Da li je osim hrvatskog političkog vrha i cijela hrvatska javna uprava izložena hibridnom ratovanju i tko tu protiv koga ratuje? Tko koga dezinformira i zašto? Kad je taj neobjavljeni i nevidljivi rat počeo? Tko uopće vodi dugi hibridni rat protiv mogućnosti da Hrvatska postane pravna država zadovoljnih i pred zakonom jednakih ljudi? Naime, netko hrvatskoj javnoj upravi (a time i društvu) sustavno nanosi štetu, a građani neprijatelja ne vide, ne mogu pokazati prstom na njega. Stoga, kao teško dokučivi, uvijek nevidljivi, neprijatelji Hrvatske kao pravne države sigurno su hibridni i vrlo vjerojatno unutarnji, a ne vanjski.
Činjenica jest da su tijela javne vlasti u Hrvatskoj srasla u društveno štetnu simbiozu koja je kroz desetljeća postala nakazni hibrid koji ne samo što uništava krvavo stečenu hrvatsku državu nego i predstavlja ugrozu za biološki opstanak hrvatskog naroda na svom tlu. Jer mladi, sposobni i globalno mobilni ljudi ne bježe iz Hrvatske zbog klimatskih promjena, nego zbog stanja u društvu koje se desetljećima ne mijenja i iz godine u godinu sve je gore. A jedan od glavnih uzroka lošeg stanja je javna uprava.
Ne samo da u tijelima javne vlasti uglavnom ne stanuje zakonitost, nego čelnici tih tijela, kao što nam je poznato iz mnogih slučajeva, marginaliziraju i diskriminiraju sve koji skupe hrabrost da ukažu na nezakonitosti u njihovom radu. Takvi su tada izloženi potpunoj marginalizaciji i maltretiranju (postaju svojevrsni unutarnji neprijatelji sustava i s njima su čelnici i njihovi sljedbenici uvijek na oprezu). Sustav ih se želi riješiti i u tom cilju koriste postojeće metode maltretiranja na radnom mjestu. Uz ostale metode, neprijateljima se često dodjeljuju neizvedivi zadatci bez svrhe i cilja. O njima se šire klevete, dezinformira se javnost.
Ako npr. kao odgovoran javni službenik dovedete u pitanje besmisleni zadatak kojemu je jedini cilj maltretiranje, cijeli sustav će se pobrinuti da vam svojim rješenjima, odlukama, presudama ukaže na to da u tijelu javne vlasti ne smijete dovesti u pitanje radni zadatak iako je po Zakonu koji regulira rad službenika u tijelima lokalne i regionalne samouprave, službenik dužan odbiti zadatak koji je suprotan Zakonu i pravilima struke. Međutim, službenički i upravni sudovi tu odredbu zakona često derogiraju, odnosno eksplicitno negiraju pravo službenika da preispituje svrhu zadatka, a što mu Zakon nalaže.
Zašto oni to čine? Zato jer zakon u društvu čije su vrijednosne temelje stvorili članovi komunističke partije i njihovi aparatčici ima drukčiji cilj i primjenu nego u demokratskim društvima. Zakoni u suvremenoj, „europskoj“ Hrvatskoj tek su normativni akti koji se arbitrarno primjenjuju po potrebi, interpretiraju ovisno o trenutnom odnosu snaga i nemaju primjenu kakvu bi u demokratskom društvu trebale imati – da čine društvo pravednijim, boljim, ravnopravnijim. To svi znamo, iako javno, čelnici tvrde suprotno iz poznatih nam razloga.
Uostalom, uspješno argumentiranje slučaja nemoguće je u polju različitih interesa i iskustava. Ako s jedne strane imate javni interes i pokušaj ostvarenja načela učinkovite javne uprave, a s druge strane interes korumpiranog moćnika (čiji je interes suprotan javnom interesu) tada sud ne zanimaju okolnosti slučaja i odlučne činjenice. On se stavlja u službu potvrde slobodne (diskrecijske) ocjene moćnika, koja u mnogim slučajevima balkanske administracije predstavlja tek samovolju i alat za zloporabu položaja.
Upravni sudovi uglavnom prihvaćaju floskule i laži iz teksta obrazloženja odluka čelnika tijela javne vlasti ili Službeničkog suda. Za ovu kratku diskusiju iskoristit ću dvije rečenice nedavno pročitane iz obrazloženja rješenja Službeničkog suda (tužitelj je zaposlenik koji se usudio preispitati svrhu radnog zadatka):
„čak štoviše, tužitelj se upušta u ocjenu svrhovitosti zadatka i razmatra da li je isti u skladu s radnom praksom odjela“.
„tužitelj se upustio u apsolutno neprihvatljivu komunikaciju s nadređenim“.
Ove indikativne izjave jasno pokazuju totalitaran/poslušnički um onih koji „sude“. Logičan je zaključak da je i danas u Hrvatskoj najvažnije sačuvati i „neoskrnaviti“ volju čelnika i „ispravnost“ njegovih zadataka, nego u stvarnosti oživotvoriti pravo službenika na kritički osvrt na radni zadatak. Važnije je potvrditi i održavati postojeći korumpirani sustav nego ga mijenjati. Jer po usvojenim obrascima totalitarnog sustava, službenike (ali i građane) ne treba ohrabrivati – naprotiv, treba im jasno, kao i u ovoj sudskoj odluci pokazati da bez kritičke misli i bez pogovora moraju izvršavati volju čelnika. Službenik samo treba slušati i nikako ne dovoditi u pitanje volju čelnika i njegove zadatke.
Da bi pseudoelite sebi omogućile ostanak na poziciji moći i pomogle si u održavanju vlastite hipnoze – jedinog stanja svijesti u kojem im se čini kako su društveno korisne, razvijen je cijeli niz (rječnik još nije u prodaji) manipulativnih fraza – parajezik pomoću kojeg svoje odluke, rješenja, presude, svečano plasiraju u javnost. Jer, kako pomoću hrvatskog književnog jezika napisati odluku u kojoj npr. legitimirate pljačku javne imovine, a da ne upotrijebite cijeli niz namjenski izmišljenih floskula pomoću kojih pokušavate posredovati dojam da je odluka zakonita, društveno korisna?
U razvijenim društvima u kojima vladaju elite, sudac (svatko tko o nečemu važnom odlučuje) pravo maksimalno približava pravdi; traži uporište u pravnoj normi da zadovolji društvenu pravdu, ono što je u društvu poželjno i prihvatljivo, formalno deklarirano, a ne manipulira normama i floskulama kako bi zadovoljio samovolju čelnika koja na našim prostorima uglavnom nije na strani pravde. Suprotno ovdje opisanoj hrvatskoj praksi, u razvijenim društvima pozicija moći ne održava se svakodnevnim degradiranjem vlastitog profesionalizma i etike.
U svakom slučaju, hrvatska javna uprava, kao i sudska kontrola nad radom javne uprave nije povijesni primjer kako društvene elite prepoznaju svoju ulogu i potrebe svojeg društva te svojim odlukama potiču i usmjeravaju dugoročne pozitivne promjene, vrijednosne ponajprije. To je slučaj u razvijenim zemljama, koje, između ostalog, zbog toga i jesu razvijene.
Dominantna praksa u hrvatskim tijelima javne vlasti (slučajeva je previše da bi bili izuzetak; prije su pravilo) tek je primjer legitimiranja patologije upravljanja javnom upravom – jasna poruka službenicima da je Zakon koji regulira njihova prava i obveze napisan tek zato jer zakona mora biti (Hrvatska je država), ali u svakodnevnoj i sudskoj praksi on je praznorječje, jer sve ono što čelnik kaže, odluči, jače je od zakona; to je nešto poput Božje zapovijedi, ili za Njih nešto poput zaključka Centralnog komiteta SKJ – nešto što se ne preispituje i u praksi tijela javne vlasti zove se volja čelnika. A Njegova volja je uvijek neupitna, jasna, svrhovita. Tko je dovede u pitanje, treba ga dovesti u red, kazniti, pokazati ostalima službenicima gdje im je mjesto i što ih čeka ako prekrše Zapovijed. Treba im pokazati jedini i ispravan put, a to je slijepo, poslušno služenje volji čelnika. Jer, naravno: čelnik zna najbolje!
Kad bolje razmislimo, sljedeće godine bit će stogodišnjica hibridnog rata u hrvatskoj javnog upravi. Svako desetljeće u spomenutom razdoblju uništilo je u njoj nešto zdravo i učinilo je bolesnijom. Toliko dugo ratovanje ostavilo je trag i u samom biću hrvatskog naroda, kao i u svim hrvatskim građanima. Hibridni ratnici mogu biti zadovoljni jer izgleda da je nakon sto godina ratovanja u našoj javnoj upravi puno više hibrida, bastarda, klonova i moralnih nakaza nego čistih i moralnih ljudi – pojedinaca koji jedini mogu izgraditi zdravo društvo i državu – državu koja nije slučajna, državu koja nije hibridna, nego je jasan odraz onog najboljeg u vlastitom narodu.
