Igor Vukić: Feljton o suđenju Dinku Šakiću – Sudilo mu se za posve drugo djelo, a ne za ono zbog kojega ga je Argentina izručila (1.)

Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac

Prije točno dvadeset godina održano je u Zagrebu suđenje Dinku Šakiću, jednome od zapovjednika ustaškoga logora u Jasenovcu. Prvostupanjska presuda, kojom je osuđen na 20 godina zatvora, donesena je 4. listopada 1999. Presuda je zatim potvrđena i u žalbenom postupku. Šakić je zatvorske dane proveo u Remetincu, Lepoglavi i zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu. Umro je u srpnju 2008. godine. Obljetnica presude prilika je da se podsjetimo tog slučaja, suđenja i njegovih aktera, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Dinko Šakić rođen je 8. rujna 1921. u Studencima kraj Imotskoga, a djetinjstvo i mladost proveo je u Bosanskome Brodu kamo se preselila njegova obitelj. Ustaškoj obrani, postrojbi koja je osiguravala jasenovački i starogradiški logor priključio se u veljači 1942 godine. U tim je logorima obavljao uglavnom administrativne dužnosti. Od početka srpnja do listopada 1944. bio je privremeni upravitelj logora u Jasenovcu. Zbog te mu je zapovjedne dužnosti i suđeno. Uz ostalo, na teret mu je stavljana smrt više tisuća zatočenika u vrijeme njegova zapovijedanja (najčešće se navodio broj od 2000), uz namjerno izgladnjivanje, torturu, maltretiranje… U optužnici je okrivljen i za nekoliko pojedinačnih slučajeva, pri čemu je središnje mjesto imao navod da je osobno ubio zatočenika, liječnika Mila Boškovića, prilikom procedure kažnjavanja smrću skupine zatočenika osumnjičene za pripremu pobune i bijeg iz logora.

Za Šakića je šira javnost u Hrvatskoj saznala početkom 1995. godine. U časopisu Magazin objavljen je intervju što ga je dao novinarki Vjesnika Aleksi Crnjaković pola godine ranije, prilikom posjeta hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana Argentini. Šakić je živio u Argentini i našao se među iseljenicima koji su se susreli i porazgovarali s dr. Tuđmanom koji je navodno Šakiću rekao da mora napisati svoju povijest Jasenovca.

U intervjuu Magazinu: „Savjest mi je posve mirna“

U intrigantnom intervjuu Magazinu Šakić je rekao kako je ponosan na svoju prošlost i sve što je nekad činio. Istaknuo je kako se prema zatočenicima u Staroj Gradiški i Jasenovcu ponašalo ljudski te da u logoru nije bilo masovnoga ubijanja. Ako se strijeljalo, radilo se o izvršavanju kazni nakon prethodno provedenoga istražnog postupka. Rekao je da mu je savjest mirna i da je spreman doći u Hrvatsku pred „hrvatski narodni sud“.

Osim ponekoga negativnog komentara u hrvatskim novinama, intervju sa Šakićem nije izazvao veću buru i on je u javnosti ponovo pomalo zaboravljen.

Nekoliko godina kasnije, 1998. godine, pripremalo se Svjetsko prvenstvo u nogometu u Francuskoj. Hrvatski nogometaši igrali su u skupini protiv reprezentacije Argentine. Tamošnji su novinari u travnju te godine iskoristili nogomet kao povod da bi razgovarali s jednim od predstavnika hrvatske iseljeničke zajednice. Posjetili su Dinka Šakića u njegovu stanu u mjestu Santa Teresita, tristotinjak kilometara jugoistočno od Buenos Airesa. Nakon nekoliko uvodnih pitanja o nogometu, prešli su na stvar. Upitali su ga je li on bio zapovjednik logora u Jasenovcu.

Šakić je prihvatio razgovor i o toj temi, ponovivši kako je Jasenovac bio kaznena kolonija i radni logor, u kojem nije bilo masovnoga ubijanja. I opet je rekao da bi preuzeo mjesto dužnosnika u logoru, kad bi mu bilo predloženo.
Intervju je bio zamka koju je, kako tvrdi u svojoj knjizi, postavio notorni Efraim Zuroff, voditelj jeruzalemske podružnice Centra Simon Wiesenthal. Nakon što su na temelju ranijih javnih istupa locirali Šakića u Santa Teresiti, Zuroffov pouzdanik, novinar Jorge Camaras s televizijskog Canala 13, otišao je razgovarati sa Šakićem i objaviti intervju.

Iako se ni do tada Dinko Šakić nije skrivao pa je pod svojim imenom putovao svijetom, Zuroff i novinari koji su pratili slučaj hvalili su se otkrićem, podizali prašinu i zazivali kazneni progon. Argentinske vlasti uhitile su Dinka Šakića. Tadašnja Savezna Republika Jugoslavija najavila je da bi mogla zatražiti da mu se sudi u Beogradu pa tako ni Hrvatska nije mogla zaostati. U Hrvatskoj je otvorena istraga i uskoro je poslan zahtjev za izručenjem.

Iako je žalbama mogao odgađati izručenje, Šakić je pristao biti prebačen u Zagreb nadajući se pravednome sudskom postupku. Dekret o izručenju potpisao je argentinski predsjednik Carlos Menem (koji je 2001. godine uhićen u sklopu istrage o prodaji oružja i to baš Hrvatskoj, u vrijeme Domovinskoga rata).

Dinko i Nada kumovi djetetu zatočene trudnice

Dinko Šakić u Zagreb je stigao 18. lipnja 1998., a dan poslije održano je i prvo istražno ročište. Dodijeljen mu je branitelj po službenoj dužnosti Ivan Kern. Kasnije se Kernu u obrani pridružio i odvjetnik Branko Šerić. Ova dva ugledna odvjetnika zastupali su ga tijekom cijeloga kaznenog postupka.

Nedugo po izručenju, u srpnju 1998. pokrenut je i istražni postupak i protiv Šakićeve supruge Nade, inače polusestre Vjekoslava Luburića. Nada Tambić rođena je 1926. godine, a u Staru Gradišku je u kolovozu 1942. došla u posjet. Ondje je u upravi logora u to vrijeme radio i Dinko Šakić.

„U to vrijeme nalazile su se u logoru kao zatočenice i dvije sestre Filipović iz Zagreba. Jedna je bila trudna i rodila je žensko dijete. Nada je za dijete priredila sve što je bilo potrebno i ponudila se da bude kuma na krštenju. Nas dvoje bili smo kumovi, a pobrinuo sam se da sestrama i djetetu bude posvećena pažnja i nakon našeg odlaska iz Stare Gradiške i obje su imale posebne povlastice do zadnjeg dana njihova boravka u logoru“, napisao je kasnije Dinko Šakić.

Nada je pomagala ranjenim ustašama nakon što su partizani u siječnju 1943. napali Bosansku Gradišku. Pratila je teže ranjenike u bolnicu u Jasenovcu i ondje zatim pomagala i u zbrinjavanju ranjenika nakon napada partizana na Bosansku Dubicu. Radila je kao dragovoljka i nije imala neku formalnu logorsku dužnost.

Istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu otvorio je istragu protiv Nade Šakić na temelju materijala Zemaljske komisije za utvrđivanje, odnosno izjava nekoliko bivših zatočenica starogradiškog logora. No provjera tih izjava pokazala je da nisu bile vjerodostojne. Nitko od dostupnih ispitanih svjedoka u Zagrebu nije se sjećao Nade Šakić, niti nekog njezina nezakonitog postupka.

Tužilaštvo je stoga brzo odustalo od daljnje istrage i Nada Šakić je živjela u Hrvatskoj kao slobodna osoba, u jednome domu za starije, sve do smrti u veljači 2011. godine. A kakva se glupost može napraviti zbog političko-propagandne zagriženosti, pokazuje postupak Ministarstva pravosuđa Srbije koje je u srpnju te godine – pet mjeseci nakon smrti Nade Šakić – pokrenulo za njom međunarodnu tjeralicu!

Izručen za jedno, suđen za drugo djelo

Kad spominjemo svjedoke, valja istaknuti da je u vrijeme privođenja i izručenja Dinka Šakića u Zagrebu i okolici živjelo tristotinjak bivših zatočenika Stare Gradiške i Jasenovca iz vremena Drugoga svjetskog rata. Tužiteljstvo, dakle, nije trebalo imati problema pronaći očevidce za navodne zločine Šakića i njegove supruge. O tim su navodnim zločinima (naravno bez vjerodostojnih dokumenata i potkrjepe) trubili argentinski mediji pod Zuroffovim utjecajem, a pridružio im se i dio medija iz Hrvatske i okolice.

No kad su krenuli u razgovore s potencijalnim svjedocima koji bi se pojavili na sudu, istražitelji su počeli otkrivati da se rijetki uopće sjećaju Dinka Šakića. Većina za njega nije ni čula sve dok se u medijima te 1998. nije počelo spominjati njegovo ime.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Od Nade Šakić brzo su odustali, no proces protiv Dinka Šakića je unatoč svemu nastavljen. Vjerojatno je problem sa svjedočenjem svjedoka potaknuo hrvatsko Državno odvjetništvo da kasnije promijeni, odnosno, proširi optužnicu u odnosu na sadržaj zahtjeva za izručenjem poslanim Argentini.

Šakićevi odvjetnici na to su upozoravali tijekom postupka te u kasnijim žalbama na presudu. Smatrali su da je uz pravo optuženoga na obranu, narušen i argentinski državni suverenitet.

„Dinko Šakić izručen je iz Argentine za jednu stvar, a zatim suđen za posve drugu, čime je obrana automatski dovedena u težu i drukčiju poziciju. Istovremeno je zemlja izručiteljica na neki način izigrana. Svoga je državljanina izručila za navodno izvršenje sasvim određenih kriminalnih radnji, a on je potom osuđen za nešto posve drugo“, pisali su odvjetnici Ivan Kern i Branko Šerić.

No tog proljeća, kad je Šakić „otkriven“ i izručen, još nije bilo jasno da će se optužba koristiti i takvim smicalicama.

Šakić je još 1995. sam htio doći u Hrvatsku i izaći pred sud

Početkom 1997. godine Dinko Šakić poslao je pismo Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske. U njemu je ukratko opisao svoj životni put i naveo nekoliko optužaba za zločine koji su mu se stavljali na teret u knjigama objavljenima u jugoslavensko vrijeme. Primjerice, u knjigama Antuna Miletića o logoru u Jasenovcu ili u nekim memoarskim zapisima bivših zatočenika. Tvrdeći kako je riječ o potpuno lažnim tvrdnjama, nudeći dokaze kako se u to vrijeme nalazio na posve drugim mjestima, Šakić je izjavio kako je spreman izaći pred hrvatski sud, uvjeren kako će taj sud proglasiti bezvrijednim i ništavnim sve takve šablonske optužbe iz vremena Jugoslavije. „Treba započeti pobijati sve te balkanske podvale i srpske laži“, napisao je u pismu na koje, po svemu sudeći, nije dobio odgovor.

Prema nekim informacijama, Dinko Šakić je još u proljeće 1995. godine trebao doputovati u Zagreb i kao slobodan čovjek započeti proces revizije jasenovačke povijesti. I to u dogovoru s Uredom predsjednika Tuđmana. Navodno je već bila kupljena zrakoplovna karta za 3. ožujka 1995., no iz Zagreba mu je u zadnji čas poručeno da odgodi dolazak jer su još uvijek svježi odjeci intervjua objavljenoga mjesec dana ranije u Magazinu.

Sudjelovao i u razmjeni Andrije Hebranga za zarobljene ustaše Wagnera i Vutuca

Ubrzo po dolasku u Jasenovac u veljači 1942., Dinko Šakić bio je upućen na dužnost u logor Staru Gradišku, gdje je bio pobočnikom zapovjednika logora Mile Oreškovića. Ondje je upoznao i suprugu Nadu. U Staroj Gradiški bio je, prema vlastitom svjedočenju, nazočan razgovoru između Andrije Hebranga i Vjekoslava Luburića, netom što je Hebrang 23. rujna 1942., s još nekoliko uhićenika, odveden na razmjenu za dužnosnike ustaške policije Karla Wagnera i Mirka Vutuca, koje su zarobili partizani.

Početkom studenoga 1942. vraća se u Jasenovac i postaje nadstojnik Općeg odsjeka koji se bavio kartotekom i poslovnim dijelom logora. Volio je igrati nogomet pa je tijekom 1943. godine, prema iskazima bivših zatočenika, sudjelovao s ekipom ustaških stražara, obučenim u bijele dresove i plave hlačice, u logorskom nogometnom turniru. Od srpnja do listopada bio je v. d. upravitelja logora, ali je i u to vrijeme odlazio u Zagreb. Primjerice, krajem kolovoza i početkom rujna, u vrijeme tzv. puča Vokić-Lorković, kad je s postrojbom Ustaške obrane djelovao protiv moguće pobune u ustaškim redovima. Prema vlastitom izračunu, ukupno je logorom u Jasenovcu upravljao 91 dan.

Od 16. listopada 1944. do 7. svibnja 1945. bio je pobočnikom Vjekoslava Luburića, obavljajući poslove u Ustaškoj obrani. Povlačio se preko Slovenije i Austrije kao dio osiguranja poglavnika Ante Pavelića. Uspio je sa suprugom stići na sigurno u Argentinu, a sjećanja o tom putu objavio je u knjizi „S Poglavnikom preko Alpa“.

Pritisci na predsjednika Tuđmana da se osigura ‘pravično suđenje’

Odmah nakon vijesti o „iznenada otkrivenom“ zapovjedniku jasenovačkoga logora, i njegovu uhićenju, krenuli su medijski pritisci na hrvatsku vlast kako bi se osiguralo „pravično suđenje“.

Kleine Zeitung čudio se zašto dr. Tuđman nekoliko dana ne komentira vijest o uhićenju Šakića i insinuirao da su tim povodom nastali sukobi u hrvatskoj vladi. Berlinski Die Tageszeitung pisao je kako je neki britanski parlamentarac tražio da se Tuđmanu oduzme pozivnica za obilježavanje 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata jer „šuruje s ratnim zločincima“. L’Express iz Pariza nekritički prenosi tvrdnje o 800 000 ubijenih u logorima u NDH i pomaganju Vatikana pri bijegu istaknutih ličnosti te države pred komunističkom pravdom. Bilo kakav blagonakloni postupak prema osumnjičenom, pisali su zapadni mediji, bio bi promatran kao optužba na cijelu mladu državu.

Predsjednik Tuđman i ostali predstavnici vlasti morali su ponavljati kako će sve biti učinjeno prema zakonima i uz nadzor domaćeg i svjetskog javnog mnijenja.

Vice Vukojević, najvažniji član Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća, usudio se ocijeniti u Večernjem listu u travnju 1998. kako se radi o „cijelom sustavu pritisaka na Hrvatsku“. Rekao je kako misli da se Šakiću treba suditi u Hrvatskoj, „jer je došlo vrijeme da mi o Jasenovcu kažemo sve do kraja i otvoreno“.

(Nastavlja se…)

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik