Fra Mario Knezović: ‘Imam dojam da Crkva u Hrvata, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva’

Dr. sc. fra Mario Knezović hercegovački je franjevac, župnik na Kočerinu, urednik na Radiopostaji Mir Međugorje, suradnik Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta, Glasnika mira, Misije, voditelj duhovnih seminara u Domovini i svijetu, doktor informacijsko-komunikacijskih znanosti i odnosa s javnošću. On jedao intervju za Slobodnu Dalmaciju, kojeg je vodio Ivan Ugrin, a kojeg djelomice prenosimo.

Fra Mario, vrlo ste aktivni, među inim i na društvenim mrežama. Na početku emisije “Nedjeljom u dva” kad je gostovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić, voditelj Aco Stanković pročitao je vašu poruku onima koji vas prate, da u to vrijeme isključe televizor. Zašto?

To je bio svojevrsni “krik” u ime tisuća koji su postali žrtve zloupotrebe zakona. Osobno protiv Željka Komšića nemam ništa, ali imam protiv njegova načina uzurpiranja vlasti, imam protiv njegova lažnoga predstavljanja, imam protiv njegova stila ciničnog izrugivanja većine Hrvata u BiH. Dignuo sam glas kako bih svrnuo pozornost na činjenicu svojevrsne medijske blokade, pa često i medijskoga linča, koji dolazi iz sarajevskih ili probošnjačkih medija. U situaciji kad Hrvati, kao konstitutivni narod, nemaju ravnopravnu mogućnost nastupa u sarajevskim medijima, smatrao sam, bez potrebe gušenja medijskih sloboda, neprimjerenim da se u Zagrebu otvara mogućnost Komšiću da iznova manipulira javnošću i iznosi potpuno krive, neustavne i protudaytonske stavove. To se poslije tijekom emisije i potvrdilo.

Osim toga, smatram da je neprimjereno u gledanoj emisiji ugostiti čovjeka koji je iz ureda maknuo zastavu hrvatskoga naroda, kojega po Ustavu mora predstavljati, i stavio sliku Josipa Broza Tita, koji je vladao totalitarno i bio na čelu komunističkoga sustava koji je gušio demokraciju, ljudska prava i počinio tolika zla. Moj radikalni poziv da se u tom terminu televizor iščupa iz zida je metafora apsurda uznapredovale propagande bez argumenata koju iznosi Komšić i njegovi interesni istomišljenici.

Vi, mnogi kažu poput Nine Raspudića, o političkim temama progovarate bez dlake na jeziku. Kakvo je, po vašemu mišljenju, stanje našeg hrvatskog naroda u susjednoj BiH, i ima li uopće izlaza iz daytonizacije naše susjedne države?

Govorim otvoreno u borbi za istinu. A to što me doživljavaju hrabrim samo je znak u kakvom jednoumlju i strahu živimo. Stanje hrvatskoga naroda, pa i ostalih naroda u BiH, složeno je. U BiH imamo najmanje tri paralelna društva, tri medijska društva, tri politička društva, tri interesna društva itd. To proizvodi šizofreno stanje. Zajednički interesi se ne pronalaze, a jedni drugima koče pojedinačni napredak. Sve se odvija po principu “korak naprijed, natrag dva”. S druge strane, imamo svijet običnih ljudi koji su radišni, srdačni, poduzetni, pošteni i potpuno odskaču od slike koju predstavljaju vladajuće elite. Otuđene elite su svoj svijet, a ojađeni i obespravljeni narod drugi svijet.

Svemu tome “kumuje” i međunarodna zajednica, koja, stječe se dojam, kontrolira stanje kaosa, korupcije i nepotizma. Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod trpe s više razina. Trpe majorizaciju od brojčano dominantnijega bošnjačkoga naroda u Federaciji, kao i od srpskoga naroda u entitetu RS, gdje su Hrvate etnički očistili, objašnjava fra Mario Knezović za Slobodnu Dalmaciju.

Na drugoj razini Hrvati trpe i od stila vladanja vlastitih predstavnika. Nedostaje istinska vizija. Sve priče počinju i završavaju predizbornim obećanjima. Legitimni i legalni predstavnici Hrvata u BiH ustoličili su vladavinu bešćutne moći, zapošljavanja uglavnom istomišljenika, javnim poduzećima se često upravlja kao osobnim bankomatima, korupcija je uznapredovala i postala punoljetna, radnici teško ostvaruju svoja prava, kupnje diploma su prihvaćene kao model zauzimanja društvenih pozicija. Često se koristi platforma borbe za narod koja prerasta u čiste interese oligarhije. Međutim, uza sve to, potpuno sam uvjeren u snagu Hrvata u BiH, koji su kroz povijest i u većim izazovima opstajali, preživljavali i drugima bili nadahnuće otpora i uspjeha.

Vaš subrat, svećenik don Anđelko Kaćunko, nedavno je izjavio kako smatra “Crkvu najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece”. Slažete li se s njegovom konstatacijom?

Teško je mjeriti tko je najodgovorniji. Crkva svakako kao jedna od najvažnijih institucija u društvu ne može i ne treba bježati od svoje odgovornosti. Crkva treba progovarati u ime onih koji žive na rubu egzistencije, a ne u ime onih koji sjede u vlasti. Kad je riječ o abortusu – tom najstrašnijem obliku ubojstva nevina ljudskoga bića – Crkva mora biti beskompromisna u borbi protiv pobačaja.

Imam dojam da Crkva u Hrvata, tu mislim na episkopat, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva. Imam dojam da se u Crkvu, teško mi je razaznati zbog čega, uvukao sindrom koji ja nazivam sindrom slova “K”: konformizam, koketiranje i kompromis. To je sve u suprotnosti s Isusovim navještajem. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva, onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.

Međugorje je mjesto molitve i pomirenja u koje godinama dolaze milijuni vjernika potaknuti pozivima Gospe, Kraljice mira, na molitvu, pokoru i obraćenje. Kardinal Puljić svojedobno je za Međugorje rekao da je najveća ispovjedaonica na svijetu. Što za vas osobno i vašu franjevačku provinciju znači to sveto mjesto?

Međugorje je stvarnost koja je sve zatekla nepripravne: vidioce, fratre, župu, mjesnoga biskupa, vjerni puk, pa čak i Udbu i KGB. No, s vremenom je Gospina nazočnost, kako svjedoče vidioci, mijenjala odnose u ljudima. Početak promjene uvijek je kajanje i osjećaj milosrđa. U Međugorju su mnogi osjetili iznova Isusov zagrljaj – susreli su ljubav. Kad Gospa u porukama kaže da dođemo njezinu Sinu, logičnim se čini da je to najprije ispovjedaonica.

Ispovijedi u Međugorju su nekako cjelovitije, otvorenije, raskajanije, u suzama. Ljudi koji se godinama nisu ohrabrili za ispovijed, to u Međugorju čine. Stoga, za mene osobno, a doživljavam da je to i za našu franjevačku provinciju, Međugorje je izazov i odgovornost pred koju smo izloženi. U stavu poniznosti, bez trijumfalizma, bez ogorčenosti i fanatizma, služiti hodočasnicima ne gledajući na odlikovanja i priznanja je zacrtani put. Prihvatiti biti znak osporavan je usud koji su mnogi fratri zbog Međugorja prošli.

Hoćemo li konačno dočekati Stepinčevu kanonizaciju i zbog čega je ta kauza postala znak osporavan?

Blaženi Alojzije Stepinac je neosporni simbol hrvatskog identiteta, znak vjernosti Crkvi i Vatikanu, memorija zločina komunističkoga sustava. U tom kontekstu gledam i “kočničare” procesa kanonizacije. Ne smijemo zaboraviti da su na društvenoj sceni i na brojnim odgovornim pozicijama indoktrinirani ljudi od mentaliteta onih koji su Stepinca zatvarali, blatili i sotonizirali. Stepinac tako doživljava obnovljeni montirani proces. Nemojmo se zavaravati da jedino Pravoslavna crkva osporava kanonizaciju. Te silnice dolaze i iz drugih krugova koji čuvaju tekovine laži.

To što je Papa osnovao dodatnu komisiju ne treba shvaćati podilaženjem takvima koji Stepinca osporavaju, nego to treba shvatiti kao Stepinčevu pobjedu nad onima koji su ga tada, a i danas, nepravedno optuživali. Vrlo je važno da Stepinac na oltar svetosti dođe bez mrlje, pa čak i onih mrlja koje su montirane. Komisija će upravo to otkloniti. Proglašenje Stepinca svetim značit će konačno priznanje Hrvatske i njezine suverenosti. To će biti znak da su poražene sile komunističkoga jednoumlja čiji potomci i danas uče i fabriciraju lažiranu povijest. Stepinac je svetac u srcima ljudi i to nitko ugušiti ne može, zaključio je fra Mario Knezović za Slobodnu Dalmaciju.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Slobodne Dalmacije.