Za mene nema ljepšeg mjesta na svijetu od juga Hrvatske.
Negdje iza granice sa Neumom završava autoput.
Nema nabildanih kućerina gdje susjed susjedu u tanjur gleda,
a fasade vrište u tropskim bojama.
Vole naši imitirati trope.
Zažbukaju kamen i udri po paleti.
Od žablje zelene do ciklame.
Neka se vidi iz satelita kakvu je brajo kućerinu sazidao.
I nabio 20 apartmana.
Nema veze što se septička izlijeva u more pred kućom.
Ako može zazidati susjedu pogled, odma diže još jedan kat.
Takoc.
Nešt ti meni gledat isto što i ja.
Nema toga.
Poslije Neuma počinje druga priča.
Pitoma sela starih i novih kamenih kuća.
Istih onakvih kakve su bile prije nego su ih istočni susjedi zapalili.
Četnici dakako.
Oni koji smiju i danas kokarde furati jer nema zakona da ih zabrani.
To je u duhu stabilnosti,
za one koji ne znaju.
Danas su svi u Gradu.
I jako puno vojske.
Sve mladost. Slavi se 25 godina oslobađanja
juga Hrvatske.
Razvili zastave, koračaju prema groblju.
Obići one kojih više nema.
A bili su isto tako mladi.
Sa nekih portala likovi koji su htjeli da migovi padnu na Čavoglave, vrište na vojsku.
Ne bi da dečeci idu u pričuvu.
Sve zvučna imena birtijaških pokreta otpora. Radničke fronte koja ne znaju što je to rad.
Indexa koji fakultet nisu vidjeli.
Seljačkih stranaka koji nikada nisu bili na selu.
Pa onda uspavane ljepotice i prinčevi koji još misle da žive u Jugi.
Cijela armija depiliranih u tajice stisnutih fajtera.
Oni bi da ne moraju.
Oni bi da se Dubrovnik odcijepi.
I Istra.
I da se svi osim njih odsele.
Da igralište ostane prazno puno klackalica i zvečki.
A Veliki Brat da
trajno napaja njihov valov
svježim spjerinama.
Da je blato ugodno hladno dok u njemu preživaju.
Mrmljaju nešto da vojska plaši turiste.
Volim ovaj Jug jer je krvario kao i moja Slavonija.
A sinovi iz cijele zemlje u njemu ostaviše
tko mladost i zdravlje, tko život.
I zato me trnci prođu kada vidim njihove sinove kako razvijaju zastavu.
Tek da pošalju znak.
Jedno srce, jedan narod, jedan stijeg.
Dok polako udara bura i sjaji se kamen na Stradunu… polako se spušta noć
A kamen pamti stoljeća.
Iz njega gledaju i Dživo i Marin i lica momaka kojih više nema.
I zvuk njihovih čizama miješa se sa koracima današnje mladosti.
Pred svetim Vlahom čuje se pjesma.
Moja Domovina…
Čuvaju me ruke anđela i…
Ništa mi neće ovaj dan pokvarit…
