„Sve ovo trebalo je reći znatno ranije – i ovaj skup sazvati i o svemu ovome govoriti. Ne možda 2004., nego i prije. Ali se sjećam 2004. kada smo Suzana Tomanović koja je bila u obrani g. Prlića, i ja, od svakoga tko nas je htio slušati molili da nam se pomogne, da se obrani pomogne. Ne, nismo tražili novce. Tražili smo konzultacije, tražili smo mogućnost da imamo dobre stručnjake, tražili smo osobe koje bi nam pomagale da na odgovarajući način argumentirano odgovorimo na teze koje su besramno bile obrušene na Hrvatsku u toj optužnici protiv Šestorke“ rekla je Nika Pinter, odvjetnica generala Praljka, u završnom dijelu znanstvenog skupa HAZU koji se održao u petak, 23. veljače, pod nazivom: „Pouke Haškog tribunala. Što se htjelo, a što se postiglo?“.
Obraćanje odvjetnice Pinter u vremenu predviđenom za raspravu, ostavilo je snažan dojam na sve okupljene na znanstvenom skupu, na kojemu je kroz prethodna izlaganja analizirana uloga, djelovanje i ostavština Haškog suda.
Na skupu su sudjelovali akademik Davorin Rudolf, predsjednik Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zatim Davor Derenčinović, profesor kaznenog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu, odvjetnica Milivoja Petkovića Vesna Alaburić, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, publicistkinja Višnja Starešina, povjesničar dr. Davor Marijan, znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest te odvjetnik Veljko Miljević. Skup je moderirao akademik Vlatko Silobrčić.
Među okupljenima u publici, akademik Rudolf pojedinačno je pozdravio dr. Božu Ljubića, predsjednika saborskog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Koje su pouke Haškog suda?
„Kakve nam je pouke, lekcije, dojmove ostavio Haški tribunal? Koji su prinosi Tribunala međunarodnome kaznenome pravu i međunarodnom sudovanju? Kakvi su učinci presuda u područjima bivše Jugoslavije, posebice u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?
„Je li doista u djelokrugu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda odlučivati o osnivanju međunarodnih sudova, je li primjereno odlukama Tribunala devet puta dopunjavati Statut, a još češće mijenjati pravila postupka, kako objasniti goleme razlike u kaznama sadržanim u prvostupanjskim i drugostupanjskim presudama u istome predmetu, pretjerano dugo trajanje sudskih postupaka, primjenu nekih kaznenih normi anglosaksonskoga prava u europskome pravnom poretku i primjenu tih normi retroaktivno, je li opravdan izbor sudaca, tužitelja i isljednika iz različitih pravnih sustava i zemljopisno udaljenih zemalja, izbor u sudska tijela političara bez potrebitoga pravnoga iskustva, pretjerani utjecaj Velike Britanije na rad Tribunala“, rekao je akademik Davorin Rudolf u uvodnom izlaganju znanstvenog skupa.
Davorin Rudolf: U djelokrugu Haškog suda nisu bili zločini protiv mira, tj. zločini vođenja agresivnog rata
U svom izlaganju akademik Rudolf upozorio je kako Haški sud u svom djelokrugu nije imao procesuiranje najtežih zločina međunarodnog prava- zločina protiv mira, tj. zločina vođenja agresivnog rata, uspoređujući nadležnosti Haškog suda s onima Suda u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.
„Propust je, po meni, golem i neopravdan“ rekao je akademik Rudolf te na kraju poručio:
„Haški tribunal za Jugoslaviju ostavio nam je, nakon zatvaranja, lekciju i poruku: intelektualne elite, uključujući, dakako i hrvatsku elitu, nas ovdje u dvorani, ako hoćete, i političke elite, Ujedinjeni narodi, međunarodne humanitarne organizacije, dužni su usrtrajati u naporima da se jasno utvrdi nadležnost za kažnjavanje zločina protiv mira Međunarodnoga kaznenoga suda sa sjedištem u Haagu, „Rimskog suda“ kako ga se ponekad naziva.
Prof. Derenčinović: Haški sud ponajmanje se bavio utvrđivanjem kaznene odgovornosti
Dr. sc. Davor Derenčinović, profesor kaznenog prava s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, rekao je da je o Haškom tribunalu teško govoriti jednoznačno, no da je daleko više razloga zbog kojih bismo mogli i trebali biti nezadovoljni radom Haškog tribunala. naveo je brojne problematična pitanja njegovog djelovanja.
Podsjetio je da za zločine u Hrvatskoj nema nijedne pravomoćne presude Haškog tribunala.
Kazao je i da se Haški tribunal ponajmanje bavio utvrđivanjem kaznene odgovornosti, a da se više se bavio pitanjima povijesti. „Tu ovlast si je sud prisvojio. Sudovi nisu najbolja mjesta za utvrđivanje povijesti, niti pouzdana historiografska oruđa. Haškom tribunalu zadaća nije bila utvrditi istinu jer je model kaznenog postupka bio anglosaksonskog tipa, kroz sučeljavanje optužnice i obrane, pri čemu se glas žrtve ne može dovoljno glasno čuti, niti na odgovarajući način utvrditi materijalna istina“, rekao je Derenčinović, predbacivši Haškom tribunalu primjenu načela zapovjedne odgovornosti u najekstenzivnijem obliku.
Alaburić: Pojedincima se sudilo i za zločine za koje nisu oni ni znali da su počinjeni
Odvjetnica Vesna Alaburić koja je na Haškom tribunalu branila generala Milivoja Petkovića kazala je da je osnutak ad hoc suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi bio svojevrstan eksperiment, pri čemu se po prvi put sudilo svim zaraćenim stranama. „Kao braniteljica generala Petkovića morala sam zaboraviti sve što znam o kaznenom pravo i uči u jedan drugačiji svijet pravila“, kazala je Vesna Alaburić, istaknuvši da ne postoji dokaz da su politički čelnici Hrvata u BiH planirali počinjenje zločina i da su zločinačkim sredstvima htjeli ostvariti neki politički cilj.
„Ono što je sporno u Haškom tribunalu je što princip odgovornosti za zločine počinjene u grupi ekspandirao do razmjera da za zločine odgovara pojedinac koji o njima uopće nije ništa znao, koji je tek možda na Haškom sudu prvi put čuo za takve zločine. Na primjer, moj klijent general Petković proglašen je odgovornim za zločine koji su počinjeni u vrijeme kada je on bio na mirovnoj konferenciji u Ženevi, ili za zločine počinjene u Dretelju u srpnju 1993., a on je za njih saznao u veljači 1994.“
Odvjetnica Alaburić istaknula je da je u međunarodnom sudovanju važno načelo jednakopravosti, kako ono ne bi bilo rezultat odnosa moći na međunarodnoj sceni.
Čičak: Već presuda Blaškiću 2000. spominje odgovornost Hrvatske u sukobima u BiH, što je Hrvatska od tada učinila protiv te teze?
Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, istaknuo je važnost satisfakcije žrtvama zločina i kazao da Haški tribunal nije imao nadležnost suditi narodima, skupinama i političkim projektima, nego pojedincima.
Čičak je istaknuo da nakon presude Tihomiru Blaškiću 2000., u kojoj se prvi put spominje odgovornost Hrvatske u sukobima u BiH, njegov odvjetnik Anto Nobilo nije uložio žalbu na taj dio presude, što bi značilo da je time Hrvatska pristala na tvrdnju suda da je to bio međunarodni sukob. Upitao je što su hrvatski ministri pravosuđa u 18 godina, nakon prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, učinili da se umanji teza o međunarodnoj upletenosti Hrvatske u ratni sukob u BiH.
Čičak je upozorio je da je na djelu novi model ratovanja koji treba kontrolirati kako svijet ne bi srljao u propast. Osvrnuo se na riječi pape Franje da je Treći svjetski rat već počeo, a da se zasad vodi putem medija, podsjetivši na činjenicu da su „prvi meci“ na području Jugoslavije „ispaljeni iz medija, a ne iz vatrenog oružja“ i da su „te poruke i ta mržnja razarali ljude i društvo te stvarali klimu rata“: „Sjećamo se časopisa koji su izlazili u Beogradu sa ciljem stigmatizacije Hrvata kao genocidnog naroda…“
Starešina: Od samog osnutka i formiranja Statuta, Haški sud je bo instrument politike
„Dvojbe koje od početka do današnjih dana prate Haški sud, je li on bio političko ili pravno tijelo- su od samog početka lažne i obmanjujuće.
Haški sud je, od osnivanja, bio instrument politike. Bilo je samo pitanje kako će politika upravljati tim instrumentom“ rekla je u svom izlaganju Višnja Starešina, te nastavila:
„Statutom je određeno da tužitelja bira i njegov rad nadzire političko tijelo – Vijeće sigurnosti. Sudska istraga povjerena je uredu tužitelja. Time je tužiteljstvo već samim osnivačkim aktom postalo gospodar Suda, a glavni tužitelj i njegov glavni operativac, u liku zamjenika tužitelja- postali su neokrunjeni kraljevi tog suda. I tako je ostalo: od početka do kraja.“
„Obrana je od početka izgubila šansu čak i privida ravnopravnosti u postupku. Nema tog odvjetnika koji je svojim odvjetničkim vještinama mogao pobijediti takvo tužiteljstvo u postupcima koji su bili politički bitni.“ istaknula je.
Osvrnula se i na simboliku datuma u djelovanju Haškog suda:
„Haški je sud osnovan 25. svibnja 1993., na rođendan „druga” Tita, „najvećeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije, 5 godina nakon što su prestali nositi posljednju štafetu Titu nakon Tita. Posljednja presuda Haškog suda, hrvatskoj Šestorci, izrečena je 29.11.2017., na rođendan Titove Jugoslavije“
„Rezultat djelovanja Haškog suda je ogledalo onoga što je hrvatska država činila prema tom Sudu.“ rekla je Starešina i završila porukom:
„Kao posljednja slika s Haškog suda ostala je presuda o svehrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu i slika umirućeg generala Praljka koji je popio otrov kao posljednji čin protesta prema toj presudi i načinu na koji je ona donesena.
Ako tu sliku institucionalna Hrvatska ne shvati, i kao posljednju opomenu za dosadašnje činjenje i nečinjenje, čekaju nas skore neugodnosti iz BiH i to zaista neće biti nikakvo iznenađenje.“
Dr. Davor Marijan: Mnoštvo dokumenata koje je objavio Haški sud gotovo nitko dosad nije istraživao
Povjesničar dr. sc. Davor Marijan je, kao pozitivnu ostavštinu Haškog suda, naveo veliku količinu prikupljenih dokumenata i drugih dokaznih materijala, koji su javno dostupni na stranicama Tribunala te predstavljaju materijal koji tek treba biti detaljno analiziran jer ga je dosad malo tko od povjesničara ili ostale zainteresirane javnosti istraživao.
Govoreći o slabostima Tribunala posebno je istaknuo kako je podignuto jako malo optužnica za zločine u Hrvatskoj.
Zadnji izlagač bio je odvjetnik Veljko Miljević, nakon čijeg je natupa slijedilo vrijeme za raspravu.
Tijekom rasprave posebno je upozoreno na težak položaj u kojemu se, nakon posljednje presude, nalaze Hrvati u BiH, osobito sada kada je u tijeku rasprava o nužnosti promjena izbornog zakona.
Najdojmljivije bilo je obraćanje odvjetnice Pinter koja je, uz već navedene riječi, istaknula:
„Nedopustivo je da se govori o tome da je HVO i HV vršila sistematični progon muslimanskog pučanstva, potpuno zanemarujući da je kraj 1992. i 1993. godina jek ofenzive Armije BiH na prostore na kojima su živjeli Hrvati.
Dakle, Hrvati se brane od prosinca 1992., a odnos snaga je bio 1 naprema 7. Kako Hrvati koji su napadani mogu imati plan da vrše široko rasprostranjeni sistematski napad?” rekla je i dodala:
“Želim pokazati da je sada lijepo da se misli o tome što presuda znači, ali je kasno. Za mog generala Praljka je kasno.
Poruka njegovog čina je bila: neću ti priznati da me osudiš samo na temelju toga što imaš moć, borit ću se do zadnjeg časa i neću ti priznati pobjedu.” rekla je Pinter i poručila:
„Moć je donijela odluku u predmetu šestorke. Moć je presudila i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.“
Hrvatska mjesec dana nakon haške presude šestorici – gdje smo sada?
Tekst se nastavlja ispod oglasa