Hitrec: Hrvati primitivci i Hrvati intelektualci

Gospe moja, kakve su to vrućine bile, mozak mi se rastopio kao maslac na tavi, kretao sam se kao zombi u subotu kada sam zbog nekoga posla morao u Zagreb, toliko blesav od topline užarenog asfalta da sam gotovo skrenuo i pitao ljude gdje se mogu učlaniti u sektu Možemo. Srećom, nitko nije znao. U stvari, nikoga na ulicama i nije bilo, osim azijskih turista pod bijelim suncobranima. I jedna bakica ispred Kolodvora, s pogledom na Umjetnički paviljon odjeven u boje argentinske reprezentacije. Bakica sjela na klupicu ispod skromne krošnjice stabla i – prodaje suncokrete. Kadli, idu dva policajca , dolaze do bakice, legitimiraju ju, bakica nešto tiho govori, ali zakon je zakon, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

Dok čekam tramvaj, a tramvaja naravo nema kada kiši ili kada je nesnosno vruće, vidim da strogo policajno djelovanje dugo traje, ipak je riječ o teškom prekršaju ili čak kaznenom djelu. A Zagreb je siguran grad.

Teško je bilo i suncokretima, koji se nastoje okrenuti od sunca, ali im ne uspijeva, jedva su čekali da budu pobrani hladnim strojevima, pa i grožđe koje se nekada davno bralo svršetkom rujna, a Bože moj, sve je postalo blesavo rekoše i rode koje su već prije Gospe odletjele u Afriku, jer im je rečeno da je ondje ipak manje vruće, a vratit će se u Hrvatsku kada dođe zima, to jest ono što se još i dalje tako s nepravom zove. S rodama iz Hrvatske nije odletjela rodna ideologija, nećka se, ali i njoj klima sve manje odgovara.

Cirkus

Vrućine, užas jedan. Ljudi nervozni, i pješaci i vozači, tučnjave sve češće, eto u Bjelovaru tuku se Romi s Ciganima, zrak pun elektriciteta, palim cigaretu na haubi automobila, pećnicu ne palim, jedem iznad sudopera. Ptice utihnule, ne čujem ni žabe kao obično u ovo doba godine, ribe plivaju leđno, u hrvatsko more ulaze čudne ribe, migranti iz tko zna kojih oceana. Umiru dagnje. More zagrijano kao nikada, čak je i Srbija prestala maštati o toplom moru, dolaze tu kod nas Srbijanci turisti i vraćaju se kući s tužnim pričama o vrućem moru, ma kog će nam vraga, vele oni svojim četnicima. Dobro je.

Jest, klima se mijenja, normalno, na tom svijetu stalna samo mijena jest, reče pjesnik, pa treba mijenjati i navike – za desetljeće ili dva Europljani više ne će u kolonama osvajati Dalmaciju, nego ljetovati na Islandu gdje će topline biti podnošljive, a more hladnije, osvježavajuće. Oh, kako mi je žao Islanda, kada ondje krene apartmanizacija, betonizacija, gužve, cika, vika i buka… a dotle ćemo mi, makar u teškoj vrućini, ipak biti mirniji, ne će Hrvatska ljeti biti mala zemlja za veliku buku, zrak će se oporaviti od milijuna ispušnih automobila, a more od silnih uriniranja.

>Hitrec: HOS i (kamuflirani) KOS u Imotskom

Ima još novosti – u Samobor došao cirkus, razapeo šator, ali mu gradski oci i majke zabranili predstave, jer nastupaju dresirane životinje. A Mak i Tor već kupili ulaznice, jedva dočekali, i sada se vuku po kući, razočarani. „Čujte vi, nedresirane i nesocijalizirane životinje“, kažem im ja, „ne znate kakve muke moraju podnositi cirkuske životinje da nauče trikove. To vam ide s korbačem i palicom, i to ne vaspitnom nego strujnom, lako vama kada vas još nitko nije dotaknuo ni prstom, a nekmoli bičem,razmažena bagro. Samo jedete, čitate novine i gledate televiziju.“ „Ali ovi u cirkusu su artisti“, kaže Mak, „umjetnici su to. A umjetnici uvijek moraju malo patiti, bez toga nema umjetnosti. Pa ti se, gazda, uvijek žališ da moraš pisati, bez obzira što je ta tvoja pisanija obično smeće.“

I tako, postale životinje drske, ali im opraštam jer je vruće i naravno da su zlovoljne. Prijetim im ipak da ću ih povesti na more, u splitsku trajektnu luku ili na slične destinacije, a oni me mole da to ne činim, da ih poštedim. „Dobro, ali nemojte me vrijeđati. Ja ne volim pisati jer nisam skriboman, a zašto ipak pišem nemam pojma. To je neki poremećaj. U glavi, da.“

Cirkus je, znači, na ledu. Nadam se, ipak, da cirkuske životinje dobivaju vodu i hranu. Voda je sve. Zato su ljudi u mnogim južnim naseljima dične nam domovine s velikom radošću dočekali vijest da je na Marsu nađena voda, pa će valjda stići i do njih, makar u cisternama.

Nadbiskup Kutleša

A vode su bili željni, i dobili ju, vjernici koji su u prošlom tjednu, tisuće i desetci tisuća njih, došli u marijanska svetišta od Aljmaša do Sinja, mnogi i pješke. Eto to je vjera i ufanje u Veliku Majku kojoj povjeravaju svoje tuge i jade, u nadi da će ih zagovorom spasiti barem od većih, tragičnih patnja, a s manjima se i sami mogu nositi. Nego, čak i na moje iznenađenje, taj toplinski val, odnosno val topline prema Gospi tako snažan i ukorijenjen u hrvatskom narodu, izazvao je neobičan bijes stanovitih medijskih djelatnika i mnoge od njih vratio u sretno doba boljševizma i humanizma općenito. Gnjevu je bio povod intervju zagrebačkoga nadbiskupa Dražena. Intervju je pakosno analizirao poslenik T. u dnevnim novinama, a sve pod dramatičnim naslovom „Klerikalna kontrarevolucija Dražena Kutleše“.

Opa! Ma smrznuo sam se. Već sam vidio kako Kutlešu voze u Lepoglavu, ne prati ga Manolić, netko drugi valjda. Čitamo onda Tor, Mak i ja tu poslenikovu „provjeru činjenica“ i pokušavamo otkriti kontrarevolucionarne namjere, odnosno prvo se pitamo o kojoj je revoluciji riječ, da bismo znali kontra čega je kontrarevolucija. Nikako se ne možemo dosjetiti, iako Mak spominje Franju. „Dovraga“, velim ja, „taj je T. postao otrovan, valjda zbog vrućine. Da se zaustavio samo na Draženu, hajde de, Kutleša je živ i zdrav, pa se može sam braniti. Ako se uopće treba braniti. Ali je taj novinar T. u svom trkeljanju prevršio mjeru onoga trenutka kada je u maniri Jakova Blaževića dohvatio ni manje ni više nego Stepinca.

>Hitrec: Hrvatska se uvijek izdiže iz pepela i svakovrsnih razaranja

Daklem, u ovih zadnjih trideset i pet godina ili i više, proučeno je sve što se proučiti moglo u svezi s Alojzijem, napisane knjige, svjedočanstva, pa se korak po korak ono početno „zločinac“ pretvorilo u upitno „svetac ili zločinac“, sve dok papa Ivan Pavao II. nije presjekao dvojbe i potvore, te u Mariji Bistrici podignuo Stepinca na oltar, blaženoga Alojzija. U marijanskom svetištu, znači, i hrvatski se narod silno uzradovao.

A eto sada novinar T. spominje upravo Mariju Bistricu i Stepinčev govor u njoj godine Gospodnje 1944. Kada je Alojzije rekao o komunizmu što je reći trebalo. Eh, to je neukom novinaru T. jako zanimljivo, pa kako 1944. protiv komunizma, dok „u zemlji vlada zločinački ustaški režim koji se ogriješio o sve zapovjedi Božje“. Tu novinar zastaje, jer zna da je Alojzije prije te 1944. i te kako grmio protiv svih zala koje je vidio i osjetio, protiv rasizma itd., ne navodi novinar Stepinčeve riječi koje se nitko u Europi u tom trenutku ne bi usudio reći, tek nastavlja da Stepinac nije ništa n a p r a v i o. Nego je bio i ostao mračan i mutan, ograničen, pa „ne može biti dio identiteta bilo koje osobe koja slobodno koristi um“.

Propovijed bl. Stepinca

Velim, tako zastrašujući napad na osobu i djelovanje (da i djelovanje, a ne samo govorenje, vidi Marka Danona) nadbiskupa Stepinca, nije zabilježen u zadnjih trideset i pet godina. Iz koje ispostave OZNE je izmilio novinar T., doista se ne mogu dosjetiti, ali tekst koji nam godine Gospodnje 2024. podastire, prepisan je iz optužnice 1946., ako se ne varam. Znači, plagijat.

Nego, vratimo se u tu 1944. kada je „usred NDH“ Alojzije propovijedao protiv komunizma. Oksimoronski? Je li taj komunizam i jesu li njegove metode bile tako daleko od Zagreba ili Marije Bistrice? Nisu. Za ilustraciju: istoga dana kada je T. objavio svoju filipiku, u istim (?) dnevnim novinama (ne mogu se zakleti, čitam sve), pojavljuje se članak pod naslovom „Mitovi o Goranima“. Mladi povjesničar Wollfy Krašić (Krašić!) rodom iz Mrkoplja dokazuje da su od 206 u ratu ubijenih ljudi u Mrkoplju i okolo njega gotovo sve njih pobili – komunisti.

Zajedno sa svećenikom kapelanom Stjepanom Horžićem, uhićenim 1944. smaknutim godinu potom. Pa što je tu čudno? Pobili ih „usred NDH“, na čuđenje novinara T. koji samo znade da je to bio „teritorij NDH“. I, na kraju krajeva, sve se to dogodilo 1944. godine, za koju se hvata T. Je li Stepinac znao za taj „slučaj“?

>Hitrec: Europa je odavno odbacila kršćanstvo

Ako i nije, znao je za mnoge druge na „teritoriju NDH“, a sigurno je znao tko je pobio njegove Krašićane 1943. Da. Pa kada je zbrojio dva i dva, a znajući za sve ljepote komunizma od Rusije nadalje, za teoriju i praksu, čemu začudnost nad njegovim govorom u Mariji Bistrici 1944., kada je predosjetio da će jedan totalitarni režim koji nije podržavao , biti zamijenjen drugim, nadolazećim, za hrvatski narod kobnim, i da se taj drugi već realizira na mnogim „područjima NDH“. (Uzgred, kada je bila riječ o Goranima: najveći pjesnik među njima također je ubijen. Nisu partizani, ali oni su ga ostavili samoga u nekoj pustoši, gdje su ga zaklali četnici, a ti su isti četnici, preodjeveni u partizane i u sklopu jugovojske divljali po Hrvatskoj, Sloveniji i drugdje 1945., i nadalje, osobito devedesetih.

Tko je osnovao Mudroslovni fakultet

Pustimo novinara T. da se koprca u (namjernom) neznanju. Bilo je predvidivo da će „nastavno na T.-a“ iskočiti i moj ljubimac Gege, što je i učinio. No njemu se ne može zamjeriti. Taj propagira ateizam i protuhrvatstvo cijele godine, pa je prirodno da to čini u u tjednu Velike Gospe. No čak ni taj ispljuvak nije otišao u blasfemiju svoga kolege T. koji se rukama i nogama brani od pomisli da pripada „marijanskom narodu“, što je za njega valjda uvrjedljiv napad na slobodan um.

A hrvatski narod jest marijanski, katolički narod, i bio je marijanski daleko prije no što je uznesenje Marijino postalo dogmom, tisuću godina prije, kada je pod Kninom u crkvi sv. Marije pokopan knez Branimir, čije su kosti i ostatke odjeće maljevima razbili pravoslavci početkom 20. stoljeća. Jer ničega hrvatskog nije smjelo biti na „njihovoj“ zemlji. A nije da i njima Majka Božja nije zapisana u vjeri kršćanskoj, ali… (Uzgred: najviši kip Bogorodice ne nalazi se u katoličkoj zemlji, nego u pravoslavnoj – u Bugarskoj.)

Zaključno o ovoj temi: oba navedena novinara i još mnogi koje smo prisiljeni čitati (jesmo li, nismo) rodom su Hrvati. Ako ih pitate, priznat će, uz stidljiv osmijeh. Ako ih dalje ispitujete, reći će – da, mi jesmo Hrvati, ali nismo praktični Hrvati. I nismo „pravi Hrvati“, jer su pravi Hrvati primitivci, a mi smo intelektualci. Ne damo Filozofski fakultet priglupom, neobrazovanom narodu, ne damo ga utjecaju Crkve. Što Crkva ima s tim? A što, mislim ja, a tko je osnovao Mudroslovni fakultet u Zagrebu, mudraci?

Prema rujnu

I tako idemo polako prema rujnu, ali da vruće ljeto nije gotovo svjedoči napis gospođe Mirjane Kasapović, već poznate po raskrinkavanju postjugoslavena. Novi napis, koji je do mene stigao posredstvom dobrih ljudi, a ne znam zapravo gdje je objavljen, govori o djelatnicima Novosti, viktorijancima i njihovoj političkoj patologiji. Gđa Kasapović je znanstvenica, njezin izričaj ide u širinu i dubinu više nego naš koji o istome isto pišemo, ali onako iz ruke, ležerno.

Mirjana Kasapović hladno i točno, ma baš profesorski i majstorski raskrinkava medijske udave iz radionice Viktora Ivančića, koji se hrane izmišljenom „ustašijom“, a prilično ozbiljno upozorava da se treba zamisliti nad izjavama poput Porfirijeve da „srpska perspektiva ne isključuje mijenjanje državnih granica u budućnosti“ ili (i) Pupovčeve o mogućim „ratovima koji će biti gori od onih devedesetih“. Te su izjave došle i do javnosti, ali suzdržano, kratko i bez komentara onih koji bi ih istoga trena komentirati trebali, i ne samo komentirati.

Elem, glede Porfirija koji se u Zagrebu ponašao kao nevina djevojčica, a dočim je u Beogradu zasjeo na povišeno mjesto pokazao lice uličnog nasilnika (vidi Crnu Goru, ali ne samo nju): ono što je doista novo, za nas koji, kako rekoh, površno pratimo stvari, jest popis imena iz kruga oko Porfirija, kada je djevojčica djelovala u Zagrebu. Hladno i bez zadrške, Mirjana navodi imena i prezimena porfirijanaca: Vlatko Silobrčić, Ivo Josipović, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Hrvoje Klasić, Dražen Lalić, novinari Pilsel i Pofuk, te neki „katolički teolozi“ i jedan barunski isusovac. U podtekstu se gđa Mirjana pita jesu li ti perićevci bili samo neuki i naivni. Ma ja sam doista iznenađen, ma tko bi to očekivao, ma ljudi je li moguće.

Ruta

O kulturnoj, takozvanoj, sceni da ne pričamo. Jedna od njih odvija se na Brijunima, već „tradicionalna“, potpomognuta iz raznih izvora, pa i iz hrvatskoga proračuna, nadam se i srpskih. Da ne ostane samo na više-manje diletantskim predstavama brijunskoga teatra, dosjetilo se ondje da bi bilo dobro osnovati jugoslavenski festival nazvan Ruta. Pa će ondje gostovati, čitam, kazališta i pozorišta iz svih jugoslavenskih republika, a možda i jedne pokrajine, samo ne Kosova. Nitko drugi. Tako dobivamo postjugoslavenski, odnosni jugoslavenski kazališni festival, koji će rasti, uz pomoć sponzora i medijskih udava, te i on postati tradicionalnim. Ruta po kojoj će se kretati jest „ zajednički jezik“.

Cilj: na konjima „kulture“ dojahati jednoga dana do izgubljenoga raja, to jest zajedničke države. Koju će nekulturni na kraju realizirati zajedničkim prognozama Porfirija i Pupovca, uz nešto malo rata i ubijanja. Glede zajedničkoga jezika, još jesan blesavi naslov u tiskovinama, nad napisom jednoga od navedenih porfirijanaca. Naslov kaže doslovce: „Otišao veliki srpski lingvist svjetskoga glasa, zagovornik zajedničkoga jezika, ali i prava hrvatskog kao manjinskog u Srbiji“. Zašto blesavo? Blagopokojni lingvist Bugarski, znači, zagovornik zajedničkog, bori se za hrvatski jezik. Teško je shvatiti. Nikako. Pokušao sam, ali odustao, toliko mi je mozak proključao da sam i ja skoro umro.

Zaključno

Tako je to. Samo da dovršim priču o bakici i suncokretu. Kada se vraćam do Kolodvora, nakon nekoliko sati, bakica i dalje sjedi. Policajaca više nema. Bakica djeluje tužno, nije prodala suncokrete. Ali sjedi i dalje. Možda je umrla na toj vrućini, ne znam. Mislim da nije. Za razliku od mnogih kojima je ovo ljeto bilo posljednje, ne samo Delonu.

Tko će nabrojiti sve nezgode, nesreće, požare i istinske tragedije koje su utkane u ovo traumatično ljeto? Nesreća na Viru samo je vrh prometne sante, a užas trajekta Lastovo i smrt moranara pod tonama željeza podsjetila me je, ne znam zašto, na kornatsku tragediju naših vatrogasaca. To jest znam zašto: zato jer ima nesreća koje se mogu dogoditi i tu se ništa ne može, ali ima i ovih poput trajektnih i kornatskih koje se nisu smjele dogoditi.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.