Povodom haške presude hrvatskoj šestorici, prenosimo intervju s Davorom Derenčinovićem, predstojnikom katedre za Kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji je objavljen u najnovijem broju Hrvatskog tjednika.
Podsjetimo, nakon najave ovog broja Hrvatskog tjednika, posvećenog generalu Praljku, facebook-stranica Hrvatskog tjednika je blokirana, kao što je to ovih dana slučaj i sa tisuće drugih facebook-stranica i profila u Hrvatskoj.
Blokirana i Facebook stranica “Hrvatskoga tjednika” nakon najave broja posvećenog generalu Praljku
U hrvatskome javnom prostoru na različite se načine komentira presuda šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. Često su to nekakva aktivističke izjave i tumačenja bez pravnoga poznavanja problema. Zbog toga smo zamolili za razgovor predstojnika Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta prof. dr. sc. Davora Derenčinovića da objasni bitne točke presude i njezine nedosljednosti.
Kako ste kao sveučilišni profesor i stručnjak za kazneno pravo primili presudu Žalbenoga vijeća protiv šestorice bosansko-hercegovačkih Hrvata, koja nije bitno različita od prvostupanjske?
Točno je da konačna odluka nije bitno različita prvostupanjske. Razlike su u detaljima. Primjerice, neki su od optuženika oslobođeni optužbe po nekim točkama, no to nije rezultiralo preinačenjem, odnosno smanjenjem kazne. Uz duljinu trajanja postupka, osnovni procesni problem u ovome predmetu bio je u tomu što su činjenice utvrđene u nekim drugim predmetima koji se odnose na sukob između Hrvata i Bošnjaka u BiH karakterizirane od strane vijeća kao presuđene činjenice. Time ne samo da su bile znatno sužene mogućnosti optuženika da te činjenice koje su po njih nepovoljne opovrgnu u sudskome postupku već je i utrt put da se na tim činjenicama iz ranijih osuđujućih presuda u predmetima Kordić, Naletilić i Martinović, Blaškić i dr. temelji i osuđujuća presuda u ovome postupku.
Je li Vas iznenadila presuda?
Razvoj događaja u postupcima pred Tribunalom ukazivao je na to da bi Žalbeno vijeće moglo ići u tom smjeru pa u tome smislu potvrda (osuđujuća) presuda za mene nije bila iznenađenje. Međutim, problem je u nekim vrlo važnim dijelovima te presude (kao i prvostupanjske presude) – od iznimno široke koncepcije tzv. zajedničkoga zločinačkog pothvata kao oblika osobne kaznene odgovornosti, preko utvrđenja da se radilo o međunarodnome oružanom sukobu i sl.
U čemu su glavne manjkavosti presude?
Glavna je manjkavost presude primjena široke koncepcije zajedničkoga zločinačkog pothvata (ZZP) kojemu nedostaje utvrđivanje uzročne veze između počinjenih zločina, kojih je nedvojbeno bilo i za koje su, kao što sam već rekao, donesene osuđujuće presude, i optuženika u ovome predmetu. Prihvaćajući argumente Tužiteljstva optuženici, vrh civilne i vojne vlasti tadašnje Herceg-Bosne, proglašeni su krivima zbog sudjelovanja u zajedničkome zločinačkom pothvatu kojem je bio cilj, smatra Tribunal, etničko čišćenje Bošnjaka i stvaranje hrvatskoga entiteta u granicama Banovine Hrvatske s perspektivom pripajanja Hrvatskoj. Premda nisu osobno počinili zločine koji im se stavljaju na teret niti su ih zapovjedili, oni su odgovorni zbog same činjenice da su bili na rukovodećim položajima čime su, prema shvaćanju vijeća, dali svoj prinos u realizaciji toga zajedničkog zločinačkog pothvata. Vijeće je utvrdilo da je po nekim točkama optužnice bilo dovoljno da su neke zločine mogli predvidjeti (treća i najspornija kategorija zajedničkoga zločinačkog pothvata). To je vrlo blizu objektivne odgovornosti jer se ne traži utvrđivanje subjektivnog elementa (namjere) u odnosu na svako počinjeno kazneno djelo, bitan doprinos u počinjenju konkretnog kaznenog djela koje je predmet optužbe koji se inače utvrđuje kod supočiniteljstva i sl. Teško da bi na osnovi ovakve koncepcije ikad bili osuđeni pred bilo kojim europskim sudom.
Od predsjednika Žalbenoga vijeća moglo se čuti tijekom obrazlaganja presuda da na tom vijeću nije bilo utvrđivanja činjenica. Čemu onda žalbeni postupak?
Uloga Žalbenoga vijeća ograničena je na one činjenice koje su istaknute u žalbama Tužiteljstva i optuženika, a ne i ocjenu eventualno novih činjenica. Ako su pak, na utvrđene činjenice primijenjeni pogrešni pravni standardi, tada bi prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje Raspravnome vijeću. To je bio slučaj u predmetu Simatović i Stanišić koji je u nadležnosti Raspravnoga vijeća, tzv. Rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove.
Neki aktivisti i političari, primjerice Vesna Pusić, tvrdili su kako je Hrvatska bila agresor na BiH. Kako gledate na takva gledišta za koje se smatra da su dijelom i doprinijela ovakvoj presudi?
Nigdje se u presudi ne spominje pojam agresije. Valja imati na umu da agresija nije zločin u nadležnosti MKSJ (već samo teške povrede Ženevskih konvencija, kršenje zakona i običaja ratovanja, genocid i zločin protiv čovječnosti), a sve i da je, država ni pod kojim uvjetima ne bi mogla biti proglašena odgovornom pred ovim Tribunalom koji je nadležan suditi isključivo optuženim fizičkim osobama. To je jasno navedeno i u odluci Žalbenoga vijeća iz 2016. godine kojim je odbijen zahtjev Hrvatske za dobivanjem statusa prijatelja suda u kojoj je, osim toga navedeno i da su “utvrđenja kaznene odgovornosti od strane Tribunala obvezujući samo u odnosu na optuženike u konkretnome predmetu”. Teze o agresiji u tom su smislu posve neosnovane i temelje se na pogrešnome izjednačavanju pojma agresije s međunarodnim oružanim sukobom. Utvrđivanje međunarodnoga oružanog sukoba u postupcima pred MKSJ pretpostavka je odgovornosti optuženika po članku 2. Statuta MKSJ (teške povrede Ženevskih konvencija) i nema nikakve veze s agresijom.
Kako pravno kvalificirati sukobe Muslimana i Hrvata u BiH?
U ranijim presudama o kojima sam govorio taj je sukob karakteriziran kao međunarodni pa je bilo očekivano da vijeće to ponovi i u ovome predmetu. Međutim, zanimljivo je da je u postupcima protiv bošnjačkih optuženika za zločine protiv Hrvata u srednjoj Bosni (Hadžihasanović i Kubura) sukob između Armije BiH i HVO-a karakteriziran kao unutarnji (nemeđunarodni). Sasvim je nelogično i pravno nekorektno isti sukob karakterizirati prema jednoj strani kao unutarnji, a prema drugoj kao međunarodni. Osim toga, upitno je zbog čega za teške zločine protiv Hrvata u srednjoj Bosni (ubojstva civila, razaranje gradova i sela, logori) nitko nije odgovarao po osnovi zajedničkoga zločinačkog pothvata već samo po osnovi zapovjedne odgovornosti s izrečenim kaznama koje su neprimjerene težini počinjenih zločina (3,5 godine i 2 godine zatvora). Ključno je pitanje: zbog čega su hrvatski zločini karakterizirani kao sustavna politika, a bošnjački kao izdvojeni ekscesi kada je previše dokaza koji su suprotni takvim utvrđenjima? Nejednaka su mjerila glavni razlog, unatoč nespornim zločinima koje su Hrvati počinili u Bosni i Hercegovini prema Bošnjacima, zbog kojega je presuda šestorici pravno neutemeljena i moralno nepravedna.
Koji su po, Vašemu mišljenju, povodi tome i kako gledate na ulogu HVO-a i HZ Herceg-Bosne?
Premda su pripadnici HVO počinili zločine nad Bošnjacima koji su utvrđeni u nekoliko haških presuda, iz osnivačkih dokumenata slijedi da su i HVO i HZ Herceg-Bosna osnovani ne samo zbog zaštite Hrvata u Bosni i Hercegovini već i radi zaštite ustavne cjelovitosti i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u cjelini. Bez aktivne uloge tih struktura i pomoći Republike Hrvatske Bosna i Hercegovina ne bi mogla opstati kao jedinstvena država u svojim ustavnim granicama.
Herceg-Bosna smatra se u nekim krugovima zločinačkom tvorevinom, a Republiku Srpsku sastavnicom BiH?
Ponovit ću da se iz pojedinih zločina ne može izvoditi takav zaključak. To je zlonamjerno i u nesuglasju s utvrđenim povijesnim činjenicama. Republika Srpska entitet je unutar Bosne i Hercegovine na temelju sporazuma iz Daytona. Eventualni unutarnji preustroj Bosne i Hercegovine mora se temeljiti na odlukama i interesima svih konstitutivnih naroda koji žive u toj državi.
Okosnica presudi zajednički je zločinački pothvat. Što je to i može li se pripisati spomenutoj šestorici?
To je oblik kaznene odgovornosti koji nije propisan Statutom MKSJ. No kako temeljem rezolucije 827 Vijeća sigurnosti UN, Tribunal može primjenjivati pravila koja su nedvojbeno dijelom međunarodnog običajnog (nepisanog) prava, to je u Žalbeno vijeće u predmetu Tadić zaključilo da je zajednički zločinački pothvat oblik kaznene odgovornosti koji je “čvrsto ukorijenjen u međunarodnome običajnom pravu”. Takvo je shvaćanje obrazloženo nekim postupcima koji su vođeni u okviru tzv. malih nuernberških procesa nakon Drugoga svjetskog rata i nekih međunarodnih ugovora. Akademija pravnih znanosti Hrvatske je u Studiji o zajedničkom zločinačkom pothvatu (ZZP) to argumentirano opovrgnula navodeći da niti jedan od elemenata međunarodnoga običaja (opinio iuris i praksa država) ne potvrđuje zaključak o zajedničkome zločinačkom pothvatu kao “čvrsto ukorijenjenom u međunarodnom običajnom pravu”. To je utvrdilo i Vijeće suda za Kambodžu i niz međunarodnih pravnika (na tom je tragu i izdvojeno mišljenje sudca Antonettija posebno u odnosu na najsporniji treći oblik ZZP-a). Nakon predmeta Tadić, ZZP je primijenjen u preko 80 posto optužnica. Time je znatno olakšan posao Tužiteljstva jer ne mora dokazivati uzročnu vezu između počinjenih zločina i optuženika. Za osudu je dovoljno dokazati da je zajedno s drugim osobama bio član ZZP-a koji je osobno doprinosio realizaciji zajedničkog cilja (na bilo koji način, ne nužno počinjenjem kaznenih djela). Zapravo se radi o izvedenoj odnosno pripisanoj (atribuiranoj) odgovornosti koja je u suprotnosti s načelom krivnje. To vrijedi generalno pa i u ovome postupku.
U svezi sa zajedničkim zločinačkim pothvatom, predsjednik Žalbenoga vijeća u čitanju sižea presude spomenuo je hrvatskog predsjednika Tuđmana, ministra Šuška i generala Bobetka. S kojim razlogom?
S obzirom na to da oni nisu bili optuženi u ovome postupku (a nisu niti mogli biti jer je optužnica podignuta nakon što su oni umrli), upitno je zbog čega je bilo potrebno iscrpno u kontekstualnome dijelu presude razrađivati njihovu ulogu u političkim i povijesnim događajima toga vremena. Budući da za to ne postoji niti jedan uvjerljivi pravni razlog, jedini logičan zaključak bi bio da je to učinjeno kako bi se na određeni način protumačila povijest. Za to, međutim, Tribunal nije imao niti mandat, a niti valjanu metodologiju. Zbog strukture kaznenoga postupka sudovi nisu prikladna mjesta za utvrđivanje povijesne istine pa smatram da je ovakvim postupanjem Tribunal prekoračio ovlasti koje mu je dalo Vijeće sigurnosti UN i da je precijenio svoju funkciju i poslanje.
Imaju li članovi vijeća reputaciju stručnjaka za kazneno pravo?
Od petorice sudaca Žalbenog vijeća samo su dvojica prije dolaska u Haag bili sudci, no bez velikog iskustva u suđenjima tzv. kapitalnih kaznenih predmeta. Ostali su bili znanstvenici, aktivisti ljudskih prava, profesori. Od njih. mislim da da se u ulozi sudca najbolje snašao Meron. Zapravo je jedini pravi kazneni sudac (jedno vrijeme i tužitelj u Francuskoj) u ovom predmetu bio Antonetti koji je napisao obimno izdvojeno pravno mišljenje uz prvostupanjsku odluku.
Kako to da se u presudi generalu Mladiću nije spominjao udruženi zločinački pothvat? Znači li to da JNA i Srbija nemaju ništa s ratom u BiH?
U presudi Mladiću se spominju čak četiri ZZP-a, za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, Sarajevo, Srebrenicu i oduzimanje slobode pripadnicima mirovnih snaga. Međutim, niti u jednoj od tih konstrukcija ne spominje se Milošević, odnosno civilni i vojni vrh Srbije. Radilo se, dakle, o nekakvom “unutarnjem” ZZP u kojem su bili predstavnici vojnoga i civilnoga rukovodstva bosanskohercegovačkih Srba, odnosno Republike Srpske. To, međutim, ne znači da Milošević, JNA i Srbija nemaju ništa s ratom u BiH. Valja podsjetiti da je u predmetima Tadić (drugostupanjska odluka) i Brđanin (prvostupanjska odluka) utvrđeno da se radilo o međunarodnome oružanom sukobu u kojemu je sudjelovala vojska SR Jugoslavije i nakon povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine 1992. godine. U operativnome, logističkom i svakome drugom smislu radilo se o jednoj vojsci, a tadašnja je Srbija, prema ocjeni sudskih vijeća, imala “sveukupnu” kontrolu nad zbivanjima u Bosni i Hercegovini i nad oružanim snagama Bosanskih Srba. Osim toga, ne treba zaboraviti niti da je Milošević bio optužen, između ostaloga, i za zločine u Bosni i Hercegovini i to kao član zajedničkog zločinačkog pothvata u kojem su, uz bosanskohercegovačke Srbe, bili i Borisav Jović, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić itd., dakle – civilni i vojni vrh tadašnje SR Jugoslavije.
Što Hrvatska pravno i politički može učiniti u osporavanju ove nepravedne presude?
Politički se može učiniti dosta. Važno je uvjeriti međunarodnu javnost zbog čega Republika Hrvatska, ne osporavajući počinjene zločine, presudu ne smatra pravno utemeljenom i moralno opravdanom. Kada je riječ o pravnim mehanizmima, moguće je pokrenuti reviziju postupka pred Rezidualnim mehanizmom, no samo ako se pojave nove činjenice i dokazi (neka vrsta obnove postupka). Međutim, tu mogućnost nema država već isključivo osuđenici. Ako se oni odluče na to, smatram da bi im država morala omogućiti svu potrebnu pravnu i logističku pomoć. Ne treba zaboraviti da su u postupcima pred Rezidualnim mehanizmom i neki drugi predmeti koji su od iznimnoga interesa za Republiku Hrvatsku jer se odnose na Domovinski rat – npr. Simatović i Stanišić i Šešelj. Smatram da bi te postupke trebalo pratiti i na odgovarajući se način i uz prave argumente ponuditi tom forumu u razjašnjavanju pojedinih pravnih pitanja preko instituta prijatelja suda.
Koliko je Međunarodni kazneni sudu za bivšu Jugoslaviju u skoro 25 godina rada doprinio pravdi i smirivanju tenzija među državama?
Premda je Hrvatska bila među inicijatorima koncepcije međunarodnoga kaznenog pravosuđa, ja sam oduvijek smatrao da taj model ima niz ograničenja. Nedavno preminuli doajen međunarodnog kaznenog prava prof. Bassiouni, čija je komisija za potrebe Tribunala prikupljala dokaze o zločinima počinjenim na području bivše SFRJ, izjavio je kako danas, s vremenskom distancom, uviđa da je osnivanje ad hoc međunarodnih kaznenih tribunala bilo relativno neuspješni eksperiment i da bi bilo bolje da je međunarodna zajednica od početka aktivno podupirala nacionalna pravosuđa u suđenjima za ratne zločine. Bez obzira na moguće poteškoće, takvi bi procesi u lokalnim zajednicama uz određenu međunarodnu nazočnost svakako u većoj mjeri doprinijeli suočavanju sa zločinima umjesto njihovu negiranju. Problem je, kao što sam rekao, i u nejednakim mjerilima koja su producirala podjednako nezadovoljstvo na svim stranama. Konačno, Tribunal nije osudio glavnoga arhitekta zločina na ovim područjima Slobodana Miloševića koji je umro tijekom postupka u pritvorskoj jedinici.
Ugledni francuski pravni stručnjak Marc Gjidara nedavno je spočitnuo hrvatskome pravosuđu da je preuzelo mnogo anglosaksonskih pravnih načela te rekao da bi se trebalo vratiti hrvatskoj, zapravo kontinentalnoj pravnoj tradiciji. Slažete li se s tom objekcijom?
Slažem se. Problem je u tome da sve više elemenata iz tzv. common law sustava neizravno ulazi u nacionalna zakonodavstva kroz ratificirane međunarodne ugovore. To je u raskoraku s pravnom tradicijom europskog kontinentalnog (civilnog) prava jer se preuzeti instituti vrlo teško mogu integrirati u taj sustav. To, međutim, nije nešto s čime se suočava samo Hrvatska već i druge države europskoga kontinentalnog prava.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
