Objava teksta temeljito dorađenog kurikula za nastavni predmet Povijesti za osnovne i srednje škole u RH na web-stranicama Ekspertne radne skupine izazvala je burnu reakciju voditeljice prethodne Stručne radne skupine koja je radila prvu verziju spomenutoga kurikula i njezinih istomišljenika, upozorava izv. prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Reakciju izv. prof. dr. sc. Nazora na događaje oko kurikula povijesti prenosimo u cijelosti:
Igre bez granica – kurikul nastave povijesti
Dio tekstova koji se nakon objave nove, temeljito dorađene, verzije kurikula povijesti pojavio na pojedinim portalima, ne dotiče bit cijelog ovog procesa, nego pokušava predstaviti kako je nova radna skupina svojevoljno, bez ikakvog razumskog razloga, napisala novi dokument. Bit čitavog problema na koji su ukazivali pojedini komentari već tijekom javnog savjetovanja 2016., kao i (neprolazna) recenzija HAZU, te pojedini komentari i u novom e-savjetovanju, jest izostanak sustavnog sadržaja koji bi bio kostur kurikularnog dokumenta, te shodno tome i izostanak ishoda koji se izravno oslanjaju na sadržaje. To je ujedno bio i zahtjev Ekspertne radne skupine! Zašto to prethodna radna skupina nije napravila – radi li se o oglušivanju na pozive za ispravkom zbog nemogućnosti da se taj zadatak ispuni s obzirom na način kako je kurikul povijesti bio koncepcijski postavljen ili jednostavno zbog arogancije „vođe“ bivše radne skupine, manje je važno od činjenice da to nije napravljeno. Kako bilo, čini se da je nova radna skupina pronašla rješenje tog problema tako da je koncepte zadržala na tehničkoj razini – kao alate za postizanje vještina povijesnog razmišljanja i zaključivanja – te su postavljene nove organizacijske cjeline (5 temeljnih područja ljudskog djelovanja) putem kojih se moglo razmjerno lako sadržaje povezati s ishodima, istovremeno poštujući brojčani limit ishoda po godini učenja, kako je to ERS tražio. Da, to nužno znači da je dokument dobio drugačiju formu, no ništa od onoga što je prethodna radna skupina napravila nije izgubljeno: ostali su koncepti, ostali su i pojedini sadržaji koji više nisu stavljeni na razinu opće izbornosti, a istovremeno je dobiven okvir za „raspisivanje“ sadržajnih ishoda.
Sav obavezni sadržaj za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda organiziran je kroz 28 tema po godini učenja, a dodatno je ponuđeno po 10-tak tema za metodičku kreativnost nastavnika i učenika. No te predložene teme tek su prijedlog nastavnicima, a nastavnik, s obzirom na vlastitu sposobnost i afinitete učenika, može uzeti sve ili samo neke od ponuđenih tema ili pak poštujući iskazane ishode za obavezne sadržaje kreirati neke nove teme koje će upotpuniti te sadržaje ili pak pojasniti neke aspekte povijesnog razvoja u širem svjetskom kontekstu. Jednako tako, neke od tema za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda nastavnik može unutar jednog sata i objedinjavati na način da ostvari tražene ishode. Okvirno gledajući, s obzirom na broj tema, u satnici od 70 sati nastavniku teoretski ostaje još oko 60% vremena za dublju obradu, sistematizaciju i kreativnost. Naglasak je na ishodima koje ne treba „čitati“ odvojeno od sadržaja, niti sadržaje odvojeno od ishoda. Način kako će nastavnik planirati sat i na koje će sadržaje staviti naglasak ulazi u prostor njegove metodičke-kreativnosti, naravno poštujući zadovoljavanje ishoda. Stoga ne bi trebalo biti bojazni od povratka „bubanja“, kako se to zlonamjerno, a neutemeljeno, propagira na pojedinim portalima, jer će nastavnici imati dovoljno prostora za iskazati svoju maštovitost, kreativnost i predanost poslu koji savjesno obavljaju. Na ovaj način dorađeni kurikul povijesti, za razliku od prvoga prijedloga koji je bio stavljen na e-savjetovanje, samo je uklonio mogućnost izbjegavanja nekih važnih tema iz nacionalne povijesti, ali i dalje omogućava da nastavnici i učenici aktivno i metodički kreativno realiziraju nastavu povijesti u sinergiji nastavnikove kreativnosti i učeničke znatiželje. Nakon neugodnog iskustva s prikazom novije hrvatske povijesti u tzv. „Solunskoj čitanci“, koja se izvana, uz pomoć dijela osoba koje su radile i na starom kurikulu povijesti, pokušava nametnuti i nastavnicima u Hrvatskoj, takva intervencija, kojom su jasno određene važne teme iz nacionalne povijesti, bila je neophodna.
Najviše kritika od članova prethodne radne skupine
Sastav radne skupine, također, nije bio optimalno riješen, jer iako je ERS tražio da nove radne skupine imaju broj članova barem onoliki koliko ih je bilo u ranijim radnim skupinama, to se – prema odluci Ministarstva znanosti i obrazovanja – nije moglo ostvariti, nego su tri člana odabrana putem javnog poziva, a troje članova bilo je izravno postavljeno; po jedan iz MZO-a, ERS-a i Agencije za odgoj i obrazovanje. Iskustvo je pokazalo da su u brojnim radnim skupinama upravo članovi postavljeni iz MZO-a radili najviše „problema“, jer nisu dopuštali da se tekst kurikularnog dokumenta koji je ušao u e-savjetovanje znatnije mijenja. Čini se da je takav slučaj bio u radnoj skupini za povijest, jer je dorađeni dokument na razini radne skupine izglasan s 5 glasova „ZA“, a preostala članica radne skupine dala je izdvojeno mišljenje.
Čitajući komentare na portalima u kojima se poziva na događaje iz (ne tako davne) 2016., kada je prva verzija kurikula povijesti predstavljena stručnoj zainteresiranoj javnosti u prostorijama Hrvatskog instituta za povijest, treba podsjetiti da su govornici na tom predstavljanju oštro kritizirali tadašnji prijedlog, ali su i nudili suradnju s ciljem poboljšanja teksta prijedloga kurikula, koja je bila kategorički odbijena. Danas se neki akteri tih zbivanja prisjećaju samo „pobrojavanja“, primjerice, koliko se puta spominjala koja od bivših političkih tvorevina, u kojima je Hrvatska bila sastavni dio. No, zaboravlja se ili namjerno izostavlja činjenica da nije problem koliko se puta nešto ili netko spominje, nego na koji način i u kojem kontekstu. Zanimljivo je da su pritom najglasniji upravo oni kojima se kao autorima udžbenika može prigovoriti zbog neprihvatljivog konteksta prikazivanja pojedinih događaja i pokreta… Istodobno, priča s recenzijom HAZU i daljnjim kritikama na prijedloge koje je nudila prethodna radna skupina „stavlja se pod tepih“, a izvlače se izvan konteksta izrečeni stavovi, pojedini ishodi i sadržaji – iznova gurajući problem oko kurikula povijesti u neprihvatljivu ideološku i politikantsku maglu, u kojoj je, naravno, i interesna pozadina priče teže uočljiva.
Nepotrebno politiziranje i nametanje ideološke paradigme u komentarima na dorađeni tekst kurikula nastavnog predmeta povijesti ima samo jednu „čvrstu“ okosnicu, koja se odmah nakon objavljivanja viralno proširila kao tobožnja paradigma lošeg uratka nove radne skupine, a to je nespretno formuliran ishod u domeni Politika za 8. razred. Sporni ishod glasi: „Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva, Holokaust na području Jugoslavije u ratu i poraću te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem (uzroci i posljedice, usporedba i sučeljavanje)“.
No, kako je javno objašnjeno iz ERS-a, riječ je bila o grešci tj. propustu u jednoj od ranijih inačica dorade dokumenta koja se zabunom našla na stolu ERS-a umjesto one završne dorade, iako je završna inačica s ispravljenim propustom već ranije dostavljena ministrici, tako da u završnoj inačici dorade taj ishod glasi „Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva u 20. stoljeću, Holokaust, žrtve rata i poraća u Europi i svijetu, te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem“. I ta je zabuna rezultat žurbe i želje da se poštuju iznimno i nerazumno ograničeni vremenski gabariti koje je nametnulo nadležno Ministarstvo, očigledno pod pritiskom bivše voditeljice SRS-a i njezinih istomišljenika koji su najglasniji i najagresivniji kritičari ovako dorađenoga kurikula povijesti. Naravno da se i sadržaj ove teme može promijeniti konstruktivnim prijedlozima, pa i podijeliti, no i to objedinjavanje, odnosno širenje naziva pojedinih tema, rezultat je pritiska da broj tema bude što manji. U tom kontekstu zanimljiv je prigovor iz bivše radne skupine da je sporno to što se pojam Holokaust našao u istoj rečenici s „društvenim promjenama u drugoj Jugoslaviji“, a u njihovoj inačici za gimnazijske programe je u istoj rečenici s „hrvatska država i društvo nakon 1990.; Domovinski rat“?!
Jednako tako, pojedine pogreške rezultat su žurbe i nemogućnosti da zbog kratkoga roka dorade, sadržaje kurikula iz raznih razdoblja povijesti pregledaju znanstvenici koji se time bave. S obzirom na to, potrebno je sadržaj doraditi (ispraviti uočene pogreške ili osmisliti prikladnije nazive za neke sadržaje), ali ne i znatnije smanjiti, da se ne izgubi cjelovitost., a radi preglednosti na kraju se može dodati kronološki niz tema.
Činjenica da je inačica kurikula povijesti poslana u MZO uistinu ona završna te de se od one koja je u žurbi zabunom objavljena na stranicama ERS-a razlikuje samo po gore spomenutom „spornom“ ishodu, pokazuje koliko je bio „čvrst“ temelj za prvi napad na sadržaj dorađenog kurikula. Da je riječ o zabuni svakako je trebalo biti poznato i bivšoj voditeljici SRS-a za kurikul povijesti, no usprkos tome Snježana Koren požurila je to iskoristiti za javni napad na sadržaj dorađenoga kurikula.
Napadaju se oni koji drugačije misle
Uz podršku već dokazanih saveznika u medijima, napad se ubrzo proširio na razne dijelove dorađenoga kurikula, do razmjera bezobrazne manipulacije. Uobičajeno, proziva se da je dorađeni sadržaj „revizionistički“, čak se besramno sugerira da se njime „relatizivira Holokaust“. Napadaju se oni koji drugačije misle, pritišće savjetnik za povijest iz AZOO-a koji se usudio pozvati nastavnike na raspravu o dorađenom prijedlogu kurikula povijesti, a da pritom nije napomenuo kako ga treba „popljuvati“, nego je korektno, neutralno i nepristrano, naveo neke karakteristike novoga dokumenta, bez sugestije treba li ga podržati ili ne. Pritom je naglasio da se ni u ovom dokumentu ne rješava pitanje nastave povijesti u strukovnim školama, pa je sudbina povijesti u tim školama i dalje neizvjesna, a to je nešto što bi trebalo zabrinjavati sve nas! Naravno, odmah su se javile anonimne nastavnice koje su sada u strahu što će biti ako ne podrže dorađeni kurikul, pa su zabrinuti članovi bivše stručne radne skupine pokrenuli hajku, jedan od njih, zbog kojega su roditelji nezadovoljni njegovim predavanjima svojedobno pozvali stručno-pedagoški nadzor u školu, traži od MZO-a da nešto poduzme. Prešućuje se i da su novi članovi radne skupine tijekom rada bili izloženi pritiscima iz MZO-a, za neke od njih tražena su očitovanja, prozivani su na nekim „istinoljubivim“ portalima i u dijelu medija, sve kao nekad, za „dobra stara vremena“… Stoga se, po istoj logici može reći da mnoge kolegice i kolege koje podržavaju dorađeni kurikul to neće javno učiniti iz straha od posljedica.
Neke od zamjerki su i tragikomične, poput one u obliku pitanja da „za ocjenu dobar učenik ne mora znati ništa o ratu u BiH“, uz koju se kao „dokaz“ navodi sadržaj „ishoda za 4. razred gimnazije“: Analizira nacionalni pokret u Hrvatskoj (Hrvatsko proljeće), Ustav iz 1974., političku i gospodarsku krizu u Jugoslaviji nakon Titove smrti, prijelomne godine, uvođenje višestranačja u Hrvatskoj, demokratsku smjenu vlasti, ustavne promjene i raskid državotvornih veza sa SFRJ, tijek Domovinskog rata i mirnu reintegraciju. (Jutarnji list, 8.2.2019., str. 9) Naime, problem je što autorica zamjerke zanemaruje da je u dorađenom sadržaju kurikula, za razliku od prethodnog kurikula, rat u BiH korektno zastupljen, a ne zna da je iz hrvatske perspektive Domovinski rat pojam koji obuhvaća i RH i BiH, te da je i zbog geopolitičkih i zbog nacionalnih razloga spomenuto područje nerazdvojivo ako se događaji iz 1990-ih (i ne samo iz 1990-ih) žele razumjeti i prikazati cjelovito. Uostalom, među „sadržajima za ostvarivanje odgojno-obrazovanih ishoda“, upravo za 4. razred gimnazije čiji ishod autorica ističe kao „dokaz“, u dijelu sadržaja u kojem se spominje Domovinski rat od 1991. do 1995., navedeno je: „RH i BiH – jedinstveno ratište“.
Tragikomično je i kad autorica članka nekritički prihvati kritiziranje bivših članova radne skupine da je sadržaj „prenatrpan“, pa bezuvjetno zaključi da „nagomilavanje sadržaja povijesti vodi prema muci učenja, besmislu škole i dosadi … do mjere da učenik na nastavi utiskuje ustaški simbol učenici na ruku (Mirela Lilek, Jutarnji list, str. 4). Znanstveno, nema što!
Tragikomično je i kad autorica članka, specijalizirana za problematiku obrazovanja, koja bi trebala biti upoznata s činjenicama o procesu donošenja kurikula povijesti, napiše: Umjesto očekivanja da će nova radna skupina doraditi izvorni prijedlog „kurikuluma“ nastao još 2016. (u vrijeme Borisa Jokića), koji je prošao stručnu i javnu raspravu, dobio recenzije iz Bavarske i HAZU te se po njemu u ovoj školskoj godini odvija eksperimentalna reforma u 74 škole, taj je dokument istisnut i u 20-ak dana napravljen je potpuno novi prijedlog. A sve to je još upakirano u sugestivni naslov (Fuchs: Povijest očistili od ideologije – Stručnjaci: Sve ste natrpali za bubanje).
Na stranu činjenica da su stručnjaci i članovi nove Stručne radne skupine koji misle drugačije (ili je pojam stručnjak rezerviran samo za voditeljicu bivše radne skupine i one za koga ona kaže da je stručan), no vrhunac manipulacije ogleda se u navodu da je prethodni kurikul povijesti „dobio recenzije iz Bavarske i HAZU“, kad je svima koji su uključeni u tu problematiku jasno da je ocjena HAZU, ako ne negativna, onda jedva prolazna, u svakom slučaju za svakoga tko želi kvalitetu nedovoljna. Doduše, prešućuje se i upozorenje bavarskih recenzenata o visoko postavljenim zahtjevima za učenike i nedostatcima sadržaja o nacionalizmu i totalitarizmu, no recenziju iz Bavarske ne želim komentirati sve dok ne bude poznato tko je bavarski recenzent hrvatskog kurikula povijesti i kakvo je njegovo poznavanje hrvatske povijesti, iako je zbog izostanka konkretnoga sadržaja u prethodnom kurikulu, upitno koliko je i to važno.
Ipak, u ozbiljnom tekstu koji uspoređuje dvije verzije kurikula to se ne smije prešutjeti. A prešućeno je. Bez imalo srama ili barem profesionalne nelagode. Kao da se radi o priopćenju glasnogovornice bivše voditeljice bivše radne skupine za kurikul povijesti, koja je zapravo odgovorna za to što se „izvorni prijedlog kurikuluma“ (još „iz Jokićeva vremena“) u dvije godine nije znatnije doradio, o čemu svjedoči „dobivena recenzija HAZU“ i potreba za sazivanjem i radom nove radne skupine. Da su „vođe“ bivše radne skupine za kurikul povijesti bile otvorene za suradnju i dijalog, da su prihvatile činjenicu da stručne kolegice i kolege postoje i rade izvan njihova klana, da drugačija mišljenja nisu trpali u ideološke okvire, da nisu ustrajavali na pokušaju monopolizacije hrvatske povijesti, Hrvatska bi već imala ideologijom neopterećen, a potrebama nacionalnog obrazovanja i odgoja primjeren kurikul povijesti.
Isključivost i ignoriranje drugačijega mišljenja „vođe“ bivše radne skupine pokazale su i sazivanjem okruglog stola na Filozofskom fakultetu za 21. veljače, u 11 sati, bez dogovora s „drugom stranom“ oko termina. Toliko o želji za dijalogom… Zapravo je riječ o očitovanju Odsjeka za povijest FF o „Prijedlogu kurikuluma povijesti upućenom na javno savjetovanje od 7. veljače 2019.“, kojem zbog neizostavnih obveza neće moći nazočiti članovi stručne radne skupine koja je doradila kurikul povijesti.
Klevete i predbacivanje odgovornosti
I sama uporaba naziva „kurikulum“ u pozivu, kojom dio povjesničara i MZO ignoriraju jednoglasnu preporuku kroatističke struke da je u skladu s pravilima hrvatskog standardnog jezika pravilno upotrebljavati samo naziv „kurikul“ i „kurikulni“ (domaći su nazivi naukovna osnova i /nastavni/ uputnik), pokazuje razinu uvažavanja struke i otvorenosti za prihvaćanje drugačijeg stručnog mišljenja. Na to da treba sustavno i dosljedno koristiti termin „kurikul“ već su upozorili stručnjaci kroatističke struke, među kojima je i akademik Radoslav Katičić, kao predsjednik tadašnjeg Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika (2009.), i razne ustanove (izjava Matice hrvatske iz 2016., recenzija kurikula hrvatskog jezika Razreda za filološke znanosti HAZU-a iz 2018. koju je naručilo upravo MZO, a potpisao akademik August Kovačec), a da je pravilan obliku „kurikul“, a ne „kurikulum“, objašnjeno je i u Hrvatskom pravopisu u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013.), koji je i danas na snazi. Objašnjenje da se oblik „kurikulum“ više ne može mijenjati jer je upotrijebljen u Strategiji razvoja obrazovanja, znanosti i tehnologije (2014.) ne treba posebno komentirati (Večernji list, 17.12.2018., str. 9), tek se može primijetiti da ovaj kratak izlet u kroatističke vode nije toliko važan za raspravu o kurikulu povijesti, koliko oslikava bahatost onih koji često dociraju drugima, čak i o problematici koja im nije uža struka.
Na djelu je, dakle, uglavnom isti obrazac ponašanja, kleveta i prebacivanja odgovornosti kao s kurikulom hrvatskoga jezika. Može se pretpostaviti da će se ista taktika primijeniti i s kurikulom povijesti, pa će „neovisni stručnjaci“ presuditi po kratkom postupku u korist ekipe koja već radi posao, kao da je eksperiment uspio. Naime, očigledno je da je eksperiment, iako nije završio, već proglašen uspješnim, i da tako „uspješan“ od jeseni ulazi u sve škole…
Glede kritika da je dorađeni kurikul „novi“ ili „posve drugi dokument“, s „prenatrpanom količinom sadržaja“, javnost treba znati da, u smislu neophodnih intervencija, utemeljenih na odlukama ERS-a i sadržaju recenzije HAZU, to može izgledati kao novi kurikularni dokument, no samo zato što prethodna SRS te zahtjeve nije usvojila. Naime, činjenica je da je nakon E-savjetovanja znatna većina članova nove Stručne radne skupine temeljito doradila prethodnu verziju kurikula, te da su oni javno već u par navrata argumentirano objasnili da to nije novi dokument nego temeljita dorada, zasnovana u prvom redu na zahtjevima ERS-a (Jedinstveni metodološki pristup kurikularnim dokumentima) i komentarima pristiglim u javnu raspravu: „Najesen bi reforma obrazovanja trebala krenuti u svim školama, ali…“, Jutarnji list, 21.1.2019.; „Uskladili kurikul za povijest unatoč prekratkom roku“, Večernji list, 22.1.2019.; Vjera Brković: „Djeca neće bubati povijest“ (Slobodna Dalmacija, 31.1.2019., str. 6) i „Galama oko kurikuluma povijesti nije zbog brige za učenike (Školske novine, broj 6, 19.2.2019., str. 4-5).
Prema njihovoj provjerljivoj tvrdnji, poštivanje zahtjeva ERS-a, tj. usklađivanje teksta kurikula povijesti s tim zahtjevima glavni je razlog zašto dokument nakon dorade izgleda toliko drugačije. Dokumenti ERS-a pokazuju da nova radna skupina nije samovoljno mijenjala dokument, nego je samo poštovala zahtjeve koje je trebala provesti prethodna radna skupina, a koja to nije učinila. Nasuprot tome, članovi nove radne skupine savjesno su, u vremenski iznimno i nerazumno ograničenom roku, pokušali ispuniti sve zahtjeve ERS-a i preporuke iz recenzije HAZU, ali i konstruktivne i stručno opravdane komentare iz javnog savjetovanja, radeći pritom i tijekom blagdana Božića i Nove godine, zbog bešćutno i neodgovorno nametnutog roka. Tekst koji je nova radna skupina ponudila ERS-u svakako nije savršen i bez zamjerki, no uzimajući u obzir vremenske okvire najbolji je mogući, poglavito jer se nije radilo na stvaranju novog dokumenta, nego na doradi teksta koji je ušao u e-savjetovanje. Uostalom, može li se u 20-ak dana napraviti novi tekst kurikula, kad je prethodna radna skupina na prethodnoj verziji kurikula radila gotovo tri godine?!
A govoriti o „prenatrpanosti“ sadržajem nove inačice kurikula može se samo iz perspektive prve verzije kurikula povijesti, koja je bila „preprazna“, inače je činjenica da je novi, dorađeni kurikul povijesti odmjeren i, za razliku od prethodnog, prema temama iz nacionalne povijesti odgovorno zastupljen (naravno, uzevši u obzir nerazumno kratak vremenski rok koji je nametnut članovima nove radne skupine, prostora za doradu još ima).
S obzirom na sadržaje za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda i sve ono što je navedeno u „razradi ishoda“ u dorađenom kurikulu povijesti, postavlja se pitanje po čemu je to „enormna količina gradiva koja će onemogućiti razvoj kritičkog mišljenja“ i zašto bi to bio veći problem od činjenice da bi prethodnim prijedlogom kurikula zasigurno neka razdoblja hrvatske povijesti u nastavi bila preskočena. I kakvo kritičko mišljenje može razviti učenik, koliko može ići u širinu ili dubinu rasprave, ako se zanemari kronologija, s obzirom na to da mnoge procese i događaje iz novije povijesti nije moguće razumjeti bez poznavanja prethodnih razdoblja. Čemu strah, čemu podcjenjivanje kolegica i kolega da u zadanim okvirima neće znati i moći hrvatsku povijest učenicama i učenicima prikazati cjelovito, a pritom ih zainteresirati za detaljnije rasprave i kritičko razmišljanje. Na kraju i uvijek, neovisno o kurikulima i nastavnim planovima i programima, nastavnici imaju zadnju riječ, o njima u velikoj mjeri ovisi hoće li đaci zavoljeti povijest. No, sadržaj kurikula je i legitimacija i putokaz države, zato je važno što je u njemu navedeno. Siguran sam da većini kolegica i kolega nije svejedno hoće li našoj djeci hrvatska povijest biti prezentirana cjelovito ili parcijalno, te da im nije opterećenje u svojim predavanjima obuhvatiti sva razdoblja povijesti i da ne smatraju da je poznavanje ključnih događaja iz svakog razdoblja hrvatske povijesti bubanje, tim više što dorađeni kurikul ostavlja dovoljno prostora za kreativnost.
Prethodna inačica kurikula odstupala je od svih drugih predmetnih kurikula
Uz navedeno, kao odgovor kritičarima dorađenoga kurikula povijesti, struka iznosi i sljedeće tvrdnje, koje treba istaknuti, citiram:
– aktivno učenje u kojem nastavnik potiče, moderira, vodi, a učenik sukreira, stvara novo znanje i aktivno sudjeluje u nastavnom procesu može se ostvariti i ako je sadržaj propisan (uvjeravanje kako je aktivno učenje nešto novo što nastavnici ne poznaju obmana je koja može biti podloga za priču samo onima koji su možda tek otkrili pedagogiju kao znanost ili pak didaktiku);
– prethodna inačica kurikula odstupala je od svih drugih objavljenih predmetnih kurikula, pa ju je trebalo uskladiti: nekoherentan sustav učenja povijesti – od kronološkog u osnovnoj školi, opterećenost sadržajem i visoko postavljenim ishodima koji nisu primjereni dobi učenika (pregled + dublja obrada gradiva) prema tematskom poučavanju u gimnazijama (načelo izbornosti, pet od 15 tema, koje bira nastavnik ostavlja mogućnost, a može se reći i opasnost, od zaobilaženja bitnih tema);
– inzistiranjem na ishodima oslobođenim od sadržaja i isticanjem da je cilj razvoj vještina, na način kako je to bilo u „izvornoj“ inačici kurikula povijesti koji je izradila prethodna radna skupina, u potpunosti je ugrožena odgojna dimenzija nastave i pedagoški pristup, te zanemarena činjenica da škole nisu laboratoriji za razvoj vještina, nego odgojno-obrazovne ustanove (uostalom, da bi mogli razvijati vještine, potrebno je usvojiti i neko znanje);
– strah od „službene verzije povijesti“, kako voditeljica bivše radne skupine obrazlaže svoje inzistiranje na „načelu izbornosti“, odnosno „bježanje“ od obvezatnog i detaljnijeg sadržaja te ishoda vezanih uz sadržaj, iracionalan je, pa ga ne treba komentirati, no treba upozoriti na posljedice takvog pristupa – nedorađeni kurikul i anarhija u odabiru tema te polarizacija, kako povjesničara tako i društva (povijest je znanost, koja do zaključaka dolazi znanstvenom metodologijom, a činjenice dobivene u tom procesu ne ovise o broju interpretacija, nego o pouzdanosti i dostupnosti izvora na kojima se one temelje, sve drugo je prodavanje magle ili ideologija).
Iz svega navedenog nameće se zaključak:
– nova radna skupina uspjela je doradom kurikula ispraviti očite nedostatke prethodne inačice kurikula, ubacila je sadržaje, ishode je vezala za sadržaje i usmjerila ih na određene koncepte; vraćanjem niza apstrakcija u realitet omogućila je da se dorađeni prijedlog kurikula povijesti kao moguće prihvaćeni dokument može puno lakše implementirati u postojeći hrvatski odgojno-obrazovni sustav, kao doista rasterećeni sadržaj u odnosu na onaj koji je sada u školama, ali i u odnosu na sadržaj u prethodnoj inačici kurikula (pogotovo za osnovnu školu); – sve to nova radna skupina odradila je u skladu s mandatom u nemogućim uvjetima, poštujući temeljna načela reforme, sukladno preporukama ERS-a i stručne recenzije HAZU, koje je prethodna SRS ignorirala, na način da je, za razliku od prethodne inačice kurikula, odredila jasnu vertikalu podučavanja nacionalne povijesti, a istodobno ostavila i dovoljno prostora za aktivno učenje, nastavničku autonomiju te razvoj kritičkog, problemskog i kreativnog mišljenja;
– nema govora o relativizaciji holokausta u dorađenoj inačici kurikula, naprotiv, u usporedbi s prethodnom inačicom kurikula, u dorađenoj je tema holokausta jasnije prisutna kao obvezna tema, nikako podložna historiografskom revizionizmu (takva primjedba prije se može uputiti na adresu onoga tko je iz hrvatske lektire izbacio Dnevnik Anne Frank i nanio Hrvatskoj štetu međunarodnih razmjera…);
– dorađeni kurikul neće dodatno opteretiti učenike, naprotiv, to bi se dogodilo nametanjem kriterija iz prethodne inačice kurikula, koji nisu primjereni osnovnoškolskoj dobi; prema tome, prethodna inačica ne rasterećuje kurikul, upravo u njoj ostaje „bubanje“, a sadržaji su lošije sistematizirani, tako da smislena povijest nestaje, jer kako god da se odaberu teme neće se ostvariti razumijevanje uzroka i dugog trajanja (sve to je trebala prikriti tema Domovinski rat, kao da se on može razumjeti bez prethodne povijesti);
– dakle, prigovor da će dorađeni sadržaj „opet tjerati nastavnike da ‘lete’ kroz cjeline“ nije utemeljen, ali pokazuje da nekima nije problem kad preskoče pojedina razdoblja hrvatske povijesti, što neminovno donosi tematski pristup sa znatno manjim brojem tema i dubljom obradom, kako je predviđeno prethodnom inačicom kurikula;
– kad voditeljica bivše radne skupine govori „o zadovoljavanju proceduralnih uvjeta“, prva asocijacija je ona narodna „Držite lopova“, a isto vrijedi i za navod o plagiranju…;
– većina nastavnika, gotovo svi s kojima sam razgovarao o kurikulu, podržavaju dorađeni kurikul;
– kako je u dijelu medija primijećeno, osnovna razlika između stare i nove radne skupine jest što nova nema monopol nad edukacijama nastavnika, niti piše priručnik, niti smatra da je njihov dokument savršen i da ga ne treba dirati;
– novi prijedlog još se može poboljšati, uočene nejasnoće otkloniti, primijećeni „faktografski i diskutabilni historiografski propusti“ ispraviti, a eventualni problem s temama popraviti, samo novoj radnoj skupini treba dati dovoljno vremena, barem četvrtinu onoga koje je imala prethodna SRS (nova radna skupina na raspolaganju je imala 2-3 tjedna, a bivša 2-3 godine, pa je svejedno napravila brojne propuste);
– članovi nove radne skupine koja je doradila kurikul ističu kako će svaka dobronamjerna kritika pomoći da ovaj dokument bude što bolji, te da su u uvjetima u kojima su radili na predlošku koji je prema metodologiji ERS-a bio neprihvatljiv, napravili najbolje što su mogli, ističući da kurikul nije ničiji privatni poslovni projekt nego nacionalni dokument po kojem će se razvijati naše školstvo, pa s tom porukom treba uspostaviti dijalog;
– držim da bi prihvaćanje prethodne inačice kurikula, umjesto nove dorađene, dugoročno imalo negativne posljedice, ne samo za hrvatsku historiografiju, nego i za hrvatsko društvo i budućnost RH.
Što na kraju reći. Rokovi koje je postavilo nadležno Ministarstvo ispoštovani su u najvećoj mogućoj mjeri, uz dogovor i prema naputcima ERS-a, te je napokon 5. veljače 2019. ERS u omjeru 9:5 donio odluku da dorađeni tekst kurikula povijesti pošalje ministrici prof. dr. sc. Blaženki Divjak na daljnju proceduru. Sad je na potezu MZO, odnosno gospođa ministrica, ali i Hrvatska vlada koja mora odlučiti želi li imati „izvorni“, gotovo bezsadržajni, zapravo bezlični kurikul povijesti ili temeljito i nacionalno odgovorno dorađeni kurikul povijesti, za koji se može reći da svojim sadržajem snažno podržava i Vladinu javno iskazanu politiku o potrebi učvršćenja nacionalnog identiteta „kroz hrvatski jezik, naše vrijednosti, našu kulturu i povijest“. Za Hrvatsku vladu tu dvojbe ne bi trebalo biti!
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
