”Cijeli civilizirani svijet ovih dana slavi Dan pobjede nad nacifašizmom…Samo je Hrvatskoj nelagodno”, zdvaja iskusni i nagrađivani novinar Jutarnjeg lista Vlado Vurušić. U tekstu spominje proslave u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Nizozemskoj….Zemljama u kojima jedna tiranija nije zamijenjena drugom i dugotrajnijom. Što napraviti kada osloboditelji ne donesu slobodu? Slavili se u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj Dan pobjede identično kao u zapadnim europskim zemljama? Kako danas civilizirana Njemačka dočekuje obljetnicu pada svoje najveće sramote? Pričom o vojniku s oznakom ”173” i ukopom 107 Hitlerovih vojnika. Koliko je pak ubijenih u osvetničkim pohodima u civiliziranim zemljama o kojima Vurušić govori?
Zemlje koje su bile kolaboracionističke, a potom komunističke, danas žive s povijesnim rascjepom, a u Hrvatskoj on i 80 godina od završetka Drugog svjetskog rata izgleda kao sve dublja i dublja provalija. Zato u zemljama poput Hrvatske – u kojoj Vurušić živi, Dan pobjede ne može biti slavljen kao u Ujedinjenom Kraljevstvu ili Francuskoj, također dijelom kolaboracionističkoj.
”Antifašisti” su antifašizam ispraznili od antifašizma
Zapravo, od jakih novinarskih pera očekivala bi zeru više lucidnosti.
Pojam ‘antifašizam’, kojeg uzgred rečeno, ovi pobjednici iz civiliziranih zemalja o kojima Vurušić piše, slabo koriste, toliko je umrljan, toliko je izlizan i plitak da bi se pametni ljudi zapravo trebali ozbiljno stati nad notornom činjenicom da naši ‘antifašisti’ zapravo kaljaju ono što antifašizam je – OTPOR ZLU.
”Antifašizam” bi trebao biti moralna norma, no kada se koristi za legitimizaciju komunističkih zločina onda taj pojam više ne znači ništa. Zapravo, počinje dobivati suprotan predznak.
”Antifašisti” su antifašizam ispraznili od antifašizma.
Prilično žalosno.
U demokratskim zemljama i koje su demokratske puno dulje nego Hrvatska, antifašizam je sinonim za obranu slobode, demokracije, ljudskih prava.
U bivšim komunističkim zemljama pojam ”antifašizam” dijabolično je izvrnut. Pa ono što predstavlja borbu protiv jednog zla, postaje reklama za drugo zlo. Neću reći veće zlo i licitirati brojem žrtava, no u svakom slučaju dugotrajnijeg.
Dan pobjede ne slavi se isto u spomenutoj Francuskoj, Nizozemskoj ili Velikoj Britaniji kao recimo u Poljskoj, Češkoj ili baltičkim zemljama. Te su zemlje raščistile s komunističkom hipotekom i danas jasno govore da su bile žrtve dvaju totalitarizama – nacističkog i komunističkog. Jedna čizma zamijenjena je drugom.
Njemačka neumorno traži svoje mrtve
No, pogledajmo što se baš ovih dana događa u Njemačkoj? Njemačkoj koja je kolijevka nacizma i najgorih mogućih zločina? Njemačkoj priznaje svoju prošlost, no ne zaboravlja mrtve.
>Groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju: Pravobraniteljica godinu dana ignorira apel udruga
U toj i takvoj Njemačkoj, baš negdje oko Dana pobjede svečano je pokopano 107 vojnika Wehrmachta.
Pokopani su dostojanstveno, svečano, bez ideoloških parola.
Njemačka se nije odrekla svojih mrtvih. Nije ih ni uzdigla na pijedestal, ali ih je – pokopala.
Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge, Njemačka komisija za ratne grobove (u nastavku Volksbund) koja djeluje od 1919., danas održava preko 830 ratnih groblja u više od 45 zemalja.
Njihova filozofija je jednostavna i duboko civilizacijska: ”Svi mrtvi imaju pravo na grob. I mir.” Ne glorificiraju Hitlera, ne opravdavaju zločine, ali znaju da je kultura sjećanja nezamisliva bez poštovanja prema mrtvima. Bez obzira na oznaku na uniformi.
O kulturi sjećanja u Njemačkoj piše novinska agencija Associated Press. Prenose i drugi, civilizirani europski mediji.
ABC News tako izvještava o ovom događaju. ”U šumi blizu Berlina svečano su pokopani ostaci 107 poginulih vojnika Wehrmachta. Srednjoškolci su stavili bijele gerbere na male crne ljesove, a njemački vojnici su ih s poštovanjem spustili u svježe iskopani grob dok je vojni orkestar svirao svečanu melodiju.
Stotine mještana i rodbine poginulih promatrale su u tišini, neki brišući suze s obraza, dok su vojnici koji su poginuli u jednoj od posljednjih velikih bitaka Drugog svjetskog rata boreći se za vojsku Adolfa Hitlera dobivali svoje posljednje počivalište”.
Njemačka komisija za ratne grobove navodi da je njihov cilj human: dati dostojanstven pokop svakoj osobi koja je poginula u ratu, bez obzira na ulogu koju je u tom ratu imala.
>Ekstremno lijeva aktivistica s Trnjanskih kresova izgleda poznato? Evo o kome je riječ
”Da ne nestanu u zemlji, bez imena”
”Volksbund ne definira svoju misiju kao odavanje počasti palima, već kao njihovu identifikaciju i osiguravanje da ne nestanu u zemlji, bez imena”, piše ABC.
Volksbund nastavlja svoj rad, pretražujući stara bojišta diljem Europe, sljedeći dojave, pregledavajući vojne karte i popise nestalih. Potrage se provode čak i u zapadnoj Ukrajini, daleko od trenutačnih sukoba. Prema procjenama Volksbunda, više od dva milijuna njemačkih vojnika i dalje se vodi kao nestalo. U posljednjih 30 godina Volksbund je ekshumirao i ponovno pokopao posmrtne ostatke milijun ljudi.
”Ne isključujem mogućnost da među ratnim grobovima imamo i veliki broj ratnih zločinaca. Znamo i da su neki od njih dokazano počinili najteže zločine”, rekao je Dirk Backen, glavni tajnik Volksbunda. ”Ali iza svake mrtve osobe stoji jedna ljudska sudbina – i to je naš glavni fokus”, dodaje.
Nekoliko tjedana prije pokopa u Halbeu kod Berlina, jedna je ekshumacija obavljena i u poljskom gradu Ostrołęka, gdje su djelatnici Volksbunda, zajedno s lokalnim poljskim arheolozima, kopali po starom poljskom groblju.
Sudbina vojnika ”173”
Bavarska televizija pustila je pak veliku reportažu o rasvjetljavanju sudbine vojnika ”173”.
Kroz svjedočanstva povjesničara, arheologa i lokalnih stanovnika, film prikazuje napore da se identificira “vojnik 173” i da mu se vrati dostojanstvo.
Ističe se važnost priznavanja svih žrtava, bez obzira na njihovu političku ili ideološku pripadnost, te potreba za objektivnim pristupom povijesti.
Tako civilizirani svijet, da parafraziram Vurušića, brine za svoje mrtve.
I za kraj još ću navesti samo neke brojke koje bi trebale pokazati zašto Hrvatska ne slavi Dan pobjede kao Ujedinjeno Kraljevstvo, recimo.
Broj ubijenih u procesima ili osvetničkim pohodima nakon sloma nacizma
Broj ubijenih u Njemačkoj nakon sloma nacizma prema najvećim brojkama procjenjuje se na između šest i deset tisuća. Većina se odnosi na pogubljenja u DDR-u pod Sovjetima. U Zapadnoj njemačkoj, brojke su znatno manje. Na Nirnberškim procesima osuđena su 24 najbliža Hitlerova suradnika, od toga njih 12 na smrt.
>Kako su partizani ”oslobađali”; zagrebačke bolnice? Smaknuto je gotovo pet tisuća ranjenika
U Francuskoj je situacija vezana za ono što se tamo zove ‘divlje čišćenje’ bila nešto brutalnija, no ni približna onome što je Hrvatska doživjela nakon ‘oslobođenja.
Računa se da je u Francuskoj oko deset tisuća osoba ubijeno bez suđenja. Od oko 1500 izrečenih smrtnih kazni, nije ih provedena većina.
U Norveškoj je pogubljen Vidkun Quisling, vođa marionetske nacističke vlade. 500 tisuća ljudi bilo je pod istragom.
U Nizozemskoj su kolaboracionistima dosuđen 153 smrtne kazne, izvršeno ih je 43.
U Belgiji je procesuirano više od 70 tisuća suradnika nacista. Nakon suđenja pogubljeno ih je 250.
Osvetnički pohod u Hrvatskoj odnio je barem stotinu tisuća života.
Treba li išta dodati?
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.