Igor Vukić: Djeca umrla u Zagrebu, a upisana u jasenovački popis – kao da su ih ustaše ubili u logoru

Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac

Nikola Alavuk navršio je tek jednu godinu kad su ga ratne okolnosti dovele iz rodnoga Voćina kod Podravske Slatine u Zagreb. U glavnome hrvatskom gradu umro je 1942. od bolesti te je upisan u maticu umrlih zagrebačke pravoslavne općine.

Slično je bilo i s trinaestgodišnjom Vidosavom Misimovićem iz Sovjaka kod Bosanske Gradiške, zatim dvogodišnjom Bosiljkom Marković iz Stare Krivaje kod Đulovca ili sa Stankom Strikom, dvogodišnjakom iz okolice Bosanske Dubice, smještenima u Zavodu za odgoj gluhonijeme djece u Ilici 83., piše Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku.

> Igor Vukić: ‘Čini se kao da se vraćamo u doba Rankovića, Bakarića, Šuvara…’

Zajedničko ovoj djeci, osim što su umrla u Zagrebu, jest da se njihova imena nalaze i na popisu žrtava jasenovačkoga logora koji vodi Spomen-područje Jasenovac. Uz naznake da su ubijena u logoru i da su ih ubili – ustaše!

Nije bilo dovoljno što je njihove živote odnio vihor Drugoga svjetskog rata, nego su te dječje sudbine trebale poslužiti u političkome projektu gradnje i održavanja jasenovačkoga mita. Na žalost, tome služe i danas, u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi.

U Hrvatskome državnom arhivu, u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora (ZKRZ), u kutiji 136, s rednim brojem dokumenta 12/1947, nalazi se popis upisanih u maticu umrlih u pravoslavnoj općini u Zagrebu od 1941. do 1945. godine. Maticu je od 1942. godine vodila zagrebačka parohija Hrvatske pravoslavne crkve, a zatim ju je 1945. preuzela Srpska pravoslavna crkva. SPC je ZKRZ-u dostavio popis umrlih, a na njemu je i nekoliko pravoslavnih građana Zagreba koji su bili osuđeni na smrt u odmazdama za atentate, miniranje pruga i druge akcije komunističkih protudržavnih pobunjenika.

Više od 800 djece

Na popisu je 499 imena, a napominje se da je u maticu upisano još 350 umrle djece nepoznata imena. Sve u svemu, najveći dio popisa predstavljaju imena djece koja su umrla u Zagrebu nakon što bi bila dovedena iz različitih zbjegova s područja Kozare, iz Slavonije, Korduna i drugih hrvatskih krajeva. Najveći je broj upisa iz kolovoza i rujna 1942. godine, kad je mnogo takve djece dolazilo u Zagreb. Na dokumentu jasno stoji da su djeca umrla u Zagrebu.

Većina upisanih s imenom i prezimenom, nalazi se i na jasenovačkome popisu. Tako je s Bojom Maletić iz Dereze kod Španovice, Mirom Đisić iz Paučja kod Đakova, Nikolom Žarkovićem iz Katinaca kod Daruvara, Nadom Crnobrnja iz Stare Krivaje…

Kod najvećega broja upisanih uz ime i prezime stoji kao jedini podatak onaj o starosti. Primjerice, Vidosava Žigić 1 i pol mjesec, Milan Džakula 2 godine, Vid Milekić 1 godina, i sl. Na jasenovačkome popisu nalaze se njihova imena, s godinama rođenja koja odgovaraju onima sa zagrebačkoga popisa.

> Skupina intelektualaca nakon HRT-ovog ograđivanja od Vukićeva gostovanja, uputila peticiju državnom vrhu: ‘Za slobodu istraživanja i predstavljanja rezultata istraživanja’

Poneka su imena upisana pogrešno, vjerojatno slučajno, pri prepisivanju iz izvornika. Primjerice, upisano je Despotić umjesto Despotović ili je ponegdje Milan postao Miloš, a Stjepan Stevo. Milutin Lončar upisan je u JUSP Jasenovcu kao Miloš Lončar, no ostali se podatci podudaraju sa zagrebačkima.

Za većina djece koja su umrla u Zagrebu, na jasenovačkome popisu stoji oznaka da su upisana prema podatcima Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije. Riječ je o popisu ratnih žrtava koji je Jugoslavija napravila kao podlogu za pregovore s Njemačkom o ishođenju ratne odštete. Na temelju toga suspektnog popisa (koji je trebao biti što veći radi veće odštete), temelji se i najveći dio popisa JUSP Jasenovac, s oko 83.000 imena navodnih žrtava…

Djeca koja su dovođena u Zagreb te 1942. godine, bila su smještana u Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Ilici 83, zatim u dvoranama društva sv. Jeronima, u nadbiskupskome stakleniku ispod katedrale, u dječjem domu Josipovac (Mošinskoga 49, danas Nazorova ulica), i na drugim mjestima.

I Diana Budisavljević svjedok da su ustaše spašavale djecu koja su partizanima služila kao živi štit

Bolesnija i ozlijeđena djeca zbrinjavana su i po bolnicama na Rebru i Svetome Duhu. Hrvatski su vojnici u više slučajeva na Kozari poslije bitke pronalazili skupine napuštene djece, izgladnjele i bolesne, koja su partizanima prije toga služila kao živi štit. Domobrani i ustaše onda bi ih prevozili do Zagreba na liječenje i oporavak.

> Javor Novak: Hajka po metodama komunističke Borbe – trebamo žrtvovati Vukića, a ne osuditi Stazića

Iz Zagreba su istodobno upućivani liječnici na mjesta okupljanja izbjeglica. Zapovijed za slanje liječnika i pomaganje izbjeglicama stigla je s vrha vlasti, od poglavnika Ante Pavelića, a provodila su ju pojedina ministarstva u Vladi Nezavisne Države Hrvatske. O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih središta svjedoči dopis Ministarstva udružbe upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: ‘U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djeca iz sabirnoga logora u St. Gradiški koja su već preuzeta.’

U sabirališta Jablanac i Mlaku, u blizini jasenovačkog logora, Ministarstvo zdravstva poslalo je skupinu liječnika u kojoj je bio i dr. Nikola Vadkov. U ministarstvu im je rečeno da je riječ o važnome zadatku i da svi moraju sudjelovati bez izgovora. Liječnici su upućeni u Mlaku pored Jasenovca da cijepe izbjeglice protiv tifusa, ispričao je Vadkov poslije rata. Na livadama kod Mlake bilo je mnogo ljudi, pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, rekao je Vadkov, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.

Po djecu su potom stigli građanski volonteri predvođeni Dianom Budisavljević. Prema njezinu dnevniku iz toga vremena, u stavljanju djece na kola kojima će se odvesti do željezničke postaje u Jasenovcu pomagali su joj mladi ustaški vojnici iz Jasenovca, koji su s velikom pažnjom nastojali da ni jedno dijete ne bude zaboravljeno.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

> (FOTO) Održan prosvjed protiv HRT-ove ograde emisije o Jasenovcu: ‘Stop cenzuri!’

Vadkov je rekao kako je iz Zagreba stiglo i nekoliko sestara Hrvatskoga Crvenog križa. Diana Budisavljević i sestre govorile su majkama da daju djecu u Zagreb, da će ondje djeci biti lijepo jer će biti smještena u dječjim domovima, bolje no u vlastitoj kući. Uskoro su majke počele prilaziti stolovima na kojima se obavljalo popisivanje. O tome postoji i filmski zapis. ‘Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih’, ispričao je Vadkov.
Iskaz liječnika Nikole Vadkova pokazuje da izbjeglice iz Potkozarja i Kozare te njihova djeca zapravo i nisu bili u logoru u Jasenovcu. Iz prihvatnih prostora u selima Mlaki i Jablancu bili su preseljavani u slavonska sela (stariji, majke i djeca) ili u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu, Jastrebarskome, Gornjoj Rijeci i drugdje.

Liječenje i udomljavanje

Tu situaciju na isti način opisuje i dr. Nikica Barić u svojemu radu ‘Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece’, objavljenome 2017. godine u časopisu Ivo Pilar. Barić svoj rad temelji na dokumentima Ministarstva zdravstva (Glavno ravnateljstvo za zdravstvo i drugim), Ministarstva vanjskih poslova NDH, Glavnoga stožera domobranstva, na partizanskim dokumentima, itd. Djeca koja su dolazila u prihvatilišta, nakon liječenja i oporavka raspoređivana su i udomljavana u dogovoru s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i Karitasom u obiteljima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.

Djecu su na skrb preuzimali i brojni građani Zagreba, zatim poduzeća (Standard Vacuum Oil i druga), ustaški i domobranski časnici, dočasnici i drugi. Skupina Diane Budisavljević vodila je o njima kartoteku. Događalo se da bi poneko dijete umrlo i nakon što su ga skrbnici preuzeli – i ta su djeca upisivana u matice pravoslavne crkve. A kao što vidimo, istodobno i u popise koji još i danas trebaju održati živim jasenovački mit.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik