Gotovac (SDP) želi ulicu Aleksandre Zec: Što je s preko 400 hrvatske djece stradale u Domovinskom ratu?

Foto: snimka zaslona; fotomontaža: narod.hr

Novoizabrani predsjednik zagrebačkog SDP-a Viktor Gotovac u prvom intervjuu nakon izborne pobjede rekao je da će se boriti za vraćanje trga maršala Tita u Zagrebu, a spomenuo je da bi jednu zagrebačku ulicu imenovao po Aleksandri Zec.

Riječ je o djevojčici čiji je otac bio Srbin, a koja je za vrijeme Domovinskog rata, 1991., ubijena u Zagrebu zajedno sa svojom majkom i ocem.

Tragična smrt djevojčice Aleksandre Zec i njezine obitelji česta je tema u medijima, no ne kako bi se rasvijetlila njezina sudbina, već se tom temom često manipulira te se koristi u političke svrhe. Tako mnogi hrvatsku državu i hrvatsku policiju pokušavaju prikazati odgovornom za ovaj surovi zločin te relativizirati krivnju za Domovinski rat. Umjesto jasne definicije rata kao velikosrpske agresije na Hrvatsku, oni nastoje stranu koja se branila prikazati kao onu koja je bila vođena zločinačkom politikom.

S istim ciljem u medijima se gotovo i ne spominje na stotine hrvatske djece koje su agresorske snage ubile ili ranile u Domovinskom ratu. Prema procjenama, agresor je u ratu ubio preko 400 djece. Piše li se dovoljno o dvanaestogodišnjoj Ivani Vujić, prvom djetetu poginulom u Domovinskom ratu, koju je granata JNA usmrtila u Osijeku, a njezinu majku ostavila s doživotnim invaliditetom? Koliko se često spominje sudbina djece iz Slavonskog Broda, gdje je ubijen gotovo cijeli jedan razred?

“Mala Aleksandra Zec nije žrtva Domovinskog rata, nego privatnog obračuna i ne može se Domovinski rat “prljati” tim slučajem”,. za Narod.hr predsjednik riječke Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Mile Biondić.

Žrtva privatnog obračuna

Biondić je o tom slučaju progovorio još 2014. u vrijeme kad je kazališni redatelj Oliver Frljić u Rijeci namjeravao postaviti predstavu “Aleksandra Zec”.

Kako nam je objasnio Biondić:

“Ono na što smo mi kao Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata željeli skrenuti pozornost je da je nama doslovno svakog djeteta žao, svake žrtve u Domovinskom ratu, ali smatramo da mala Aleksandra Zec nije žrtva Domovinskoga rata”, istaknuo je Biondić.

Tragedija obitelji Zec se uvijek prikazuje kao smrt srpske obitelji koju su likvidirali pripadnici pričuvnog sastava MUP-a, a Biondić smatra da je riječ o privatnom obračunu i osveti zbog nerašćišćenih financijskih odnosa jednoga od policajaca Muniba Suljića i oca obitelji Zec.

“Postrojba u koju je bio mobiliziran Munib Suljić nije imala nikakvu zonu odgovornosti na tom dijelu grada Zagreba, ona dakle nije bila vojno angažirana. Ovdje se može jedino govoriti o privatnom obračunu Muniba Suljića i Mihaela Zeca i osveti”, rekao je Biondić.

Biondić je istaknuo da svojom predstavom “Aleksandra Zec” redatelj Oliver Frljić nastoji kriminalizirati Domovinski rat i iskrivljavati povijest.

“On želi jednu svetu, časnu pobjedu i jedan trenutak stvaranja ove Domovine pretvoriti u zločin”, izjavio je Biondić.

Pogibija djece od strane tzv. JNA

Biondić se zapitao zašto se ne govori i o jednom drugom događaju pogibiji riječkog djeteta Kristinka Mrle, kojega je ubila JNA.

“Mi smo htjeli ukazati na pogibiju riječkog djeteta Kristinka Mrle izvan vojarne, a zna se da je zapovijed o miniranju na tom području izdao Marijan Čad protiv kojega sam ja vodio privatan postupak radi tog zlodjela”, istaknuo je Biondić i upitao zašto Državno odvjetništvo Republike Hrvatske šuti o tome djelu.

“Grad Rijeka je trebala napraviti barem minimum i to mjesto obilježiti nekom spomen pločom. Mi ne kažemo da malena Aleksandra nije žrtva i da je osoba koja je to počinila ispravna nego kažemo da ona nije žrtva Domovinskoga rata i ne može se Domovinski rat “prljati s time”, dodao je Biondić.

Biondić je rekao i kako smatra suludim žalbu dviju preživjelih osoba iz obitelji Zec koje su  obeštećene od strane hrvatske države.

“Navodno su i dvije osobe iz obitelji Zec, koje danas ne žive na području Republike Hrvatske, od strane hrvatske države obeštećene zbog tužbe koju su vodile protiv države, što je suludo jer se ne može govoriti da je to učinio hrvatski vojnik u ime hrvatske države, on je to napravio u ime sebe”, istaknuo je Biondić.

Ubijeni dok su se igrali

Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna. Verica je bila vršnjakinja Aleksandre Zec i jednako kao i Aleksandra samo djevojčica, ni po čemu drukčija od ostale djece. Obje su ubijene tijekom rata u Hrvatskoj.

Kao što se ne zna niti za ime petogodišnjeg Gorana Čengića ubijenog u Erveniku kod Šibenika, dvogodišnjeg Jurić Tomislava ubijenog u Kostrićima u Sisačko-moslavačkoj županiji i njegovog tek dvije godine starijeg brata Darija. Ne zna se u javnosti ime niti jednog od čak 27-ero nevine dječice ubijene u Slavonskom Brodu dok su se igrali u parkovima grada.

Ne samo da se ne zna niti jedno ime niti jednog drugog djeteta, već se sudbinom preko 400 ubijene djece u Domovinskom ratu nije ozbiljno pozabavila niti jedna institucija vlade, niti jedan državni medij, niti jedan privatni medij, niti jedna nevladina udruga, niti jedna institucija koja se bavi žrtvama rata.

Ubijena djeca u ratu ostala su tabu tema i svedena su na jedno jedino ime. Zašto?

Bez sudskog epiloga

Pokolj u Širokoj Kuli u Lici je ratni zločin kojeg su počinili domaći lički Srbi (pripadnici četničkih formacija i milicije tzv. “SAO Krajine”) nad Hrvatima iz tog sela, u svrhu etničkog čišćenja tog kraja od hrvatskog stanovništva. Najveći dio pokolja zbio se 13. listopada 1991., kada su pobunjeni Srbi ubili 8 Hrvata, a pokolj se nastavio i idućih dana, kada su ubili još 32 osobe. Među njima je i djevojčica Verica Nikšić od 13 godina i još jedan malodobni Hrvat muškog spola, te cijela peteročlana obitelj Rakić.

Ubijeno je i mnoštvo staraca.

Pokolj u Širokoj Kuli nikada nije dobio epilog na sudu. Hrvatska javnost to ne zna, ali samo u Širokoj Kuli, Urijama, Ostrvici i Ličkom Osiku ubijeno je više od 180 Hrvata.

Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mainstream medijima mogli ste godinama čitati samo o Aleksandri Zec koja je jednako kao i Verica bila djevojčica, ni po čemu drukčija od Verice. No ipak s malom razlikom: Aleksandri je tata Srbin, a Verici Hrvat, – vrijedi li zbog toga nekim političarima i udrugama za ljudska prava Aleksandra mnogo više?

No, zar elementarni ljudski moral ne nalaže da je svaka žrtva jednostavno uvijek i prvo žrtva bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili spol, a osobito ako se radi o nevinom ubijenom djetetu?

Poginula djeca u Slavonskom Brodu

Čak 42 mališana koja su poginula još nisu krenula ni u osnovnu školu.

Tijekom napada na Slavonski Brod od 1. rujna 1991. do 7. listopada 1992. palo je: 130 teških bombi („krmača“), 14 raketa („zemlja-zemlja“), luna, 11651 granata (među koje nisu ubrojene neeksplodirane, ili one o kojima nije javljeno sa terena). Oglašeno je 1500 opasnosti (1024 opće opasnosti i 226 zračne opasnosti).

Analizirajući strukturu poginulih civila bilo je 31 dijete (19 muške i 12 ženske djece) te 116 odraslih osoba (74 muških i 42 ženske osobe). Ukupno je poginulo 881 osoba (vojne i civilne žrtve) , od čega 748 muških te 57 ženskih osoba.

Djeca su i u ostalim dijelovima Republike Hrvatske bili žrtve agresora. Ukupno je u RH ranjeno 1044 djece, od čega je 188 imalo za posljedicu različiti stupanj tjelesne invalidnosti (56 sa vrlo teškom invalidnosti, 92 sa teškom invalidnosti, 40 sa umjereno teškom tjelesnom invalidnosti). Rezultat srpske agresije imao je tragične posljedice pa je tako u RH registrirano: 6.605 smrtno stradalih civila, 9.500 ranjenih civila, 74 djece smrtno stradalo od mina, 404 poginule djece, 1044 ranjene djece, 131 dijete izgubilo oba roditelja,  4455 djece izgubilo je jednog roditelja u ratu, 185.000 djece bilo je prisiljeno otići u izbjeglištvo.

Strašne slike zločina srpske vojske nad djecom i civilima u Slavonskom Brodu:

 

Ranjena djeca u osječkoj bolnici

Zločinačka agresorska JNA i četnici djecu su ubijali u bombardiranju gradova Dubrovnika, Zadra, Osijeka, Vukovara i drugdje.

U Osijeku je pala prva dječja žrtva Domovinskog rata, već spomenuta 12-godišnja Ivana Vujić koja je ubijena 3. rujna 1991.

Podatke o ranjenoj djeci u Domovinskom ratu koja su liječena u osječkoj bolnici od 1991. do 1995. iznijeli su Ivan Miškulin, Želimir Orkić i Maja Miškulin na znanstvenom skupu u organizaciji Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Osijeku, a koji su objavljeni u zborniku radova »Domovinski rat, njegove gospodarske, demografske i socijalne posljedice i perspektive na području hrvatskoga istoka«, knjiga 51, 2016. godine.

Autori su analizirali medicinsku dokumentaciju djece u dobi do 17 godina iz arhivske građe Klinike za kirurgiju osječke bolnice od 1991. do 1995. godine. U toj su bolnici tijekom rata obrađena i/ili zbrinuta ukupno 5694 ranjenika. Od 140 evidentirane djece koja su zbrinjavana u osječkoj bolnici 28 ih je smrtno stradalo, a 112 ambulantno ili bolnički zbrinjavano. U radu je među ostalim navedeno: »Dob ranjenih i smrtno stradalih kretala se u rasponu od 2 do 17 godina. Prema spolu među svim je ranjenim i smrtno stradalim bilo 32,1 % djevojčica i 67,9 % dječaka.

Za ubijenu djecu nitko od zločinaca nije odgovarao

Od sve smrtno stradale djece 27 su bili civili, a jedno je dijete bilo maloljetni hrvatski branitelj. Slijedom analize smrtno stradale djece prema načinu ranjavanja odnosno prema vrsti ozljede utvrđeno je da je 50 % (14/28) smrtno stradale djece letalno završilo uslijed ustrijelne ozljede, nakon čega su po brojnosti slijedile eksplozivne ozljede (35,7 %; 10/28).« Najveća učestalost stradanja djece, navode autori, bila je od kolovoza 1991. godine do kolovoza 1992. godine, pri čemu je najveći broj ranjene i poginule djece bio u listopadu 1991. godine (34 djece, od čega ih je petero smrtno stradalo).

Sve te traume ranjena djeca, danas odrasli ljudi, nose kroz svoj život, no dodatno ih traumatizira nepoštivanje civilne žrtve rata te nesankcioniranje krivaca.

»Nitko za zločine ne odgovara. Nakon toliko godina koje su prošle vjerojatno i ne će, a to je ono što dodatno donosi gorčinu«, ističe Ružica Bisaha, predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Osječko-baranjske županije.

Svaki život ima jednaku vrijednost

Svakome je jasno da svaki život ima jednaku vrijednost i da nitko ne smije biti ubijen. Apostrofiranje i isticanje imena samo jednog ubijenog djeteta, Aleksandre Zec, u odnosu na drugu jednako tako ubijenu djecu s imenom i prezimenom, imalo je i političke konotacije i  namjere – namjere relativiziranja krivnje za rat.

Svako dijete ima svoje ime

Svako dijete ima svoje ime: Verica, Aleksandra, Goran, Tomislav i svako dijete je jedan nevini biser i suza u Božjim očima. Tako treba biti i u čovječjim očima, usprkos pokušajima da se žrtva nekih prešućuje, a žrtva drugih instrumentalizira za vlastite ciljeve.

Svako ubijeno dijete je jedan život, jedna gorka sudbina i jedno jedincato ime pod nebom. Zato se svako, baš svako, nevino dijete – žrtva rata – mora znati po imenu. Bez ideologije, politikantstva, niskih pobuda i strasti, političkih bodova ili skrivenih namjera.

Jer se radi o nevinoj dječici, sličnoj onoj iz Svetog Pisma čija je krv prolivena u vrijeme Isusovog rođenja.

 

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.