Kiše, kišurine diljem domovine. Na sjeveru nas spasile retencije iz davnina, na jugu nema prirodnih, osim mora u koje na kraju sve otječe, u međuvremenu poplava napravi grdnu štetu. Prelila se silna kiša u Hercegovinu, odvalilo se kamenje i rušilo kuće, ubijalo ljude. Kao da se rat vratio, rekoše živi. A nije, nego kamenolom o kojemu će još biti riječi. Ako dugo podrivate planinu, ona će dugo trpjeti, ali ne i vječno. Jednoga će se dana pobuniti, a stradat će nevini. Baš kao u ratovima, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
A pravih ratova oko nas koliko hoćeš. Uče režimi jedni od drugih, nego što, ne će se valjda sami dovijati. Eto je neki dan bila godišnjica raketiranja Banskih dvora, sedmoga dana listopada, ako se ne varam. Zabilježili to u vojnim priručnicima i Izraelci, pa rekli – ako su to mogli miloševići, kadijevići, adžići i slični, još migovski primitivni a ipak precizni, što ne bismo mi tehnološki napredni. I tako, stali oni gađati vrhovnike naroda i zemalja njima neprijateljskih, sustavno, pedantno, na tlu, pod tlom, pod hrpama betona. Puno manje precizno gađaju veće mete vojno i (ili) energetski važne, neke pogode, ali im se omaknu manji „incidenti“ pa stradaju škole, bolnice i stambene zgrade, a i tu ima sličnosti sa srbiziranom jugovojskom i paravojskama devedesetih – nego što, crvene su zvezde i kokarde uživale u gađanju bolnica, knjižnica, kazališta, crkava i inih ustaških uporišta.
Mediji u blokadi
I nitko se previše ne uzrujava, štoviše ima i navijača, kao da je riječ o turniru na Olimpijskim igrama. Ozbiljniji analitičari već govore o krajnjim ciljevima Putinyahooua: veliki Izrael. I to nam je poznato iz devedesetih. Ma sve je to kopija kopije. Nego, cionisti imaju snažnu literarnu podlogu i to ne bilo kakvu, nego Knjigu nad knjigama, iz koje u ovo vrijeme čitaju samo Jošuu. To jest knjigu osvajanja, u kojoj se nabrajaju pobijeđeni kraljevi istočno do Jordana, pa oni zapadno od Jordana, u svemu trideset i jedan kralj. Grad Aj je možda i najlošije prošao. Jošua ga je zauzeo i izručio „heremu“, kletom uništenju (kao što je učinio i s Jerihonom). Ta riječ, taj pojam herem s navodima ili bez, dolazi iz fanatičnih dubina povijesti i nije drugo do suznačnica genocida, niti je ono što se danas događa u Gazi nešto posve drugo, isto je.
Naši mediji imaju blokadu, nadam se samo mentalnu, nametnutu u nekoliko naraštaja, te o Gazi pišu vrlo obzirno, naglašavajući da Izrael ima pravo na obranu, samo što ne kažu da je ubojstvo tisuću ljudi jednako kao i umorstvo četrdeset tisuća. Jest, već se i prekomorski izraelski mentor malo zgraža, ne previše, Unija se zgraža nešto više, a kako bi bilo kad bi bilo da recimo Norvežani, izazvani provokacijom i upadom skupine Šveđana, iskoriste svoje pravo na obranu, prijeđu granicu i pobiju četrdeset tisuća Šveđana. U Švedskoj. Kako bi onda „svijet“ reagirao?
>Hitrec: Ode rujan, a bijaše svakakav
Možemo pretpostaviti. Ali Palestinci su valjda nešto drugo, drugorazredno, a kada se ljudi zdrava uma pobune, odmah ih poklope – Iranom, izvuku se sve zastrašujuće teorije o zlu koje drži leđa Palestincima i tako se pomiče točka pozornosti s tragedija koje se doista događaju u praksi, svakodnevno, daju se slobodne ruke izraelskom režimu da udara sve oko sebe, razara i ubija. Istodobno, gle čuda, isti taj „svijet“ prilično je složan u osudi kremaljskoga režima i njegova „specijalnog pohoda“, odnosno agresije na Ukrajinu, a Putin ne radi ništa drugo nego što čini Netanyahu – upao je u međunarodno priznatu državu, članicu Ujedinjenih naroda.
Reći ćete: nije isto, a jest – i država Palestina je široko međunarodno priznata, a treba biti i članicom UN, gotovo da i jest, napola. I Libanon. Glavni tajnik UN radi na tome, koliko može a ne može puno, ali i to je dovoljno da mu Izrael zabrani ulazak u zemlju. (Opaska: spominjao sam, hipotetski, Norvežane i Šveđane. Današnje. A da su oni međusobno ratovali, i to je točno, ali prije podosta stoljeća.)
Hrvatska vanjska politika
No dobro, odnosno nije dobro, ali tako je kako je. Hrvatska vanjska politika ima unutarnje probleme, pa atlantskim saveznicima nije uvijek jasno što bi Hrvatska htjela a što ne bi, teško im je objasniti da imamo dvije strategije, jednu iz Banskih, drugu s Pantovčaka. Strateg s Pantovčaka je zadnjih dana pretjerao u ustezanju potpore Ukrajini, pa rasrdio i one koje su mu bili skloni, a inače nesklone natjerao da jačim riječima razjasne narodu kako u čupavim vremenima ne može vojskom poglavirati osoba nesvjesna obveza koje država ima prema savezu u koji je svojevoljno ušla, pa makar te obveze bile i minimalne kao u slučaju nekolicine časnika. Isti taj savez ima prema Hrvatskoj nešto veću obvezu, naime da ju brani (nadajmo se) ako bude napadnuta, pa se ne ćemo naći u situaciji kao 1991.
O kojoj godini Milanović vrlo rado drži predavanja prilikom raznih obljetnica, pokušavajući pokriti svoje neangažiranje u ratu općim navodno hrvatskim izbjegavanjem odlaska na prve crte. U svemu, premda za sada ne navijam ni za koga od kandidata i kandidatkinja, glagoljivi Zoki jednostavno ne bi bio dobar izbor za vrijeme koje slijedi. Hoću reći, njegovu priuštivom stanovanju na Pantovčaku mogao bi doći kraj, premda se ni to nikada ne zna – ostat će ako tako bude odlučeno. Ili već jest, u obliku dugoročnog najma, koji ne podliježe porezu. Sve više mi se čini da bi i ustavnim promjenama trebalo ići prema kratkoročnom najmu, to jest da je pet godina predugo za Pantovčak, tri bi možda bile prihvatljive. Ako su stari Dubrovčani rotirali kneza svaki mjesec, zašto i mi sada ne bismo skratili predsjedničke rokove?
>Hitrec: Porfi je navodno otvarao usta, ali nije pjevao
Jer je to jedini način da čovjek što prije siđe, ako se pokaže da sići treba. Postoji, doduše i u sadanjem Ustavu odredba koja kaže u kojim se slučajevima predsjednika može lišiti naslova, ali taj se lijepi članak nikada ne provodi, a bilo je razloga. Sjetimo se samo početka ovoga stoljeća, i dobro je da se prisjetimo jer su vremena čupava, naime ružne su uspomene upravo na drmanje, podrivanje i lagano razaranje Hrvatske vojske, one sjajne, velike, trijumfalne. I sjetimo se tko je u toj patriotskoj raboti sudjelovao, s Pantovčaka i ne samo s toga brda, našla se prilika u to doba i za drugo brdo, pa se i koristila.
Za jednoga od tih termita postoji ipak lagana isprika: taj je, za razliku od Staljina koji je postrijeljao svoje generale prije ruskog domovinskoga rata, eliminirao naše (umirovljenjem) nakon Domovinskoga rata, i onda im još potom natočio u Haagu. U svakom slučaju, sada kada idemo kamo idemo, a nebo je oblačno i divljaju vjetrovi rata nedaleko od nas, treba dobro promisliti tko bi na prednjem položaju imao zadnju riječ u velikoj pa i manjoj oružanoj sagi. Ne znam kako stoji s pravne strane, ali ako je ikako moguća retroaktivnost, svakako bi trebalo malo uznemiriti sve one koji su naškodili Hrvatskoj vojsci od početka ovoga stoljeća, te ih privesti pravdi i osuditi barem uvjetno, uz rad za opće dobro u kuhinjama naših vojarna. Može i u Ilici.
HVO i Herceg-Bosna
Da, bila su vremena kada je iz Zagreba demonizirano i Hrvatsko vijeće obrane. Ta su vremena uglavnom prošla, pa je i HVO, kao i Hrvati u Herceg-Bosni u cjelini, dobio status koji zaslužuje, a dugo je trebalo da nekim idiotima dođe do mozga što nam znače Hrvati ne samo u Hercegovini, u ratu i miru, iz strateških, gospodarskih i, na kraju krajeva, povijesnih razloga.
Odnosno povijesnih na početku, a ne na kraju. Jer je toliko krivotvorina u svezi s Bosnom i Hercegovinom da prelaze sve granice, od „srpskoga Tvrtka“ u Banjoj Luci do bošnjačkih tlapnja o podstanarima Hrvatima. Istina je ipak uvijek samo jedna, znaju to u Sarajevu i u Luci, ali se trude pronaći narod koji je prije najezde Osmanlija nastavao Bosnu (i Hercegovinu) a da nije – hrvatski. I nikako da ga nađu. No da, bilo je nešto Vlaha u brdima, što jest – jest. A glede ratova devedesetih, s velikom sam pomnjom pročitao novinski razgovor s Antom Rosom, koji sada živi negdje u Francuskoj. Ono što general govori vjerojatno je uglavnom točno, makar subjektivno, a kako drukčije. Najvažnije možda: da je Roso, za razliku od ponekih drugih, bio zagovornikom spašavanja hrvatskih područja u srednjoj Bosni.
Smogovci u Mostaru
Nalazimo ga i kao pregovarača s muslimanskom stranom i u zapamćenoj epopeji – omogućio je znamenitom konvoju za Novu Bilu da se probije do napaćenih Hrvata. (Uzgred: put rečenoga konvoja ostao je u pamćenju kao Bijeli put. Zato sam malo poskočio vidjevši da televizija emitira neku seriju pod naslovom Bijeli put, ali se ispostavilo da nema veze, da je riječ o kriminalističkoj nizanki, na žalost prva je epizoda pokazala vrline: beživotnost, neživotnost. No, možda oživi, i to se događalo. Upit ipak: tko vam to, gospođe i gospodo piše dijaloge, za Boga miloga?
Ma neka naši. Ali kada sam već u ovoj kolumni toliko govorio o Herceg-Bosni, još i ovo: nakon što su u bližoj povijesti što ugašene što ugušene raznolike hrvatske televizijske kuće i projekti, sada je nadajmo se stabilan RTV Herceg Bosne, stabilan i zato što su mu osnivači županije, gradovi i općine. Znači hrvatski RTV, koji govori hrvatskim jezikom, nego kako. Pa me nekidan zove gospođa s RTV Herceg Bosne i kaže da bi njezina kuća rado emitirala Smogovce. Morao sam objasniti da nisam prava adresa, da su Smogovci na žalost vlasništvo Hrvatske radiotelevizije, koja seriju skriva od (nove) publike. I tako. Nadam se da će barem dvije televizije nešto dogovoriti. Kad neće Zagreb, hoće Mostar.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
