U subotu jutro u dvorištu malo snijega, Mak i Tor se grudali, za snjegovića nedovoljno materijala, a ni mrkve nije bilo. Ništa prema velikoj mećavi početkom prošloga tjedna, ali u Lici, gdje su splitska djeca na povratku s izleta ostala u snijegu. Vlak u snijegu, 2024. Spominjem to zato što sam toga dana trebao biti u Kaštelima, ali nisam do njih stigao, a ni moj automobil koji je vrištao i plakao kao jedan predsjednički kandidat, nije se dao na put, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
A u Kaštelima je i bez mene održana sjajna svečanost dodjele Nagrade „Knez Trpimir“ za povijesni roman o hajduku Andriji odnosno Andrijici Šimiću, koji je ostao u kolektivnoj memoriji ne samo Imotske krajine, nego i cijele Dalmacije. Onizak, plećat, Andrija je operirao na nesigurnoj granici prema Osmanlijama koji bijahu na zalasku, činio mnoga dobročinstva, davao ljudima novac da izgrade kuće. A bijaše to već prema svršetku 19. stoljeća, sedamdesetih godina, kada je Dalmacijom upravljala Austrija. Andrijica navodno ni jednoga Turčina nije ubio, samo lakše ranio, obziran, ali je na nesreću u samoobrani upucao pandura s kršćanske strane, te je uhićen (izdan) i u zatvoru u Kopru proveo trideset godina, neslomljiv, srdačan sa svima, osoba doista nevjerojatna. A kada je napokon nakon brojnih molba raznih uglednika oslobođen, u Splitu ga na rivi dočekalo mnoštvo i slavilo…
>Hitrec: Ima nade, reče Vučić Šešelju
Autor nagrađenoga romana je Petar Merčep. Nego, budući da stalno u glavi vrtim različite projekte, pitam se zašto o Andriji Šimiću nije snimljen film. Snimljen je o Čarugi, vrlo dobar film R. Grlića s Gregurevićem u glavnoj ulozi, a Šimić ostao samo u pričama i eto sada u književnosti. S tim da je Andrijica bio narodni junak, a Čaruga više-manje ipak obični razbojnik.
A što se može. Godinama hrvatskim filmom vladaju čudne spodobe, selekcije su zagonetne, poslovni i ideološki interesi sretno se preklapaju, pa hrvatski film stenje i u velikom svijetu ne predstavlja gotovo ništa, na žalost, ako se dogodi kakva pomoćna nagrada svi vrište od oduševljenja. Upravo se zbiva meni nepoznata afera oko nekoga našeg filma, poslanog da uđe u izbor za Oscara, ali, koliko čitam, taj film u Hrvatskoj (gotovo) nitko nije vidio, ni šira publika ni uski filmski kritičari. Film govori o nesretnom homoseksualcu u Drugom svjetskom ratu – samo to znamo. Čestitam.
Kekinovi
Ma dobro, imamo mi zabavnijih afera, vezanih uz predsjedničke izbore. Baš kada sam u prošloj kolumni napisao da je dosadno, da su se kandidati ispucali, eto slučaja Kekin, lepršavoj gospođi kandidatici za Pantovčak medvjeđu uslugu napravio suprug Mile, kojega neki nazivaju Milutin a neki Milan, pa više ne znam kako se zove, ni on tko ga zove, a sve zbog jedne kave. Upao Mile u klopku, kaže kandidatica, zamku postavili dečki s Knežije ili samo jedan od njih. Urnebesno. Na društvenim mrežama raznoliko društvo pravi viceve. Sve se čini da od onih koji su uspjeli skupiti potpise, jedan (jedna) otpada. Ostaje sedam ne baš veličanstvenih, ali punih volje, želje, težnje da Hrvatskoj bude bolje, da se osjeća sigurnijom, prosperitetnijom i uopće barem europskom silom.
Međutim, da su malo upućeniji, oni pametniji bi odustali od kandidature baš poradi sigurnosti: zadnje vijesti govore da klizište na Pantovčaku nije obično klizište ni klizalište, da se ondje događaju tektonske promjene u geološkom smislu, ukratko rečeno cijelo je to područje sumnjivo, osobito ondje gdje su bijeli dvori, pa bi dvori mogli jednostavno potonuti u zemlju ili slično. Zato velim, nemojte se zanositi, nemojte stremiti prema klizištu, jer biste mogli već prve godine mandata nadrljati, osim ako vam ne pomogne HGSS. Ukratko, dragi kandidati, ako ne propadnete na izborima, mogli biste propasti na Pantovčaku, koji je zadnji put bio stabilan u vrijeme Franje Tuđmana. Glede Milanovića, taj se i ne trudi previše oko izbora, kao da je već izabran, pije kavu sam sa sobom (za svaki slučaj) i ponaša se u skladu s uputama Sun Tzua – čekaj da ti leševi protivnika doplutaju rijekom.
>Hitrec: Lov na potpise – vabljenje i šuljanje
Inače, slučaj Kekin može! se reflektirati i na cijeli Možemo!, kojemu je samo još to trebalo. A meni žao. Nije mu dosta prometni kolaps, smeće i ideologija koju su purgeri napokon prokljuvili, kasno, ima sekta u rukavu još aduta. Fućka se meni što mi je u petak popodne od donje postaje žičare do rotora trebalo točno dva sata i petnaest minuta, imao sam dosta duhana, hrane i vode, kao uvijek kada putujem u Zagreb ili po Zagrebu.
Ali me potresla radijska vijest da gradska administracija hoće ukinuti – mažoretkinje. Zagrebačke mažoretkinje! Jasno je meni koje su orijentacije gradski administratori, ne vole zgodne djevojke, više dečke, ali mažoretkinje su postale dijelom zagrebačkoga spleena, kako god uzmete. Je li na redu Kravat-pukovnija, ne znam, a možda i ban Jelačić. U subotnjem broju lista koji izlazi jutrom, dva su novinarska analitičara napisala tako nepovoljne stvari o Nemremo! da se ja uopće ne moram! miješati, sve je rečeno. A meni žao.
Puno srpskoga sveta
Imamo još tema, u subotu prosvjedovali nastavnici, školnici uopće, bune se protiv ocjenjivanja. Njih, a ne đaka. Kako bi to ocjenjivanje izgledalo, nitko ne zna, ali da je izazvalo gužvu, jest. Možda ovako: svaka obrazovna ustanova treba osnovati povjerenstvo u koje će ući ravnatelj škole, tri učenika (od njih dva loša) i pet roditelja (od kojih tri agresivna) te školski domar. Taj sastav donosi ocjene nastavnicima: ako su lošem đaku dali loše ocjene, nastavnici će biti loše ocijenjeni. Uz to, svaki će učenik dobiti mali imenik s imenima nastavnika i svakoga dana (sata) ocjenjivati profesora i predlagati smanjivanje koeficijenta.
Usporedo, pupovčani pripremaju srpske škole u Zagrebu, valjda i okolici, što je ban Ivan Mažuranić otklonio već u drugoj polovici 19. stoljeća, ali eto, usred smo srpske kulturne i obrazovne ofenzive, koja je u srdačnoj svezi s oživljenim postjugoslavenskim ljepotama, o čemu je (o potonjem) vrlo dobro govorila u intervjuu Branka Lozo, profesorica na Grafičkoj, kazala sve kao da čita Hrvatske kronike. A leđa imaju rečene protuhrvatske ljepote i opet u Sovjetskom savezu, oprostite u državi Rusiji, koja na portalu ili kanalu, ne znam, uglavnom u kanalizaciji, opanjkava Hrvatsku.
>Hitrec: Da se Milanović imenom zove Franjo, senilni bi birači mislili kako glasaju za Tuđmana
U čiju korist? Tek malo ruskoga, a puno srpskoga sveta. Srbija je zahvalna, ali sada ima unutarnji problem, pa je malo zastala, ne previše, mora se baviti sobom a ne ustašama, no ima dobrih vijesti: ako neki tiranin ili samo autokrat izjavi da ne će „da beži“, to samo znači da ipak razmišlja o tome da beži. Ima intelektualaca u Srbiji koji bi htjeli da Vučić beži, ali ima više njih odanih tradiciji SANU i sličnim sanjarima, što se lepo vidi na slučaju Višeslavove krstionice. Ma ja ih razumijem i podržavam: krstionica se nalazila u pravoslavnoj crkvi sv. Anselma u srpskom Ninu (ne zaboravimo, Nin je južnije od Karlobaga, znači pripada Srbiji i srpskomu svetu uopšte.) Nego, zašto bi srpski patrijarh Alojzije Stepinac s toliko žara nastojao i uspio da se krstionica vrati iz Italije, koja ju je svojedobno (to jest Mlečani) maznula? A dokazao je Stepinac da se može…
U razgovoru za televiziju Laudato, došli smo Đuro Vidmarović i ja do spomena Hrvojeva misala, primjerice. Koji se nalazi u Istanbulu, maznuli ga Turci. Pa je li samostalna, suverena itd. Hrvatska što poduzela da se Misal vrati, jer riječ je o prevažnom spomeniku? Nije, koliko znam.
>Hitrec: Bogu budi hvala, ipak Hrvati ne zaboravljaju tako lako
Kad smo pri spomenicima, listam knjigu jezikoslovca Alerića, poznatoga vam s ekrana, na prvim stranicama citat Petra Šimunovića, koji otprilike glasi da je najvažniji spomenik hrvatske kulture – hrvatski jezik. Knjiga je bila i povod za novinski razgovora simpatičnoga Alerića, protivnika male ali opake skupine zastupnika zajedničkoga jezika i sličnih bljuvotina. Vrlo opsežna i vrlo dobra knjiga (u nakladi Školske knjige), koju bi, sažetu, trebalo uvrstiti u udžbenike. I spomenuti razgovor za novine sav u znaku samosvojnosti hrvatskoga jezika, ali na samome kraju – šok. Naime, na pitanje što radi Vijeće za jezik, Alerić odgovara da se bavi općom jezičnom politikom, otprilike, ali da će detalje, hm, prepustiti Jovanović-Jozićevom Institutu za jezik. A detalji su valjda norma hrvatskoga standardnog jezika, znači ono što je životno, što utječe na suvremenu pismenost. Eh, ako je tako, onda se ostvaruju ne samo moji strahovi da ne će biti dobro.
Dok ne prođe zima
Još jedan smo razgovor u nedjelju ujutro pročitali moj mačak, moj pas i ja, naime s odličnim piscem Ratkom Cvetnićem. Vjerovali ili ne, čovjeka nikada nisam osobno upoznao, ili se ne sjećam, ali sve što govori u intervjuu mogu potpisati, ne samo da je ukidanje Vjesnika bila tužna priča, nego i ostalo. Nekako mi je drago što još postoje istomišljenici u kaosu hrvatskih neistomišljenika, a imamo Cvetnić i ja još nešto zajedničko: on se povukao u mraclinsko svoje turopoljsko utočište, ja u selo u okolici Samobora, obrađujemo vrt daleko od zagrebačkoga kaosa…
Mačku Maku se pak sviđa spomenik Mačku Džingiskanu, podsjetnik na veliku našu pjesnikinju Vesnu Parun (koja nikada nije bila „primljena“ u Akademiju). Morao sam Maku objasniti da Vesna nije pisala samo o mačkama i mačcima, nego i prekrasnu ljubavnu i ne samo ljubavnu poeziju, a živjela je potkraj života u Studentskom gradu, gdje je tadanji Zagreb grad iz milosrđa davao male stanove vječnim beskućnicima, bez mačka. A dobro znam tu zgradu, jer je u njoj bio dodijeljen i stan mojoj mami liječnici, podstanarki izbačenoj iz vlastitoga stana nakon one godine koju dični naši mediji i sada zovu „oslobođenjem Zagreba“, životinje, pričam životinjama.
>Hitrec: Lijepa naša se samo križa, političara ima, nema državnika
Zagrepčani trpjeli godinama, onda nadošla samostalna Hrvatska i ništa se bitno dugoročno nije promijenilo, zbunjole izabrali početkom stoljeća SDP, a on za gradonačelnika postavio Bandića, koji se odmetnuo i vladao sam. Kada je umro, sve se vratilo na početak, ali u još nakaradnijem obliku nego početkom stoljeća – zbunjeni i izbezumljeni Zagrepčani (od kojih je sve manje njih s duljim zagrebačkim pedigreom), izabrali ne samo nešto umjereniju ljevicu, nego boljševičku jugoslavensku frakciju pod zelenom krinkom, pa sada imamo što imamo. Dok ne prođe zima. Koliko vidim, na žalost, zbunjeni i izbezumljeni SDP ozbiljno razmišlja zaručiti se s nemremovcima u Zagrebu, što je još jedan dokaz političke i intelektualne propasti.
Rex Croatorum
Fućka mi se. Ja sam u Zagrebačkoj županiji, veći dio dana u 10. stoljeću, za 21. ne marim, a 22. možda ne će ni biti kako stoje stvari u velikom svijetu s malim državnicima. Europa prelazi na ratnu ekonomiju, a ni u 10. stoljeću nije bilo bolje, knez pa onda kralj Tomislav na vrijeme je uveo vojni rok i natjerao župane da od svojih družina stvore spartanske odrede. Pa kada je došlo do frke, sve je imao u rukama. Mađare otjerao preko Drave, Bugare preko Drine.
Nego, ono što me je privuklo odnos je s Arapima u Španjolskoj, dobre veze s emiratom u Cordobi (poslije kalifatom) u vrijeme Abdur-Rahmana III. kratkonogog. Tada je Rahman imao svoje (vele)poslanstvo u Hrvatskoj, a on je, kao i Papa, priznao Tomislava kraljem. Kako i ne bi, kada je već tada bilo u Španjolskoj toliko Hrvata da su ih nazivali Maurohrvatima, a i Tomislav je očito imao viška ratnika, pa je neke mogao posuditi i Abdur-Rahmanu III., ali pod uvjetom da ostanu kršćani (makar se dio njih ipak poislamio, imali su veći koeficijent od kršćana).
>Hitrec: Ne će nama NATOvariti na leđa te igrice velikih i moćnih
Nego, čitajući u ovoj hladnoći knjige starostavne, naletio sam na podatak koji je povjesnicima možda poznat, a meni diletantu nije bio. Da je tada u Hrvatskom Kraljevstvu živjelo nešto više od dva milijuna ljudi. Pogledao sam malo koliko nas sada ima u Hrvatskoj i vidim da se bližimo brojci (brojki). Doduše, u 10. su stoljeću bile nešto bolje zdravstvene prilike, arheolozi kažu da nije bilo raka ni tumora ni sličnih bolesti, a gubavci smješteni u daleka utočišta, benediktinci mućkali lijekove u samostanima i bilo je dobro. Čak nisu postojali stalni domovi za umirovljenike, jer se živjelo kraće, nije bilo potrebe. Sve ovo pišem jerbo pišem roman koji će se zvati Rex Croatorum, na neki način nastavak Duxa. A glede demografije i usporedaba još: Hrvatsko Kraljevstvo je moglo imati toliko ljudi, jer bijaše prostrano, od Raše u Istri do Drine na istoku, od Jadranskoga mora do Drave. A mi sada…
Žao mi je naroda…
Bližimo se, velim, a bližimo se i 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva. Jako se bojim kako će ta proslava izgledati, sigurno ne kao 1925. kada bijaše tisućita, na kraju krajeva 1925. bila je Hrvatska, ako je i samo donekle postojala – u monarhističkoj Jugoslaviji, pa se moglo malo bolje slaviti. A nisu u Hrvatskoj postojali povjesničari koji za kralja Tomislava nisu čuli, te tvrde da nije bio kralj, bez obzira na to što ga neupućeni papa Ivan X. tako naziva. I to dvaput. A dvaput je ipak dvaput.
Kad sam već pri papama, najveću korist imali su Hrvati od papa imenom Ivan. Ivan VIII. blagoslovio Branimira i sav hrvatski narod, priznao de facto hrvatsku državu, Ivan X. priznao Tomislava kraljem, Ivan Pavao II. odigrao krucijalnu ulogu u priznanju suvremene samostalne hrvatske države nakon tolikih stoljeća tuđih vladara i vlasti. Nisu se Ivani savjetovali sa SPC-om kao papa Franjo. No dobro, kada sam već zašao u sakralno polje, vidim da je biskupom gospićko-senjskim postao Marko Medo, čestitam, čvrst prelat, bio je i s našim vojnicima u Afganistanu.
>Hitrec: Hrvatska vanjska politika ima unutarnje probleme
Treći gospićko-senjski, nakon Bogovića i Križića, a što se zove Medo izazvalo je stanovito veselje u Lici, neki fakini mu preporučili da uzme župu Brlog. A mene rastužila sjećanja na prijatelja Milu Bogovića, s kojim sam landrao po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Ako se za kojega biskupa može reći da je bio narodni biskup, svakako je to Bogović, osoba posve posebna, svestrana, uz to povjesnik od kojega sam dosta naučio, prvenstveno o Lici. Podsjetio sam se na nj i prošloga ponedjeljka kada je Liku zameo snijeg i puhala bura – jednom smo trebali stići u Zadar, ja iz Zagreba, biskupa pokupio u Gospiću, kadli zatvoren tunel sv. Rok, pa mi izokolo po orkanskom nevremenu. Malo smo zakasnili na predstavljanje Bogovićeve knjige „Žao mi je naroda“, a tadanji nadbiskup i nekoliko biskupa strpljivo čekali.
Jest, naslov te knjige odgovara stanju u svim vremenima. Žao mi je naroda, i sada prije predsjedničkih izbora. Baš mi je žao.
Da ne zaboravim: jeste li znali, vjernici i ini, da se jedan biskup u Hrvata zove John Kennedy? Niste. Postoje, naime, naslovni biskupi povijesnih hrvatskih biskupija, a ima ih podosta (biskupija). Naslovni biskup Osora u ovomu je trenutku John Kennedy.
Kruh naš nesvakidašnji
Osim rock drugova Kekin, pozornost je izazvao i jedan ministar, koji reče da bi ljudi trebali sami peći kruh. (Nije rekao „kuhati kruh“, kako su veseljaci prenijeli.) S tim u svezi recept moje Višnje, kako napraviti smjesu za kruh nesvakidašnji: 500 grama zobenih pahuljica, 3 žlice suncokretovih sjemenka, 2 žlice sezamovih, 1 žlica kvinoje. Pomiješati u zdjeli. U drugoj zdjeli 3 jaja, 500 grama svježega sira, 1 jogurt, pola čaše maslinova ulja, žličica sode bikarbone. Obje smjese promiješati, staviti u „pleh“ za pečenje. Peći dok ne posmeđi. Takav kruh može danima stajati u hladnjaku, uvijek svjež i zdrav. Amen. Znači, gospođe feministice, ne morate se mučiti svaki dan poslom koji vam odvlači pozornost od napornoga rada, recimo u Saboru.
Kad ne će HRT, ima tko hoće
Kazalište Trešnja 18. prosinca ima premijeru komedije poznatoga vam naslova – Smogovci, u režiji Renea Medvešeka. Pisana je po (nekim) motivima iz istoimene knjige. Igraju glumci ansambla Trešnje, mladi ljudi. Stari Vrageci iz televizijske nizanke Smogovci bit će u publici.
Eto, kada HRT odnosno HTV iz nepoznatih razloga odbija reprizirati seriju koja se iz poznatih razloga naziva legendarnom, Smogovci su došli u kazalište. Na upit medija (proljeće ove godine) zašto se Smogovci ne repriziraju, nakon što su otklonjene sve izlike do tada plasirane a neistinite, napokon je rečeno da je repriziranje televiziji – preskupo. Malo me je začudilo, nije valjda HRT bankrotirao? Nadam se da nije. Ima novaca za franšize, ima za dovođenje redatelja(ica) iz Beograda, i slično. Za domaću, hrvatsku kreativnost ostaje malo, očito.
Talac
Poradi nevremena početkom prošloga tjedna nisam stigao ni na promociju moje nove knjige Talac u Kaštelima, pa je predstavljanje odgođeno za bolje dane. Svi smo mi taoci prirodnih sila. Knjiga je objavljena u Nakladi Bošković, kao što je već javljeno, a riječ je o 11. stoljeću, vrlo nepoznatom hrvatskoj publici. Isprika na privatizaciji kolumne.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa