Ponovna javna rasprava, koju je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak otvorila o kurikulu Povijesti izazvala je burne reakcije javnosti, a kritike uglavnom stižu s ljevice. Nezadovoljstvo predloženim kurikulom izrazila je i HNS-ova ministrica obrazovanja, Blaženka Divjak.
Trenutačnu stručnu radnu skupinu za kurikul Povijest čine: Jasenka Štimac, stručnjakinja za odgoj i obrazovanje u osnovnoj školi u predmetnoj nastavi, Vjera Brković, stručnjakinja za odgoj i obrazovanje u srednjoj školi, Gordan Ravančić, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest, Marijana Marinović, predstavnica Agencije za odgoj i obrazovanje, Valerija Turk-Presečki, koja je imenovana na prijedlog ministrice obrazovanja Blaženke Divjak, i Krešimir Zadro, koji je u stručnu radnu skupinu imenovan na prijedlog Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme.
> (VIDEO) Novi kurikul povijesti izazvao raspravu: ‘Zaiskrilo’ između Budaka i Nazora u ‘Otvorenom’
> Prof. dr. sc Ante Nazor: Igre bez granica – kurikul nastave povijesti
Stručno vijeće Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta na e-sjednici održanoj 22. veljače 2019. donijelo je “Očitovanje Stručnog vijeća Odjela za povijest o Nacrtu Odluke o donošenju kurikuluma za nastavni predmet Povijest za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj”:
U prethodnom Stručnom očitovanju o prijedlogu Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta Povijest (svibanj 2016; nadopuna prosinac 2018.) Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta, upozoreno je na pozitivne pomake tadašnjeg prijedloga Kurikula, no jasno je upozoreno na disproporciju njegove ambicioznosti sa:
(1) svekolikom (spregom obrazovne, društvene, gospodarske, duhovne, itd.) realnosti hrvatskog društva,
(2) nedovoljnom razrađenošću prijedloga (odnosno izostankom definiranja obveznih i izbornih tema).
Ti su temeljni zaključci u Stručnom očitovanju (2016, 2018.) potanko argumentirani, pri čemu je navlastito naglašena potreba koncipiranja meta-narativa s ciljem usvajanja postavki dugotrajnosti identiteta nacije, ponajprije kao iskaza odgovornosti i zrelosti društva. S obzirom da su susljedni događaji, vezani uz ovu temu, pa i sama trenutna javna rasprava (veljača 2019), pokazali da je hrvatsko društvo tek na put izgradnje te odgovornosti, držimo da dorađeni prijedlog kurikula povijesti dobar prinos tome, osobito u dijelu jasnijeg određivanja društvenog cilja i svrhe nastave povijesti (kako smo i predlagali 2016, nadopuna 2018.).
Upravo zbog navedenog podržavamo odgojnu dimenziju nastave povijesti koja je jasno naglašena u uvodnom dijelu dokumenta te povezuje tu nastavu s razvojem osobnog identiteta u okviru onog nacionalnog. Učenici se trebaju usmjeravati na uočavanje etičke dimenzije o posljedicama povijesnih događaja. Prosudbe moraju biti osjetljive na povijesni kontekst, a kvaliteta etičkih prosudbi trebala bi ovisiti o uključenosti relevantnih povijesnih dokaza. Učenike treba kroz nastavu povijesti poučiti društveno prihvatljivim vrijednostima. U tom smislu od nastavnika povijesti se očekuje promišljanje o vrijednostima i dugoročnim odgojno-obrazovnim ciljevima te djelovanje u skladu sa zajednički usuglašenim društvenim i kulturnim vrijednostima kao i odgojno-obrazovnim izazovima i ciljevima. Prethodni „Prijedlog predmetnog kurikuluma Povijest“ (2018) uvelike je stavljao naglasak na ishode i razvoj vještina, zanemarujući odgojnu i sadržajnu dimenziju nastave. To je vjerojatno strukovno hvalevrijedno i doista predstavlja odmak u hrvatskim obrazovnim okvirima, no u današnjem hrvatskom društvenom okružju nije provedivo, a upitno je i je li potrebno.
Prethodni „Prijedlog predmetnog kurikuluma Povijest“ uvodi strukturirane radove kao obvezne te bi na taj način doveo do dodatnog opterećenja nastavnika. U tom smislu opterećenje nastavnicima predstavljao bi i nedostatak materijala odnosno prikupljanje, razumijevanje i kritična selekcija povijesnih izvora, budući da je prethodni „Prijedlog predmetnog kurikuluma Povijest“ uvelike naglašavao rad s primarnim i sekundarnim izvorima. Također, ishodi učenja propisani spomenutim dokumentom (starom verzijom) Kurikula temeljeni većinom na istraživanju nerealno su visoko postavljeni jer nisu prilagođeni psiho-fizičkim sposobnostima učenika.
Načelo izbornosti u srednjim školama kakvo je predloženo u prethodnom „Prijedlogu predmetnog kurikuluma Povijest“ je nedopustivo, neprihvatljivo i potencijalno iznimno prijeporno jer omogućava veliki manipulativni prostor pri odabiru tema koje će biti odrađene tijekom školske godine – Praestat cautela quam medela. Smislena povijest na taj bi način gotovo iščezla. Kako god da nastavnici odaberu teme nikako se neće ostvariti razumijevanje uzroka i dugog trajanja. S tim u vezi uzmimo za primjer razumijevanje povijesti „kratkog dvadesetog stoljeća“. Kako učenik/ca može shvatiti Domovinski rat ako bude odlučeno da tematika Drugoga svjetskog rata neće biti obrađena, a Prvoga svjetskoga rata hoće? Mogli bismo navesti još pregršt sličnih primjera u svakom povijesnom razdoblju. Postavlja se pitanje kako će biti koncipirani udžbenici i tko provodi načelo izbornosti?
Ukoliko se prihvati koncept izbornosti to bi moglo dovesti do brojnih neujednačenih povijesnih interpretacija koje će u konačnici trasirati put prema posvemašnjoj zbrci, a rezultanta će biti relativizacija temeljnih vrijednosti zbog kojih je cjelokupan projekt reforme i započet. Dorađeni „Prijedlog predmetnog kurikula Povijesti“ razlikuje se u odnosu na prethodnu verziju po jedinstvenom kronološko-tematskom pristupu za osnovnu i srednju školu koji razrađuje sadržaj po zadanim temama, a istodobno zadržava i mogućnost izbornosti, dakako sukladno umješnosti svakog nastavnika ponaosob, u što međutim ne sumnjamo.
Negativne recenzije prethodnog „Prijedloga predmetnog kurikuluma Povijest“ ukazuju opravdanost ovakve temeljite dorade nove radne skupine. Zaključno, smatramo da dorađena verzija Kurikula ima niz prednosti nad prethodnim prijedlogom, lakše se može implementirati u postojeći odgojno-obrazovni sustav, te predstavlja dobru polazišnu osnovu daljnjem razvoju nastave povijesti. Tu polazišnu osnovu potrebno je, međutim, nadalje razraditi. Kako smo naveli 2016. (nadopuna 2018.), ta razrada nužno mora proizaći kroz konsenzus povjesničara znanstvenika, i to onih koji se dosljedno bave znanstvenim radom u vidu stvarnoga i problemskog istraživanja prošle zbilje, što potom trebaju uobličiti i ostali dionici struke.
Pročelnik Odjela za povijest
izv. prof. dr. sc. Mario Kevo
Tekst se nastavlja ispod oglasa
