Kamp Papuk odvijao se ovo ljeto u organizaciji MAGIS-a na padinama Papuka kraj mjesta Đulovca.
Osnovni cilj projekta Eko – etno kampa Papuk je upoznati mlade s tradicionalnim narodnim običajima slavonskog kraja te ukazati na njezino bogatstvo i vrijednost, upoznati ih sa životom ljudi na selu kroz niz radionica pripremljenih u suradnji sa Kulturno umjetničkim društvom te im kroz razne zadatke pružiti priliku da i sami doprinesu lokalnoj zajednici.
Za vrijeme svog boravka na kampu sudonici prolaze program duhovne formacije u manjim skupinama te se tako osim kulturno, obogate i duhovno.
Tema kampa je „Ti si mene prvi ljubio” te je to ujedno i himna.
Smještaj je u velikim vojnim šatorima, u skromnim uvjetima. Iako su osigurani tuševi, wc-i, svi obroci i osnovna medicinska pomoć.
Što kažu sudionici?
“Radost – riječ je kojom mogu najlakše opisati tjedan na Papuku. Za kamp sam čula od sestre, a Krupadol sam već posjetila, tako da sam znala gdje idem. No, nisam znala što me očekuje. Zamišljala sam tjedan u idiličnom krajoliku s predivnim ljudima. Ali Bog nadmaši i naša najveća očekivanja, najluđe snove i najljepše planove. Nakon sedam dana preživljavanja u šumi, nakon suživota s kozama i nepoznatim ljudima, naučila sam živjeti. Voljeti, ljubiti, radovati se i šutjeti. Naučila sam koliko smo svi mi različiti, posebni, a Gospodin nas ljubi jednako. U svakom trenutku, kad padamo, ustajemo, i kad pričamo i šutimo. Ljubi nas kad mi ne ljubimo Njega, druge ni sebe. Sada, evo, pokušavam izdvojiti ono što mi se najviše dojmilo. Prvo što mi pada napamet jest smijeh. Koliko li samo smijeha stane u sedam dana! I neopisiv je taj smijeh: posebno je radostan i iskren, posebna je njegova boja i visina. Smijeh je to koji širi radost i toplinu, baš poput najveće vatre na kampu. Pokušavam sada prijateljima objasniti ovaj osjećaj, no ne postoje riječi. Sve sada ostaje na nama koji smo živjeli u šumi, reći prijateljima sljedeće godine: „Dođi i vidi!“, a do tada živjeti ovo što smo naučili. Pokazati sav smijeh i ljubav. Pokazati onu vatru, najveću, koja nije gorjela samo u petak, nego gori i sada, u našim srcima”, opisuje Sara.
“Sada sam neizmjerno zahvalna i sretna što sam mogla biti dio te lijepe priče, nečega novoga, za što se nadam da će se nastaviti i trajati godinama… U početku sam bila puna pitanja, kako će to sve izgledati, koga ću tamo naći, što ćemo raditi…Nikad nisam bila u tom dijelu Lijepe naše pa sam bila pomalo u neizvjesnosti. Sada znam da je svaka minuta tamo bila kvalitetno iskorištena, a što je najvažnije za pravu stvar. Već nakon prvog dana shvatila sam koliko je malo potrebno da bi čovjek bio sretan. Iz toga “malo” zapravo sam primila puno. Toliko blagoslova od svake pojedine osobe, od svakog susreta, svakog osmjeha, svake molitve…Osjećam “samo” zahvalnost. Prvo su me oduševili ljudi, mladi, jer su tako jednostavni i puni radosti, posebni… U svima njima sam prepoznala brata i sestru. Posebno sam zahvalna za naše drage animatore koji su se baš potrudili da se svi osjećamo lijepo i prihvaćeno. Svidjelo mi se i to što program nije bio prenatrpan nego smo se mogli potpuno posvetiti i dati u svakom pojedinom dijelu – molitvi, radu, šutnji, druženju… Iz svega bih na prvo mjesto stavila svakodnevnu Svetu misu jer mi je ona zaista bila najvažnija, i najpotrebnija…susret sa živim Kristom. Šutnja i razmatranja su također bila od velike važnosti jer je nakon posla upravo ona potrebna da čovjek predahne i sabere svoje misli…smiri se u Bogu. Večernje kateheze su bile jako lijepe i dobro pripremljene tako da sam, kao vjeroučiteljica, jako zadovoljna i sve pohvale za to idu animatorima i onima koji su ih pripremali. Rad na kampu smatram dosta dobrim jer on oplemenjuje čovjeka i po njemu se osjećamo korisnima. I na posljetku, zajedničko druženje, bilo kroz igru, razgovor, smijeh, objed…sve su to samo djelići u kojima smo se mogli više upoznati i zbližiti. Svi na kampu su bili tako dragi i posebni, svatko na svoj način. Posebno sam zahvalna za svećenike koji su nam pomogli više doživjeti Božju ljubav i brigu za svakog čovjeka. Iako je prošlo nekoliko dana od kad sam se vratila s kampa, još uvijek su dojmovi snažni i vjerujem da ću ih dugo držati u sebi, ali i širiti dalje jer želim da i drugi dožive to što sam ja… Svima bih preporučila ovu vrstu kampa osobito onima koji vole prirodu, šumu, potok, životinje (čitaj: koze ;-))…nešto posebno, mjesto gdje i Bog kampira. Sada, kad gledam na protekle godine, žao mi je što nisam više sudjelovala na sličnim kampovima jer to je ono što čovjeka diže i vodi u Visine. Svima želim iskustvo Božje blizine i radost susreta s braćom ljudima na ovom i sličnim kampovima”, kaže Ivana.
[FB]
