Hitrec: Da se Milanović imenom zove Franjo, senilni bi birači mislili kako glasaju za Tuđmana

Ponegdje pao snijeg. A zašto ne bi? Padaju i ministri. Prirodne pojave. Sve ide normalnim tijekom. Zime doduše nešto blaže, ljeta nešto prevruća, u prosjeku ugodno, kažu statistike. U Hrvatskoj vlada ne samo predbožićna nego baš božićna atmosfera. Neš ti trgovce, ne čekaju ni da se ugase zadnji lampioni nad hrvatskim tragedijama, a već su trgovački centri prepuni ukrasa, patuljaka, vilenjaka, orašara i blještavila. Život ide dalje, reći će, novac je novac, a ljudi su ljudi. Pa i hrvatski branitelji i civili dobivali su darove u srbijanskim logorima, božićne i predbožićne, dobivali više batina, noževa i metaka nego u druge dane, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

U sadašnjosti, čeka nas tragikomedija zvana izborima za predsjednika države. Prvi krug ne kvari božićno veselje, pada između Božića i Nove godine. Dva u statistikama vodeća muška kandidata jako se trude, dame ne zaostaju. Lutaju Hrvatskom, hvataju ljude lasom, ali je narod iskusan, bježi, skriva se u podrumima. I jedan i drugi imaju stranačko zaleđe, i jedan i drugi naslanjaju se na Franju Tuđmana, Ujedinitelj s osloncem na Tuđmanovu stranku, Kršitelj na Tuđmanov izborni slogan. Da se Milanović imenom zove Franjo, još bi mu više pomoglo, senilni bi birači mislili da daju glas Franji Tuđmanu.

Nabrajanje o kandidatima

Zanimljiv napis u dnevnim novinama, i mene na štošta podsjetio makar još nisam senilan, ali blizu. Autor članka nabrojao sve izbore u samostalnoj nam lijepoj, to jest sve kandidate i kandidatkinje naše novije suverene povijesti. Morao sam svojim životinjama objašnjavati tko je tko, to jest tko je bio tko, procesiju pomamnih za Pantovčakom, ozbiljnih, neozbiljnih, sa šansama i bez njih, tek da se uključe u utrku, rekreativno, olimpijski, nije važno pobijediti nego sudjelovati.

Tako otprilike i narod, misli da je glavno glasovati, nije važno za koga, ali treba sudjelovati. Onda za četrdesetak sati otvori televizor ili kupi novine, pa se lupa po glavi, više novinama nego televizorom poradi lakših ozljeda, galami u birtiji na pajdaše, pa niste valjda za toga mulca glasali, napije se i ode doma, istuče ženu i manju djecu, pa ode spavati. I tako u svakom izbornom ciklusu, to jest cirkusu.

Analitičari (čarke) vrlo dobro pretresaju natjecatelje i natjecateljice, te kako govore, te kakav im je govor tijela, a u jednom napisu mjeri se i visina, osobito dvjema kandidatkinjama, ne osobito visokim u centimetrima. S tim u svezi, ponovit ću još jednom: najveći živući Hrvat je i opet Franjo. Franjo Arapović.

> Hitrec: Bogu budi hvala, ipak Hrvati ne zaboravljaju tako lako

Milanović se ipak dosjetio kako pomoći sebi i Zokiju, traži da u izbornim povjerenstvima budu isključivo članovi SDP-a, uz neku nevažnu iznimku, recimo osobu koja povjerenicima kuha kavu. I inače upregnuo partiju u svoja kola, hajde Hajdaš povuci, potegni, da preoremo tu njivu. Oslobođen brige za vlastitoga kandidata, jer ima kandidata na vlasti, SDP se okreće prema svibanjskim izborima za zagrebačkoga gradonačelnika. Ima čak nekoliko pretendenata, vrlo je angažiran, a po svemu se vidi da mu nemremovci idu na živce.

Da rezimiram: u užem krugu licitirali smo koja bi hrvatska riječ mogla biti proglašena za riječ godine. Predložio sam pridjev – priuštiv. Znači, potreban nam je priuštivi predsjednik države. I priuštiva zemlja, s priuštivim cijenama, i naravno priuštivim stanovanjem. I s priuštivom korupcijom. Našom, hrvatskom, bez srbijanske mafije. Imamo mi svoju na svome.

Rumunjska Laura naletjela na Turudića

Dotle se odvija tužiteljska saga, tužiteljica tuži tužitelja Vijeću Europe, tužibaba na sve strane. Rumunjska Laura naletjela na hrvatskoga branitelja (i) države Turudića, koji se ne da, brani uskoke i dorhovce, nacionalne izvide i izvidnice, ako gdje curi zove vodoinstalatere. Na kraju krajeva, Hrvatska je prvenstveno hrvatski problem. I to veliki. Europski i svjetski novi problem je drugo jedno tužiteljstvo i drugi sud, dotično Međunarodni kazneni sud koji je, po preporuci Hrvatskih kronika, na listu bez čekanja uz Putina stavio i Netanyahua.

A taj sud nije kao oni ad hoc za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, nije, znači, politički nego pravi sud. Pa sada neki potpisnici Rimskoga statuta iz 1998. ako se ne dorhvaram, muku muče što će s Bibijem, jerbo je on navodno prvi iz neke demokratske države. Ha.

Sud sudi individualcima a ne državama, premda su pametni pravnici odavno kazali da masivni zločini (da, masivni, ne masovni) poput genocida mogu proisteći iz državnog aparata. Naravno da mogu. Pa nije Milošević mogao sam, kud bi stigao, trebao je imati svoje šešelje, mladiće, šljivančanine, na žalost i kadijeviće, ne samo da mu kade, nego djeluju. A za koje zločine presuđuje Međunarodni kazneni sud? Za mnoge. U statutu su 92 vrste zločina, vjerovali ili ne. Da, ljudi (neljudi) mogu biti raznovrsni i kreativni.

> Hitrec: Lijepa naša se samo križa, političara ima, nema državnika

Četiri su ipak na čelu liste: zločin genocida, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin, zločin agresije. Putin i Netanyahu, kao odlikaši, uspjeli su u sva četiri pothvata. Maturirali. Svijet se glede Bibija podijelio na vrlo neobičan način, pa se stvaraju savezi kao u Drugom svjetskom ratu, nije sve crno, ne će Treći. Europa uglavnom podržava, samo Njemačka nešto mudruje, rado bi bila nesvrstana. Što je s trećom velesilom, nakon Njemačke i Francuske u Uniji, odnosno što je s Hrvatskom? Ma Hrvatska je potpisala Rimski statut, a tri godine poslije potvrdio ga i spori ali dostižni Hrvatski sabor.

I sada smo tu gdje jesmo. Očekujem trolove, te nije Bibi isti kao Vladimir Vladimirovič, i slično. Tu je opet onaj stari problem s brojkama, kako se cinično nazivaju pobijeni ljudi. Vladimir je izazvao ukrajinsku (i rusku) tragediju, koja do sada iznosi barem milijun, a Bibi samo četrdeset tri tisuće, bit će i pedeset. Osim toga, MKZ tužaka i jednoga Palestinca.

I što je najluđe u oba slučaja, oba potencijalna uhićenika (soli na rep) čekaju Trumpa kao noćna straža zoru, što bi rekla Biblija, čekaju kao Spasitelja koji će donijeti mir svijetu, čekaju nestrpljivo jer su oba na rubu očaja. Putin nudi ruskim ljudima, mladićima, i ovce i novce, samo da odjenu odoru i odu poginuti, Bibi moljaka galantne Gallante (i taj je na klupi) da što brže pobiju sve što se pobiti može, kako bi on ostao na vlasti, a prosvjednici u Tel Avivu sve brojniji, razumjeli odavno da mu cilj nisu taoci.

Tako su Izraelci i Rusi postali taocima Bibija i Vladimira. A Srbija samo kuri sudvatru, već se popela na glavu i Putinu, govori mu daj pregazi tu Ukrajinu i ostale da mi možemo krenuti, daj nam vjetar u leđa, za naoružanje smo se već sami pobrinuli, sa zapada. Daj zaokruži taj ruski svet, da mi možemo srpski svet. Svi Rusi u jednoj državi, pa i ruska Ukrajina, svi Srbi u jednoj državi, pa i srpska Hrvatska. Barem do Lonje i Zrmanje, ne manje.

Tako nekako. Živimo u vremenu luđaka i psihopata, opet jednom. Fantazijama o nadnarodima i naddržavama.

Za dom spremni

Hrvatsku, srećom, za sada okupira samo nogomet. Normalno, tu jesmo velesila, u četvrtfinalu nacija. Uz nogomet ide povremeno i uzvik Za dom spremni, oko kojega je toliko buke i podjela. Te je li samo prekršaj ili nešto gore. Onda se s neba u rebra pojavi australski sud, koji veli da nije prekršaj niti nešto gore. I da hotelski portiri dižu ruku, valjda kada zovu taksi za goste. Možda su Australci čuli i za Domovinski rat, ne ruski nego hrvatski, za pozdrav ne ruski nego hrvatski, u vrijeme srpske agresije. U svakom slučaju, eto opet Australije, koja je hrvatski jezik priznala prije Hrvatske, da se ne zaboravi. Uzgred, aboriđine im ipak ne opraštam. Kao ni Amerima Indijance.

To usput, velim, a ZDS u Hrvatskoj više i nije na naslovnicama, na kraju će od njega ostati samo Z., kada ga prepustimo generaciji Z. Što znači Z (osim na ruskim tenkovima) nikada nisam saznao, možda Zeznuta generacija. Koja ne želi imati djecu.

>Hitrec: Ne će nama NATOvariti na leđa te igrice velikih i moćnih

Nego, čujem da se u Splitu, i to u HNK, izvikuje i to često Za dom spremni. „Ma kako to?“, pita me mačak Mak. Pa mu objašnjavam da su ondje postavili neki komad po kolumnama stanovitog orjunaša i provokatora, nazovimo ga za ovu priliku Ivančicom, dražesno. A ZDS viču, koliko smo razumjeli iz pofukovske „kazališne kritike“ – da bi se rugali i tomu i svačemu u suvremenoj Hrvatskoj, koja doduše daje materijala, ali nije zaslužila da ju jugonostalgičarski mediokritet, talog feralovske siročadi opanjkava usred Splita. Satira?

Znate, za satiru treba pojesti puno kruha, zahtijeva pamet i duhovitost, a tek zatim oštricu. Iz spomenute kritike ostala mi je u pamćenju jedna rečenica: „Nitko se u publici nije smijao.“ Mogu li se takvi „komadi“ postavljati na scenu? Mogu. Na nezavisnoj sceni koja je i tako svakakva, a služi i za pranje novaca. Ali ne u kazalištu koje ima naziv Hrvatsko narodno kazalište. Je li, Puljko, HNK Split gradsko kazalište? Molim tumačenje. I tko je ondje ravnatelj, za Boga miloga?

Dotle iz Osijeka dolazi Sokol ga nije volio Fabijana Šovagovića. Djeca njegova, Filip i Anja vratili na daske dramu iz osamdesetih prošloga stoljeća, tešku slavonsku dramu kojoj patina vremena nije naškodila.

Privatno, i ne baš

U nedjeljnom broju ponekad inspirativnih tiskovina čitam opsežan i dobro napisan životopis Marije Radić, Čehinje rodom, žene Stjepana Radića. Uz napis nekoliko fotografija. Na jednoj slika vodstva „ženskih organizacija HSS-a“. Pogledam bolje, kadli u prvom redu zdesna sjedi – moja baka Gizela. A jest, bila je baka opaka, borbena, imam negdje sudsku presudu iz tridesetih 20. stoljeća. Opalila nekog tadanjeg srbijanskoga Vulina kišobranom.

Jezik naš svagdanji

Nisu svi Hrvati ravnodušni na jezične vratolomije koje nas okružuju. Jedan od neravnodušnih je odvjetnik Srećko Ilić, koji ne sliježe ramenima, nego prosvjeduje. Odličan pravnik koji me je uspješno branio u poznatom idiotskom slučaju, jezikzapazio je bio da su dnevne novine koje izlaze zorom jednoga jutra u listopadu osvanule s engleskim nazivima mjeseca i dana pojavljivanja. Pa reagirao, upitao kako to. Uredništvo mu se ispričalo, došlo je do tehničke pogrješke. Isprike čitateljima nije bilo. No dobro, omaknulo se, nije se ponovilo. Isti odvjetnik šalje mi fotografiju dućana na zagrebačkom Dolu, s natpisom Freshly baked bread, hand made food. Prijevoda nema. Kao da nema ni Zakona o hrvatskom jeziku.

A da s druge strane ima balkanizama, vidim i sam dok se vozim Savskom: jedna od onih banaka koje izvrsno posluju, reklamira se natpisom Nula para, puno muzike. Para odavno nema, nema ni lipa, prve nestale s Jugoslavijom, druge, Kuzmine, nestale s eurozonskom Hrvatskom. A glazba također nestala. Sve je muzika. Još se održao bio Glazbeni zavod, ali nadošla Muzička akademija. Podsjećam: u onoj (zakašnjeloj) unitarističkoj jezičnoj ofanzivi u listu Komunist (druga polovica osamdesetih) u proskribirane riječi, da ne velim ustaške, uvrštena je na vrlo dobrom mjestu riječ – glazba.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.