Goli – Otok ogoljene ljudske sramote

dav

Zovu ga “jugoslavenski Alcatraz”, ali Goli je nešto gore od samog zatvora na otoku. Nešto puno bliže izrazu “jugoslavenski Auschwitz”.

Stojim okružen ovim kamenom i morem i ničim što bi me moglo uvjeriti da ne zaslužujemo biti točno ondje gdje jesmo. Nalazim se na jednom malom otočiću u moru ljudske sramote koja to polako prestaje biti. U ljudima nestaje sramota. Nestaje crvenilo sa lica čovjeka. A onda nestaje i čovjek.
Zapravo on je davno nestao, samo nam to nitko nije rekao. Nije bilo na središnjem dnevniku. Ni u crnoj kronici.
Dio njega nestao je baš ovdje, evo tu gdje je nekad bila velika crvena zvijezda petokraka, baš tu na ovom mjestu, na kojem sad nema ničeg.

I svi mi se nalazimo baš tu gdje zaslužujemo biti. Tamo gdje nema ničeg. Ničeg što bi svaki čovjek trebao imati.

Tamo gdje ni srama više nema.

Osluškujem ove zidove. Toliko neispričanih priča. Čitam blijede parole koje su nekad nekome imale neki smisao. Pokušavam proniknuti u nutrinu tog smisla, ali ne vidim ni ulaz.

Nije me sram. Nisam šutio. Ali to me ne tješi. Zabrinut sam.
Jako sam zabrinut.
Znam da je ovo samo jedan otočić u moru sramote koje su ljudi preplivali, nekako s lakoćom, leptirovim stilom.

Zamišljam ih negdje na žalu suprotne obale. Brčkaju se i crvene samo zbog sunca.
Pričaju o budućnosti. Žale se na standard. Htjeli bi da im bude bolje.
Viču nekim političarima; Sram vas bilo!

A tamo još dalje u hladu borova, na šanku naslonjeni borci za ljudska prava i prava žena. Odmaraju između dvije bitke. Naziru im se rane i ožiljci od silne borbe. Namještaju odašiljač i usmjeravaju signal. Program im je isti.

Ponekad je najbolje ne misliti ništa. Ali samo ponekad. Upravo to i činim, sada na odlasku, ne bi li možda čuo što tišina predvečerja ima za reći.

U jednom kamenu primjećujem obris križa. O da. Vjerujem u Boga. Vjerujem da je sve ovo jedna velika vježba.

Brodska sirena daje znak za polazak. Ali ja čujem tišinu. Donosi mi melodiju Velikog tjedna i riječi iz razlaganja blaženoga Augustina biskupa: “Ne mislite da su zli ljudi za ništa na ovom svijetu! Svaki zao čovjek živi zato da se popravi, ili živi zato da se po njemu dobar čovjek vježba.”

Tješim se ovim riječima i vjerujem da će jednom svi moći vidjeti sve.
I tuđu i svoju sramotu.

Napuštamo ovo mjesto, ali nekako mi se čini da ono ne napušta nas.
Čitam agencijski prospekt o otoku:
“…1950. sagrađen je logor R-5 gdje su kaznu izdržavale žene, političke osuđenice.
Od 1958. na Goli otok počinju stizati kriminalci i tada režim postaje nešto blaži.”

Gledam trag koji brod ostavlja na moru i otok u daljini. Ponavljam u sebi ovu zadnju rečenicu sa prospekta. Ponavljam je u sebi; “…počinju stizati kriminalci i tada režim postaje blaži.”

Prijatelj primjećuje moju odsutnost, dok prolazimo pored otočića Grgur. Pita me: Znaš li ti uopće gdje smo?
Gledam ga i ne odgovaram ništa. A znam točno gdje smo.
Točno smo tamo gdje i zaslužujemo biti…

Riječ autora:

Iznad su ukratko opisani moji putopisni dojmovi nakon nedavnog posjeta Golom otoku kojeg neki zovu “jugoslavenski Alcatraz”, ali on je zapravo nešto potpuno drugačije, nešto gore od samog zatvora na otoku. Nešto puno gore. Nešto puno bliže izrazu “jugoslavenski Auschwitz”.

Susret s nekadašnjim komunističkim logorom bio je još jedno okrutno suočavanje sa hrvatskom mučnom realnošću. To je mjesto na kojem je jugoslavenska komunistička vlast sustavno mučila “neprijatelje naroda”, kako bi ih “preodgojila” i vratila na “Titov put”, na kojeg mnogi nikad nisu stigli, jer nisu izdržali edukaciju pa su umrli. Broj umrlih točno se ne zna, a nitko se baš i ne trudi saznati, jer “to je bilo takvo vrijeme”.
Vlast je usput zarađivala na besplatnoj radnoj snazi, koju je bilo lako pribaviti obzirom da je neprijatelj naroda potencijalno mogao biti svatko.

Uglavnom, tužno stratište sa tisućama ljudskih sudbina nikad ispričanih javnosti, koje sada zjapi tužno zapušteno, devastirano, neorganizirano i beznadno, bez velike namjere da se posjetitelje emotivno pobudi i potrese.
Ni nakon toliko godina Hrvatska nije učinila ništa da ovo okrutno mjesto dostojno i dostojanstveno obilježi, te kao kompleks iskoristi makar u edukativne svrhe. Jer ovo je mjesto na kojem su komunističke vlasti pokazale da nema nikakve razlike između njihovih metoda i onih fašističkih. I da oni koji su ovo radili nikako ne mogu biti antifašisti.

Miki Bratanić, književnik i publicist

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr