sastanak na kojem smo mi preostali zapovjednici u Borovo naselju odlučili o svojoj i sudbini svih branitelja, civila i ranjenika. Naime, kako su viši zapovjednici Borova naselja otišli u proboj prije četiri ili pet dana, po pomoć ali nisu se vratili niti nam je poslana pomoć, maleni broj nas zapovjednika koji smo ostali u borbi sa svojom vojskom, održali smo sastanak na kojem smo trebali odlučiti hoćemo li otići u proboj ili ostati. Sastanak je trajao vrlo kratko, a svi smo bili jednoglasni u odluci da mi zapovjednici ne napuštamo svoju vojsku i da ćemo dijeliti istu sudbinu sa svojom vojskom, ranjenicima i civilima. Naravno, da je postojala mogućnost, otišli bismo u proboj ali samo tako da sa sobom povedemo svu vojsku, sve civile i naše ranjenike.

Ovo je bila vrlo teška odluka za sve nas zapovjednike jer smo bili svjesni da ćemo vjerojatno svi biti ubijeni ali ako ta naša žrtva spasi živote naših vojnika, ranjenika i civila tada je naša žrtva opravdana i ispravna. Hrvatski zapovjednik odgovoran je za život svojih vojnika, vojnici mu vjeruju i prate ga i u najveću pogibelj a zapovjedniku je obveza da zaštiti život svojih vojnika pa makar i na ovaj način da preda svoj život za njihove.

Svake godine nalazim se u koloni sjećanja i uvijek sam ponosan jer kada vidim Hrvatsku mladost koja je puna poštovanja i prema braniteljima Vukovara i prema žrtvi Vukovara tada uvijek u svome srcu osjećam toplinu Domoljublja. Sve moje patnje tijekom bitke za Vukovar, moje ranjavanje, svakodnevna mučenja i premlaćivanja u srpskim logorima i sva moja žrtva nije bila uzaludna i opet bih sve to prošao za ovu Hrvatsku Domoljubnu mladost i za našu voljenu Domovinu Hrvatsku.

Foto: Damir Plavšić

Narod.hr: Recite nam nešto o svom ratnom putu?

Dvije godine prije rata živio sam u Zagrebu gdje sam studirao Veterinu a 91 godine sam kao odličan student druge godine jedva čekao da položim zadnji ispit i da što prije odem u svoj rodni grad i da se priključim svojim sugrađanima u stražama i pripremama za rat. Početkom lipnja položio sam zadnji ispit i odmah sam otišao u Vukovar gdje sam se priključio Zboru narodne garde na Sajmištu i postao sam pripadnik 4. voda 1. bojne ZNG.

Foto: Damir Plavšić

Prvu borbenu akciju imali smo 25. kolovoza kada je iz Vukovarske vojarne krenula kolona tenkova u pravcu Borova naselja a mi smo dobili zapovijed da tu kolonu zaustavimo. S obzirom da smo imali samo pješačko naoružanje (lovačke puške, malokalibarske puške, nešto malo automatskog naoružanja i tri protutenkovske ručne bombe iz II svjetskog rata) a da prema nama ide kolona tenkova, pripremili smo “molotovljeve“ koktele i postavili smo liniju spremni za napad na tenkove. Znali smo da sa koktelima i naoružanjem koje imamo ništa ne možemo napraviti tenku koji teži 42 tone ali svejedno smo bili spremni za napad.

Foto: Damir Plavšić

U zadnji tren nam je zamjenik zapovjednika donio tri protutenkovske mine, postavili smo jedan kamion po sredini ceste u kotlini između desne i lijeve Supoderice a moj suborac Robert Janić i ja smo potrčali sa minama na cestu. Počeli smo ubrzano uvijati upaljače u mine a ispred nas na pedesetak metara već dolazi kolona tenkova, zastrašujući zvuk tenkova i podrhtavanje ceste i cijele kotline nije nas omelo u našem radu. Uspjeli smo svaki uviti tri upaljača u svoju minu i ostala je treća mina, obojica smo počeli uvijati po jedan upaljač u tu treću minu i kada smo uvili svaki po jedan upaljač prvi je tenk već bio ispred nas na nekih petnaestak metara ali nije nas vidio jer smo mi bili iza kamiona postavljenog na sredini ceste.

Gurnuli smo tu zadnju minu bez trećeg upaljača ispod kamiona i potrčali na svoje položaje ali nas je detonacija mine i uništenje tenka uhvatila na pola puta prema položajima i dobro nas je protresla. U nastavku se vodila teška borba još nekih sat vremena, onesposobili smo još jedan tenk a onda nam je stigla zapovijed da se moramo povući kako bi neprijateljska vojska izvukla jedan uništeni i jedan onesposobljeni tenk. Mi smo se povukli a neprijateljska vojska je sa tom kolonom tenkova zauzela vrlo važnu uzvisinu iznad grada na brdu “Pašnjak“, ukopali su tenkove i tu su ostali do kraja rata.

Borio sam se na Sajmištu sve dok nije pao naš položaj negdje početkom studenoga, a onda sam otišao u ispomoć našim braniteljima na Priljevo gdje sam se borio do pada Priljeva i presijecanja komunikacije Vukovar – Borovo naselje. U Borovu naselju borio sam se do predaje 20. studenoga kada sam zarobljen i prebačen u prvi logor Stajićevo u staru farmu za krave u Vojvodini. Od tamo nas je izvukao Međunarodni crveni križ zbog neljudskih uvjeta pa su me prebacili u logor Niš i na kraju sam prije razmjene bio u logoru Sremska Mitrovica.

Po izlasku iz logora 27. ožujka 1992. godine odmah se vraćam u Zagreb, upisujem treću godinu fakulteta te uz liječenje nastavljam studiranje. Bilo mi je jako teško jer kada sam prije tuširanja bacio natrulu odjeću sa vašima shvatio sam da krećem u život potpuno gol, od nule, bez ičega. Sa mnom je u Zagrebu bila moja majka i moj mlađi brat, a nismo znali je li moj otac Ivan Zvonimir Plavšić živ i nalazi se u nekom od logora ili je ubijen. Znali smo samo da je odveden iz Vukovarske bolnice po spisku Šljivančanina kao jedan od najvećih stručnjaka iz područja agronomije u bivšoj Jugoslaviji, a tek kasnije smo saznali da je prva eshumirana i identificirana žrtva sa Ovčare. Moj je otac znao da će ih sve ubiti pa je svoju osobnu kartu sakrio u postavu kožne jakne smatrajući da će tako jednoga dana kada bude pronađen olakšati identifikaciju njegovih posmrtnih ostataka. Neka počiva u miru moj otac, moj Heroj i Heroj obrane grada Vukovara.

Narod.hr: Što očekujete od kolone sjećanja?

Očekujem da će svake godine u koloni biti sve više djece i mladih jer vjerujem da će oni, ako u njihovim srcima budemo uspjeli zapaliti plamen Domoljublja, stvoriti Hrvatsku onakvom kakvu smo ju sanjali mi koji smo za nju krvarili ratnih devedesetih. Također bih volio da doživim dan kada će se branitelji Vukovara prestati sramiti i sa ponosom u koloni sjećanja nositi svoje ratne odore, a ljudi neće od nas okretati svoje glave već će nas promatrati sa dubokim poštovanjem na svu našu žrtvu. Na žalost danas još uvijek živimo među ljudima koji nas branitelje smatraju “štakorašima“, “šatorašima“, pijanicama, ovisnicima… a zbog takvog odnosa dijela Hrvatskog naroda veliki broj nas branitelja još uvijek se srami obući svoju odoru.

Narod.hr: Kakav je odnos prema Vukovaru i Domovinskom ratu danas?

Često se pitam živim li ja uopće u državi za koju sam prolijevao krv u ratu, za koju sam premlaćivan i mučen u tri srpska logora, zbog sramote ne govorim da sam bio branitelj niti se pozivam na prava koja imamo po Zakonu o pravima Hrvatskih branitelja… Od početka rata prošlo je punih 28 godina, a naša djeca i mladi ne znaju nabrojati niti dva Heroja Domovinskog rata, nisu čuli za mirnu reintegraciju i opći oprost, a o Domovinskom ratu uče samo u 8. razredu osnovne škole iz udžbenika u kojemu o Domovinskom ratu piše tekst na čitavih 8 stranica sa fotografijama.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

S druge strane, kada želite djeci i mladima organizirati jedinu edukativnu predstavu u Hrvatskoj, “Bitka za Vukovar“, za nula kuna, onda doživljavam strašne otpore od ravnatelja škola, gradonačelnika i načelnika općina pa se često moram ponižavati toliko da se skoro moram spustiti na koljena i moliti. Sve to i radim samo kako bismo mogli djeci i mladima prikazati naše filmove i ispričati priču o tome kako su obični mali ljudi svojim herojstvom i svojom krvlju nakon 888 godina stvorili slobodnu i neovisnu Državu Hrvatsku.

Da živim u nekoj drugoj državi tamo bi gradonačelnici, načelnici i ravnatelji molili nas malobrojne preživjele branitelje Vukovara da dođemo u njihove gradove i općine i škole održati naše predavanje a djeca i mladi bi bili ponosni da čuju naše riječi i da nam mogu pružiti ruku.

Jedina nada su mi još naša domoljubna djeca i mladi jer vjerujem da će upravo oni izgraditi Hrvatsku onakvom kakvu smo ju mi sanjali krvareći za nju ratnih devedesetih a to će biti samo ako u srcima naše Hrvatske mladosti zapalimo plamen Domoljublja.

Narod.hr: Recite nešto više o svojoj predstavi i knjigama?

Zbog naše djece i mladih režirao sam prvu domoljubnu braniteljsku predstavu “Bitka za Vukovar“ a onda kasnije i glazbeno scenski spektakl “Plamen Vukovarskog svjetla“ u sklopu kojega imamo projekcije tri naša filma o Vukovaru prije rata o obrani Vukovara i o Vukovaru kakav je danas. U predstavi/spektaklu mora sudjelovati lokalni folklorni sastav a njihovo sudjelovanje simbolizira zajedništvo branitelja i Hrvatskog naroda.

Napominjem da jedino naša predstava ima posebnu preporuku i suglasnost i Ministarstva znanosti i obrazovanja i Agencije za znanost i obrazovanje pa se temeljem toga školska djeca trebaju organizirano dovoditi na predstave ali to ravnatelji škola pokušavaju ne ispoštovati na sve moguće načine što me silno rastužuje.

Predstavu/spektakl organiziramo moj suborac Damir Markuš i ja u koordinaciji sa gradovima i braniteljskim udrugama, već pet godina sa predstavom obilazimo Hrvatsku i svijet, troškove putovanja plaćamo sami a predstava se većinom organizira bez ikakvih troškova za grad/općinu i organizatora.

Do sada smo gostovali u velikom broju gradova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u nekoliko gradova u Njemačkoj i Austriji u Švedskoj, Australiji, Novom Zelandu, Kanadi, Sjedinjenim Američkim državama a upravo smo se vratili sa gostovanja u zemljama Južne Amerike: Peru, Čile, Argentina, Paragvaj i Urugvaj.

Predstave/spektakle smo izveli u 192 grada u Hrvatskoj i svijetu, predstavu/spektakl do sada je pogledalo više od 87.000 gledatelja a u njemu je nastupalo više od 8.300 folkloraša i ostalih izvođača.

Djeci i mladima pričamo istinitu priču o tome kako su 1803 Vukovarska branitelja branila grad punih 88 dana u potpunom okruženju samo sa ručnim naoružanjem i malim brojem topova i minobacača a protiv neprijateljske Srpske vojske koja je na kraju brojala 80.000 vojnika koji su nas napadali sa brodovima, zrakoplovima, tenkovima, topništvom svih mogućih kalibara, raketama…

Na Vukovar je svaki dan u prosjeku padalo 5.000 granata imali smo oko 900 poginulih branitelja tijekom obrane Vukovara a još više nakon pada grada, tijekom borbi u Vukovaru imali smo oko 800 ranjenih branitelja a danas imamo podatak da je tijekom bitke za Vukovar i nakon pada poginulo ukupno 2.717 branitelja i civila. Učimo ih da je Vukovarski vodotoranj primio 642 direktna pogotka granata i projektila različitih kalibara ali nije pao pa je postao simbol otpora grada Vukovara i Hrvatskog naroda te da je u gradu Vukovaru uništeno više neprijateljskih tenkova nego u cijelom Domovinskom ratu.

Ako smo uspjeli dotaknuti samo jedno mlado Hrvatsko srce i u njemu probudili „Plamen“ Domoljublja tada smo uspjeli i sav se naš trud i odricanje isplatilom, a naša je žrtva iz Domovinskog rata tada opravdana.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Izvor: narod.hr