Hitrec: Iz šume u Lisinski, u slavu partizana

Vrijeme je svršetkom prošloga tjedna popilo nekoliko pilula za smirenje, nakon što je radnim danima imalo dvije ili tri epizode vrlo neugodne, osobito na sjeveru Hrvatske, a onda u nedjelju navečer opet poludjelo. Dolaze vrućine, po svim prognozama bit će nepodnošljive, na Svjetskom u nogometu već i jesu, navodno se živa penje do trideset i pet, a Luka preko četrdeset. Priča se da će u drugom poluvremenu protiv Engleske Luku zamijeniti novi igrač Ivan Malković, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

Ništa na ovom svijetu nije važnije od nogometa

I opet se pokazuje da ništa na ovom svijetu nije važnije od nogometa, te je uvrjeda kada ga se naziva najvažnijom sporednom stvari. Kleveta, utuživa. U doba velikoga spektakla zastaje dah, zastaje normalan životni ritam, prilagođava se radno vrijeme, povećava obiteljsko nasilje, ali ima i dobrih strana – amalgamiranje nacije, odnosno nacija, negdje više, negdje manje, u Hrvata svakako više, jer ih ništa ne može tako ujediniti kao odanost hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, a vrlo je malen broj onih koji joj žele neuspjeh, znamo tko su – ako Dalić i naši igrači ne osvoje jednu od medalja, krtice će izaći na površinu i trijumfirati.

A ako ne prođemo ni skupinu, eto karikature na naslovnoj stranici znanih nam protuhrvatskih novina, koje donose novosti. A ima i drugih Novosti, poput onih koje na naslovnici prikazuju Tomu Medveda, hrvatskoga ratnog junaka, kao lažljivca. Eto nama radosne zlorabe slobode tiska, za koju sam i ja zaslužan, kao suator prvoga Zakona o informiranju nakon dugoga razdoblja komunističke represije.

Kad je bal nek je bal

Mak i ja smo zaljubljeni u dobar nogomet, Tor nešto manje, a mlada Luna, koja je živjela na ilegalnom odlagalištu otpada i tek sada dolazi k sebi, nema pojma o toj umjetnosti, makar trči brže od najbržega nogometaša, na televizor laje, ali polako uči, gleda kvizove i već može odgovoriti na pitanja za 300 eura. Čak ni riječ književnost ne izgovara naglaskom na prvom slogu, nego kako treba. U pisanom, jezičnom dijelu nacionalnoga ispita dobila bi solidnu ocjenu, svakako se ne bi našla među onim đacima koji su osvojili nula bodova.

>Hitrec: Umjesto kruha i igara, narodu darovan grah

No pustimo đake, školska je godina završila i sada su nekoliko mjeseci slobodni mali ljudi, sve dok najesen opet ne upadnu u žrvanj obrazovnoga sustava, izgubljeni u svijetu bez mobitela. Viđao sam ih u Zagrebu, dolaze na ekskurzije, lijepa, pametna djeca, radoznala. U Zagreb idem rijetko, kao što znate, ako baš moram. Divim se svemu, kao i đaci iz tzv. provincije. Razgledavam. A što da drugo radim, kada sjedim u prometu, a promet ne prometuje, žalosna zbg. vlast uz to tako inteligentno raspoređuje silne radove po ulicama da stvara i veće gužve od „normalnih“, čestitam.

Lijep primjer: nekoliko stotina metara od sablasnoga Vjesnikova nebodera, koji se ne da, bravo – radovi na nadvožnjaku kod Kazališta Trešnja. Hajdmo biti glupi, a glup i gluplji još su prionuli radovima kod Trešnjevačkoga placa i novoj deregulaciji, kad je bal nek je bal. Ali sve je to ništa prema pokretnim (nepokretnim) stubama, koje vode u pothodnik ispod Kolodvora.

Opet se sve zakompliciralo zbog Trumpa i svojte

Vi ste, poštovani, mislili da je najveći građevinski pothvat Pelješki most ili katedrala Sagrada Familia, a nije, nego te nepokretne stube koje stoje tako ukočene već godinama i godinama, nepokretni, stari, bolesni ljudi šepaju skliskim stepenicama dok se beskonačno „obavljaju radovi“ na pokretnim. I sada napokon dobra vijest: nove pokretne stube naručene su iz Kine, jer ih Hrvati ne znaju napraviti. Ali opet se sve zakompliciralo zbog Trumpa i svojte, pa zadnje vijesti kažu da stube putuju u Hrvatsku preko Rta dobre nade. Eto, savjet nastavnicima koji vode ekskurzije: pustite sva ostala zagrebačka čuda, vodite djecu na razgledavanja najvećega zagrebačkog, i šire, građevinskoga pothvata.

Tako je to. Ima i ozbiljnijih pojava. Dok su se Bugari okomili na najvećega sina naših naroda i narodnosti, te ga nazvali koljačem, a Janez Janša biva nazočan komemoraciji na Kočevskom Rogu, iz Rijeke stižu glasi da je brod Galeb u rukama stručnjaka sve ljepši, rekonstruiran, privlačit će turiste. No ni to nije ništa prema Zagrebu, koji konstruira povijest dvadesetoga stoljeća po možemovskim uputama, iz šume u Lisinski, u slavu partizana, s malom primjedbom da nisu dobro prikrili grobišta pobijenih Zagrepčana, kao ni zaklanih Hrvata po slovenskim šumama i gorama.

Komunistička će se pevanija održavati i svake sljedeće godine, dogodine u Maclju, a zatim i na ostalim postajama Križnoga puta, uoči dana tzv. antifašističke borbe, koji treba žurno ukinuti. A to što uopće postoji samo je danak trenutku. Taj je trenutak davno prošao. Onoga časa kada je JNA, Titovo čedo, 1991. krenula na Hrvatsku, s crvenom zvijezdom na kapama i šljemovima, k’o nekad u osam.

Ako se ičega moramo sramiti, to je činjenica da je Hrvatska dopustil…

Glede JNA i ljetnih vrelišta, iz prve ruke: drži nama „moralno-političku“ nastavu neki blesan, svršetak je šezdesetih prošloga stoljeća, i nekako dođe do znanosti, tumači da je točka vrelišta za običnu vodu 90 stupnjeva. Javi se netko od vojnika i kaže da je točka 100 stupnjeva. Nije, kaže blesan, nego devedeset, sedni dole! Kadli, sutradan opet obuka, blesan kaže da se zabunio, „izvinjava se“, veli da je devedeset stupnjeva pravi kut.

Gornje samo kao predah čitateljima, vraćam se srbijanskoj i opštesrpskoj agresiji na Hrvatsku, a poradi opet aktualnoga Glavaša, kojemu malo daju, malo oduzimaju činove i odličja, kako im već dođe. I na kakve sudce i predsjednike Glavaš naleti. Pet je godina već odgulio u zatvoru, neki sudci rekli da je kriv, drugi da nije. Ali jest „kriv“ što je u najranjivijem dijelu hrvatskoga istoka stao na čelo otpora već vidljivom srpskom terorizmu. Kao i istaknuti vođe otpora u ostalim područjima Hrvatske, a svi su oni – ma gotovo baš svi – završili na hrvatskim ili „međunarodnim“ sudovima, čamili u zatvorima, ili lišeni života kao Đuro Brodarac. Pa ako se ičega moramo sramiti, to je činjenica da je Hrvatska dopustila takve, neobjašnjive i nesretne nepravde prema (doista) najodvažnijim svojim sinovima.

>Hitrec: Na Kamenitim vratima nisu se pojavili Tom i Jerry

Inostvor

Prokleta bakterija i turneja po bolnicama višestruko me je bila omela, ni Hrvatske kronike neko vrijeme nisam pisao, a događalo mi se to upravo u vrijeme Natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ časopisa Jezik, natječaja nazvanog po dr. Ivanu Šreteru, mučeniku za hrvatski jezik, suđenog i osuđenog u doba komunizma zbog riječi časnik, na kraju masakriranog i ubijenog u srpskoj agresiji. Kao dugogodišnji član povjerenstva koje odlučuje o najboljim novim riječima, sudjelovao sam prije bolesti u prvotnoj selekciji. Riječi inostvor se ne sjećam, a kako je došla do zagriženih idiota, koji su od nje načinili skandal, ne znam. Na natječaj stižu svakojake riječi, ima tu i namjernih provokacija onih koji ne trpe ni stare hrvatske riječi, ni hrvatski jezik uopće, a kako bi onda nove riječi, hendlaju razni hedlovi, rugaju se, ne znaju da rabe stotine riječi koje je svojedobno u hrvatski jezik instalirao Bogoslav Šulek, a prije nisu postojale.

Elem, i bez mene rečeni je natječaj uspio, nagrađene su tri riječi, prva nagrada prijevodu jednoga nogometnog pojma. Riječ inostvor nije nagrađena. Otkud onda skandal? Pa prate zaduženi sve oko natječaja, uhvate se za nešto, tužakaju budale, ponekad im pomažu i mediji u kojima su rugači njima slični. Stvari teško pojmljive u ostalim zemljama koje imaju slične natječaje.

Idemo na bitno, a to je riječ inostvor, koja nije nagrađena…

Idemo na bitno, a to je riječ inostvor, koja nije nagrađena, ponavljam. Budući da sam, htio ili ne, okružen umjetnom inteligencijom, pitam ja nju, pametniju od ljudi, jer je posrkala znanje mnogih. Što znači i n o , nije sporno, među inim i inozemstvo, inozemac, također. Možda bi pravobraniteljicu i samo ino moglo zasmetati, jer riječ inozemac vuče na vodozemac, recimo, pa je znak mržnje prema inozemcima. Ali nije, nego drugi dio složenice, dakle – stvor. Pitam opet umjetnu da mi kaže što je stvor. Veli mi ona da stvor (latinski : creature) označava živo biće, odnosno s v a k o živo stvorenje. Tvrdi li pravobraniteljica za ravnopravnost spolova da transrodne osobe nisu živa stvorenja, ili ju moram prijaviti policiji zbog govora mržnje? Nadalje, religijsko značenje riječi stvor: čovjek u odnosu na Boga kao Stvoritelja. Božji su stvorovi i anđeli, ali i priroda, te naravno čovjek.

Spomenuta pravobraniteljica za ravnopravnost spolova odlučila je, međutim, ući u njoj nepoznato područje, dotično jezikoslovlje, upravo na isti način kao što se politika (i sudstvo) umiješalo u slučaj „časnik“ za vrijeme jugokomunizma. Napisala (ili joj napisali) tekst pod naslovom Stigmatizacija u odnosu na transrodne osobe. Odgovorila joj prof. dr. Sanda Ham, mirno i na visokoj znanstvenoj razini, ali Višnja Ljubičić nije bila zadovoljna, ne će njoj docirati neka sveučilišna profesorica i istaknuta jezikoslovka, ima gospođa Ljubičić svoje alate, među kojima je i policija. Pa je navodno podnijela prijavu istoj toj policiji, i zapovjedila nadzor nad Filološkim društvom, nakladnikom časopisa Jezik. Slučaj Šreter ponavlja se u samostalnoj nam i suverenoj hrvatskoj državi, u kojoj je Višnja Ljubičić valjda doživotna pravobraniteljica, u svakom slučaju na „vlasti“ već petnaest godina, simpatizerka rodne ideologije i vjerojatno svojedobno osupnuta uspjehom referenduma o braku, uspješnoga referenduma, zahvaljujući upornosti Željke Markić.

Časopis Jezik doživljavao je progone u jugokomunizmu

A tko je od „jezikoslovaca“ priskočio u pomoć pravobraniteljici za ravnopravnost spolova? Naravno Jozić, koji ravna Institutom za hrvatski jezik otprilike isto tako dugovječno kao Višnja Ljubičić spolovima, Jozić, vrsni jezikoslovac bez samostalnoga znanstvenog rada, kadar već davnoga ministra Jovanovića i zakleti protivnik časopisa Jezik, stručnoga časopisa koji je nakon Jonkea desetljećima uređivao još jedan velikan hrvatskoga jezikoslovlja akademik Stjepan Babić, a nakon Babića prof. dr. Sanda Ham.

Časopis Jezik doživljavao je progone u jugokomunizmu, pa eto i sada, a da tada nije silom ugašen splet je sretnih okolnosti, to jest činjenice da smo se književnica Marija Peakić i ja slučajno našli u tijelu koje je na naš nagovor odustalo od gašenje časopisa (o čemu sam već jednom opširno pisao). I nije to bio prvi napad na Stjepana Babića, kao što znate, njegov je Hrvatski pravopis spaljen, u njegovu je domu policija „vršila pretrage“, a nisu našli ništa sporno zahvaljujući trikovima tada malodobne Višnje Babić, današnje moje žene, jest, postoje i pametne Višnje.

Očekujem da policija u službi Višnje pravobraniteljice, obavi pretragu doma prof. dr. Sande Ham

Zatim je u samostalnoj Hrvatskoj, ha, Hrvatski pravopis Stjepana Babića spaljen još jednom (bez vatre) i zamijenjen Institutovim pravopisom, kolokvijalno nazvanim Tri u jedan, te takav galimatijas nametnut školama. Kada se pobunila jezikoslovka Nataša Bašić, spomenuti ju je Jozić tužio sudu, pa je morala dokazivati da je u pravu, i dokazala. Jozić je, znači, već poznata tužibaba, a tu bi i pravobraniteljica za spolove mogla imati posla, jer zašto se odiozna riječ odnosi samo na žene, zašto uz tužibabu nemamo i riječ tužidjed, pitam ja. Te bi tužibaba i tužidjed djelovali u istom pothvatu, ravnopravno.

Očekujem da policija u službi Višnje pravobraniteljice, obavi pretragu doma prof. dr. Sande Ham, a razni hendlovi potegnu crnu zemlju, čekajući novu agresiju iz Beograda, gdje će i oni na kraju završiti kao Goran Babić. I tako, Babića na sve strane. A povijest uvijek ista, ponavljačica. Eh, moja Hrvatska, u što si se pretvorila.

>Hitrec o novotvorenici inostvor: Da je i nagrađena ne bi bio problem jer s tom riječi nema ništa sporno

A ne bih ja bio tako zainteresiran za sve pojave, da nisam jedan od desetorice onih koji su počeli bitku za samostalnu hrvatsku državu, te ju i ostvarili, a branitelji obranili. Nismo počeli bitku da bi danas neka institucija i njezina čelnica nametali svjetonazor protivan tradiciji hrvatskoga naroda i njegovim osjećajima, podržavali antropološke vratolomije, da bi slali policiju na znanstvenike, da bi arbitrirali u jezičnom području. Ne, nismo, naravno, ali se, eto događa, pa ja pitam sve vlasti, svevlasti, desne, srednje i lijeve, kako se i zašto to događa, i moram li ja opet u još jednu bitku, premda ih i danas dovoljno vodim, moj Gustl.

A glede ravnopravnosti spolova, podržavam tu plemenitu misao cijeli svoj ne baš kratki život, u obiteljskom i socijalnom, ali i poslovnom svijetu. Pa bih predložio da umjesto inopravobraniteljice dobijemo pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, jer sadanja djeluje na način stran hrvatskom narodu, hrvatskoj uljudbi i težnji za normalnom Hrvatskom. Način stran hrvatskoj kulturi.

Zaključno: očekujem da pravobraniteljica Višnja Ljubičić podnese ostavku.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr